Slika ne može pokazivati kretanje. Ona fiksira jedan određeni moment i bilo kakvo kretanje je isključeno iz klasično shvaćenog slikarstva. Pokret uvodi jedna druga umjetnost, film. Smatram da slika može postojati samo onako kako je predstavljana pred vama, kako stoji kao slika. Ako je uključite u drugi mediji, date joj dimenziju filma, da ono što je potencijalno počinje da se kreće, da lik počinje da govori, radi, slika će izgubiti svaki značaj. Ako se izađe iz okvira suštinske slike, koja je statična, slika će izgubiti svoju pravu vrijednost. Slika je statična, a film gledate u vremenu. Razlika između slike i filma je prosto u kontinuitetu vremena i u načinu percepcije. Jedna je, simultana u jednom momentu, druga je sukcesivna i traje u vremenu”, kazao je prof. dr Siniša Jelušić, koji je bio gost desete sesije tribine “Imaginarijum” koju organizuje JU “Zahumlje” Nikšić.
Govoreći