Ura za stubove našeg društva, usklik je i replika koja odliježe i opominje nakon predstave “Ibzen, mašina” koja je u režiji Ane Vukotić premijerno izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) u nedjelju veče.
Kada stubovi društva počivaju na lažima, korupciji i ličnoj koristi, njihovo urušavanje je neminovnost, ali otvoreno je pitanje na koji način će se oni srušiti, jer i pad nekada može biti dostojanstven i pružiti nadu i optimizam. Iako ne sluti tome, takav je i pad posrnule mašinerije koju Vukotić predstavlja. Koliko god tragično, jednako je i optimistično, ostavlja vjeru u savjest i promjenu, što je potvrdila i rediteljka.
“Da, jer smo mi zapravo društvo koje vapi za pravdom. Da budemo priznati, da naše djelovanje bude procijenjeno na pravi način. To je ono što ovo društvo stalno potire i što nas guši i kao pojedince i kao društvo. Važno je da neko vidi ta naša mala pojedinačna pregnuća i naša mala kajanja, jer svi smo ljudi od krvi i mesa i svi smo griješili i svi se zbog nečega kajemo, a to je važno prepoznati i dozvoliti”, poručila je Vukotić.
Vrhunska adaptacija koju je rediteljka radila sa dramaturškinjom Željkom Udovičić Pleština, objedinjuje četiri drame velikog norveškog pisca Henrika Ibzena i rezultirala je atraktivnom, aktuelnom, svakidašnjom i krajnje našom, jednako lokalnom i globalnom tematikom i problematikom tranzicije, postratnih društava, 21. vijeka, demokratskih ili autokratskih sistema... U pozorištu, svako će to vidjeti, prihvatiti i (de)mistifikovati na svoj način, baš kao i likovi u predstavi, ali Vukotić nam se u svom maniru obraća direktno, otvoreno, empatično, borbeno...
“Ovo je priča o nama, našoj sadašnjosti. Svi smo čitali i čitamo velike pisce, kako bismo se oplemenili, postali bolji. Zadatak nas glumaca je da ukazujemo na određene anomalije u društvu”, rekao je glumac Simo Trebješanin nakon sinoćnje premijere ističući uvjerenje da će s predstava dugo igrati.
Prepoznatljivi su motivi i najsnažnije replike iz “Neprijatelja naroda”, “Nore”, Hede Gabler”, “Stubovi društva”. Tako objedinjena djela pisca koji važi za Šekspira svog vremena, predočila su publici “mašinu” današnjice sa kojom je suočen svaki pojedinac. Aktuelnost tema iz Ibzenovih djela, koja datiraju iz 19. vijeka, podstakla su rediteljku da se njima i bavi.
“Trebalo je naći način da te teme izvučemo iz psihološkog realizma i da nađemo šta smo u tranziciji izgubili kao društvo”, ukazala je Vukotić koja je u tome i uspjela.
Karika je možda i ključna riječ u mašineriji koju nam Vukotić prikazuje i u mašini čiji je pogon kompletan tim koji prikazuje buru društva. Važnost apsolutno svake karike i duha kolektiva, vidljiva je i u inscenaciji pozorišnog komada čitavog ansambla koja je bila perfektna na svakom nivou - od svjetla i dima koji na samo ulazu u gledalište stvaraju atmosferu, preko muzike, scenografije, kostima, pokreta i mimike, do glumačke individualne i partnerske igre u kojoj su se istakli najmlađi članovi ansambla, a stariji ponovo dokazali zbog čega su među najznačajnijim glumačkim imenima u Crnoj Gori čak i onda kada, iz raznih razloga, nijesu redovno uključeni u repertoare.
“Najteži momenat mi je bio kada je trebalo da odlučim kojim redosljedom će se poklanjati glumci, jer ja uvijek volim ta kolektivna poklanjanja, ali onda je došao trenutak da se odluči kojim redom ići, što mi je bilo teže od svega prije, jer mislim da su svi igrači dali svoju priču i unijeli svoje slojeve i ideje”, istakla je Vukotić komentarišući jedinstvo ansambla.
Svaka karika jeste i može biti od vitalnog značaja za opstanak ili poboljšanje društva. Kada samo jedna od karata u visokoj kuli nije stabilna ili kada je jedna domina klimava, odnosno kada postoji rđa ili karijes u društvu, prije ili kasnije doći će do posljedične reakcije posrnuća prilikom čega će svi/e pasti i propasti, ali u svojoj tragičnosti donijeti i renesansu - priliku i mogućnost za novi početak, novi poredak i novu nadu.
Istovremeno, potrebna je samo jedna osoba da u zakržljaloj i učmaloj sredini bude glas razuma, da se bori, da probudi, pobudi, donese promjene ili u krajnjem da ode. No, kada takvi odu, pitanje je šta ostaje, ko i zbog čega, na čiji uštrb... Tragikomično je to kako nekada jedna žrtva sistema djeluje malo, nebitno i smiješno, zarad opšteg dobra, kako jedan život može lako biti uništen ako je to u interesu moćnih, odnosno većine, dok je paradoks lakoća žrtvovanja tuđinca spram bliske žrtve čiji nestanak donosi prazninu, patnju i krivicu, kao otrežnjenje... Da li je lažna opšta dobrobit, a zapravo tajkunska korist, obogaćenje i moć vlastodršca, vrijedna života jednog čovjeka ili onih na margini, jasno je...
I svi ti pojedinci i zasebnjaci, ipak, nikada ne mogu samostalno i izolovano funkcionisati, jer smo međuzavisna bića, ne samo jedni od drugih, već i od ostalih na planeti i u kosmosu.
“To je zapravo ta dijagnoza ovog društva - izgubili smo empatiju”, konstatuje Vukotić.
Na promišljen, dovoljno jasan i očigledan, ali ne pretjerano naglašen, a kamoli histeričan način, obrađena su i takozvana ženska pitanja, odnosno ljudska prava i položaj žena, kako u Ibzenovom, tako i u našem društvu. Tako, krajnje suptilno imamo žene koje su nerijetko u službi muškarca, njihova ptica pjevačica zvonkog glasa, ali jednako tako i lažljivice koje su krive za loše odgojene sinove, potčinjene partnerke koje se olako shvataju, još lakše prilagođavaju, sestre koje se svesrdno odriču imovine i ostaju same i bez sigurnosti i u globalu - žene koje ne razumiju. I sve to, kroz nekoliko replika, scena, neupadljivo, ali snažno kroz čitavu predstavu... To su uglavnom žene koje trpe i podnose i muškarci koju su stubovi društva, otjelotvorenje morala, a zapravo svi zajedno u istom “sosu”, nevezano za rod, vezano isključivo za čovječnost.
Glumica Jelena Minić je nakon premijere kazala da se prilikom pripreme za svoju ulogu posvetila istraživanju i istinskoj spoznaji žene o kojoj je Ibzen u svojim dramama govorio, a čije žene su uvijek pod velikim teretom, ali osviješćenje...
“Čini mi se da je snaga žene danas najmanje transparentna. Na nama je da se potrudimo, ne da toliko pokazujemo snagu i da se borimo, već da pratimo sebe i naše unutrašnje biće i da iz toga reagujemo, bez ikakvog takmičenja sa muškarcima ili jedna s drugom. Jedini je izlaz, o čemu govorimo u predstavi, da pronađemo mir i zapitamo se ko smo mi i gdje je naše mjesto u ovom društvu”, istakla je Minić.
Vukotić je objasnila da nije “sklona feminizmu na način na koji se danas projektuje”.
“Mislim da žene u velikoj mjeri jesu stubovi društva, jednako kao i muškarci”, dodala je rediteljka.
Scene se prekidaju plesom u koreografiji života gdje svako igra svoju zasebnu ulogu, što doprinosi građenju dramaturgije, tenzije i (unutrašnje) borbe doprinosi ples koji nije sinhronizovan, već u izvijesnoj kakofoniji, ali savršen u svojoj emociji, što i ne čudi, jer pokret potpisuje Sonja Vukićević.
Interesantna i veoma simbolična je i scenografija Vanje Magića koja takođe korespondira sa kompletnom pričom i ukazuje na vezivno tkivo koje u svakom organizmu ili mašini postoji. Tu su i kostimi Line Leković, jasno crno-bijeli ili pak “radnički”, u krajnjem crveni, užareni, moćni ili pokajnički, izričiti, a svedeni i savremeni, dok muzika čiji izbor potpisuje rediteljka, diktira tempo i ritam života, podstiču na instiktivno promišljanje i preispitivanje. Poigravanje svjetlom, sjenkom, dimom doprinosi upravo osjećaju skrivenog i mutnog, uvlačeći publiku u nečistoće i sivu zonu, a dizajnom svjetla bavili su se Ana Vukotić i Vanja Magić uzdižući predstavu na još veći i teži nivo.
Drame, po kojima je predstava rađena, prevela je Anka Katušić Balen. Asistentkinja rediteljke je Nataša Milićević, a asistentkinje kostimografa i scenografa Mia Đurović i Jelena Ivančević. Izvršna producentkinja predstave je Janja Ražnatović.
U predstavi, koja je ponovo na repertoaru 16. i 17. maja, glume Simo Trebješanin, Jelena Minić, Žana Gardašević Bulatović, Miloš Pejović, Ana Vujošević, Aleksandar Gavranić, Luka Stanković, Radmila Škuletić, Lazar Đurđević, Jovan Dabović i Ana Vučković. Publika je kompletan ansambl pozdravila dugim aplauzom i više puta ih vraćala na poklon.
Bonus video:
