Knjigom “Jelena Savojska” italijanski pisac Renato Barneski (prevela s italijanskog Tijana M. Đerković) rekonstruiše život princeze Jelene Petrović, kćerke crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović, rođene Vukotić, kao njihovog šestog dijeteta od ukupno dvanaestoro koliko je crnogorski kraljevski par imao - devet kćeri i tri sina.
U knjizi je obuhvaćen period od princezinog rođenja 8. januara 1873. godine na Cetinju, pa sve do njene smrti 28. novembra 1952. u Monpeljeu. Poseban osvrt autor knjige posvećuje događajima u periodu od 1900. do 1940. u kojem je crnogorska princeza Jelena Petrović Njegoš (ital. Elena del Montenegro, ili Elena di Savoia) bila italijanska kraljica, brižna majka, supruga i baka, veliki dobrotvor, svestrana umjetnica; slikarka, pjesnikinja, fotograf, arheolog i pokrovitelj umjetnosti. Do podataka o kraljici Jeleni, koji ujedno ovu knjigu po ukupnom značaju čine posebnom, Barneski je došao zahvaljujući brojnim ličnostima koje su joj u raznim periodima i u raznim svojstvima bile bliske. Zahvaljujući tome saznajemo značajne pojedinosti još iz doba kako njene najranije mladosti, tako i iz njenih poznih godina.
Princeza Jelena bila je od sve ženske djece roditeljima najmilija i najpoželjnija, jer se već bio rodio sin, prijestolonasljednik Danilo. Zbog toga je Knjaz odlučio da Jelenu krsti ruski car Aleksandar II Romanov, što je car prihvatio, pa je obred kršćenja obavljen u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na Cetinju. Pretpostavlja se da su ovu crkvu sagradili Vlasi sredinom 15. vijeka. Ograda oko crkve napravljena je dosta kasnije, tek 1897. godine, od puščanih cijevi koje su Crnogorci zaplijenili od Turaka u bojevima u toku 19. vijeka.
Kada se u Crnoj Gori razbuktao rat s Turcima 1876. godine, u kojem je bilo puno poginulih i ranjenih, knjaz Nikola se rame uz rame zajedno sa svojim Crnogorcima borio protiv turske vojske. Princeza Jelena je tada imala samo četiri godine, ali je bila očevidac tragedije koja je tom prilikom zadesila njen narod. Te iste godine knjeginja Milena rodila je kćerku Sofiju, koja je živjela kratko; umrla je ubrzo nakon krštenja pa je Jelena, iako tako mala, spoznala još jednu tešku bol koja je zadesila njenu porodicu. Ispred knjaževa dvora na Cetinju podignuta je poljska bolnica. Knjeginja Milena uz pomoć drugih žena, ali i svojih kćerki, prikupljala je pomoć porodicama poginulih i teško ranjenih boraca. Jelena nije željela da ostane po strani, htjela je da radi što i njene sestre. Noću je ostajala da sjedi pored ranjenika vodeći računa da je uvijek tu ako se koji uznemiri i zatraži pomoć. Željela je da bude od koristi pa je ponekad satima sjedila skoro nepomično i čekala da neki od ranjenika zatraži pomoć. Od sna se branila udaranjem potpeticama u sanduk na kojem bi sjedila.
Knjaz je zapazio njenu emotivnost, i intelektualnu sposobnost pa je zbog toga mladoj princezi omogućio da još u ranom djetinjstvu dosta vremena provodi sa švajcarskom guvernantom uz koju je pored ostalog učila i francuski jezik. Knjaz je cijeno njeno shvatanje svijeta i života pa je ponekad satima sjedio sa njom, razgovarali bi i zajedno čitali stihove vladike Rada.
Mlada princeza je rado čitala očeve pjesme, naročito one koje su bile posvećene pjesnicima i junacima. Bila je svestrano nadarena djevojčica pa je katkad i sama pisala stihove. Čitala je mnoge knjige iz očeve biblioteke tako da je znala mnogo više od onoga što joj je nudilo osnovno obrazovanje. I zbog toga su njeni roditelji odlučili da princezu Jelenu kao desetogodišnju djevojčicu upute na školovanje u Rusiju, u Petrograd, na institut Smoljni, koji se nalazio pod caričinim patronatom i bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih porodica. Tamo se kasnije, kao dvadesettrogodišnjakinja, princeza Jelena zbližila sa princom Viktorom Emanuelom III. Bilo je to na jednom balu upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije i baš tada, u toku svečanosti, crnogorska princeza pristaje na udaju za princa od Savoja, koji je kasnije, poslije smrti svoga oca, sjeo na očev prijesto. U avgustu 1896. godine Viktor Emanuel došao je na Cetinje, gdje je, uz uobičajene ceremonije, bila obavljena vjeridba.
U kontekstu ovog moramo imati na umu i jedan dosta bitan podatak koga je Renato Barneski zabilježio u svojoj knjizi “Jelena Savijska” a tiče se tradicije koja je imala više veze sa potrebama dinastije nego sa ranom seksualnom zrelošću. Naime, pretežno su se svi muškarci Savoja ženili vrlo mladi, skoro odmah nakon što bi postali punoljetni. Princ Viktor Emanuel je bio deseta generacija Savoje Karinjano i upravo on čini odstupanje od te tradicije prema kojoj su sva muška, pogotovo prvorodjena djeca, a među njima i tri kralja - pripadnika dinastije, bila oženjena prije navršene dvadeset četvrte godine. Međutim, princ Viktor nije pokazivao namjeru da se ženi ni kada je navršio dvadeset šest godina. Ne zna se tačno zbog čega, da li zbog svog niskog rasta, jer je bio visok svega 153 cm, ili zbog nečeg drugog, ali zna se da je suprotno tradiciji dinastije Savoje Karinjano prema instituciji braka pokazivao neki svoj odbojan stav koga su njegovi roditelji smatrali nerazumnim i prije svega - nedozvoljenim, što je Vladu i krunu ozbiljno zabrinjavalo.
A kada je 19. oktobra 1896. godine kraljevska jahta “Savoja” isplovila iz barske luke prema Bariju, u Italiji ja zavladala opšta radost. Na jahti su bili pored brojne rodbine i slavni mladenci - princeza Jelena Petrović i princ Vitktor Emanuel III, budući kralj Italije, Albanije i car Etiopije. Pošto je vjenčanju prethodio prelaz princeze Jelene u katoličku vjeru, to je obavljeno na brodu putem odricanja, na najednostavniji način zbog dubokih religioznih osjećanja njenih roditelja a i cijelog njenog naroda. Civilno vjenčanje je obavljeno u velelepnom dvorcu Kvirinale, a crkveno u crkvi Santa Marija od Anđela gdje su prisustvovali mnogobrojni gosti iz cijele Evrope. Kaže se da takvu svečanost Rim nije zapamtio.
Renato Barneski u poglavlju “Jelena protiv Jelene”, govori i o nekim neobičnim dogodovštinama s kojima se susretala princeza Jelena na dvoru italijansjke kraljevske porodice. Naime, u tom se poglavlju govori o skoro istovremenom ulasku Jelene Francuske i Jelene Crnogorske u porodičnu hroniku dinastije Savoja. Zapravo, autor kaže da se slučajno dogodilo da se obje Jelene, jednako lijepe i privlačne, u vrlo malom vremenskom razmaku, udaju za dva bliska rođaka i vršnjaka Emanuela Filiberta i Viktora Emanuela. Emanuel Filibreto se zaljubio u kćerku pariskog grofa sasvim slučajno, vidjevši njenu fotografiju. Greške su nastale pri potpisivanju bračnog akta u Javnom bilježništvu krune. Jedna se potpisala: Helene Duchesse D Aoste (Jelena vojvotkinja od Aoste), a druga: Elena di Montenegro Savoja (Jelena Crnogorska Savoja). Bili su to frojdovski lapsusi koji su otkrivali njihove ličnosti, različite ne samo po karakteru već mnogo više po sebičnim namjerama s kojima su Savojima povjerile svoju budućnost. Jelena koja se ovdje potpisala na francuskom istakla je svoju plemićku titulu što otkriva njenu oholu svijest o sopstvenom porijeklu, a to istovremeno može podrazumijevati i očekivanje svojevrsne nagrade ili jednostavnog ispunjavanja njenih ambicioznih dinastičnih planova i želja. Druga Jelena koja se potpisala na italijanskom, dodajući ime svoje zemlje i ime nove porodice, otkrila je svoj sasvim drugačiji karakter i drugačije namjere. U svakom slučaju namjere lišene bilo kakve sebičnosti i licemerja. Zato, nije slučajno što su se ove dvije žene, dvije bliske rođake, u toku narednih pedeset i više godina rijetko posjećivale.
Italijani su kraljicu Jelenu voljeli i cijenili kao nenametljivu, veoma humanu i uzdržanu osobu. Prema novom kraljevskom paru osjećali su privrženost, čak i divljenje, jer su svi dotadašnji kraljevi bili na distanci od naroda. Kraljicu je krasio vedar duh, skromnost a nadasve urođeni osjećaj za dobročinstvo. Spašavala je druge, liječila bolesne a sirotinji dijelila sav novac koji joj je kralj davao za nju lično.
Kraljevski par je imao petoro djece: Jolandu, Mafaldu, Umberta, Đovanu i Mariju. Svoju djecu kraljica Jelena je od malena učila da budu humana, velikodušna i sažaljiva. Ona je svoju vladavinu smatrala kao pogodnu priliku za činjenje dobročinstava prema svima onima kojima je to bilo neophodno. Krasio ju je vedar duh, skromnost a nadasve urođeni osjećaj za dobročinstvo. Siročad je povjeravala dobrim porodicama a s vremena na vrijeme odlazila je da ih posjeti i vidi kako se postupa prema njima.
U njemačkom gradu Kaselu i danas postoji klinika “Kraljica Jelena” koja je tamo osnovana uoči Drugog svjetskog rata njenim dobrovoljinim prilogom.
Vladavina Viktora Emanuela III zvanično je završena 9. maja 1946. godine kada je potpisao abdikaciju i istog dana krstaricom “Vojvoda od Abrucija”, napusio zemlju i sa kraljicom krenuo u Egipat. Egipatski kralj Faruk ih je veoma lijepo prihvatio i obezbijedio im pristojan smještaj.
Viktor Emanuel III umro je 1947. godine i sahranjen je u Aleksandriji sa svim počastima jednog demokratskog vladara i rodoljuba. Poslije kraljeve smrti kraljičino zdravstveno stanje nije bilo naročito dobro pa su joj ljekari savjetovali da promijeni klimu.
Tako je u julu 1949. godine brodom “Providens” kraljica napustila Aleksandriju i krenula u Francusku zajedno sa rođacima, unučadima i vjernom sluškinjom Rozom Galoti.
U jednom poglavlju knjige “Jelena Savojska” pod naslovom “Dvoboj u Petrogradu” autor piše o dvoboju jednog Finca sa knezom Arsenom Karađorđevićem, bratom Petra Karađorđevića. Prema navodima Barneskija incident je izazvao Arsen Karađorđević, tadašnji oficir ruske vojske, koga autor opisuje kao prepotentanog, drskog i često pijanog čovjeka. Na balovima se sve grublje udvarao princezi Jeleni, koja ga je dostojanstveno, ali odlučno odbijala i izbjegavala, ne samo zbog toga što je bio djever njene sestre Zorke i zbog njegovog takvog ponašanja, već i zbog toga što joj se, očigledno, više sviđao dvadesettrogodišnji Finac, takođe oficir ruske vojske, takođe plemićkog porijekla. Kad je Karađorđević pretjerao sa grubostima i uvredama na Jelenin račun, Finac je stao u njenu zaštitu, jer mu se princeza Jelena, učenica Instituta Smoljni još ranije vidjevši je na nekim prethodnim balovima, izuzetno dopadala. Dvoboj se odigrao po svim važećim pravilima. Finac Manerhajm je tom prilikom bio teško ranjen. Kad se oporavio od rane zadobijene u dvoboju, tražio je prekomandu u neki od udaljenih garnizona, ali je prije odlaska, kako piše Barneski, svojoj dragoj zbog koje je umalo glavu izgubio, poslao buket crvenih ruža sa porukom da je nikada neće zaboraviti i da se zbog nje nikada neće oženiti. Što se tiče ženidbe nije održao obećanje, ali da je nikad neće zaboraviti to jeste. Zapravo, od tada pa nadalje svake godine, 18. avgusta, na dan Svete Jelene, njoj je, stizao buket crvenih ruža, ukrašen svijetloplavom i bijelom trakom. Ta tradicija je prekinuta jedino za vrijeme Drugog svjetskog rata i u godinama kad je Jelena živjela u Egiptu, a posljednji put su joj ruže stigle u rečeni dan 1949. godine, kada je boravila na Azurnoj obali, u Monaku. Tu joj je uoči Svete Jelene stigla prvo kratka, drhtavom, staračkom rukom napisana poruka:
“Prije nego što umrem, molim za čast da se poklonim pred najlepšom ženom i najvećom kraljicom vijeka.”
Osoba koja je donijela poruku, dodala je: “On želi da vidi Vaše visočanstvo posljednji put. Ljekari mu daju još par mjeseci života…”
“Sjutradan je jedan stari gospodin”, kako navodi Barneski, “nesigurna koraka, ali još dostojanstvenog držanja, prošao kroz kapiju vile Les Arokari, držeći buket cvijeća u ruci. Crvene ruže, naravno, i, kao uvijek, povezane bijelo-plavom mašnom, bojama njegove zemlje…”
Bio je to osamdesettrogodišnji maršal Karl Gustav Emil fon Manerhajm, legendarni nacionalni heroj Finske, koji je dva puta bio vrhovni komandant vojske i više puta bio i predsjednik Republike Finske…
Kraljica Jelena umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine gdje su joj Francuzi odali zasluženo poštovanje. Zasluge Jelene Savojske za italijanski narod bile su tolike da je katolički biskup Rišar iz Monpeljea inicirao da se proglasi za sveticu.
Bonus video:
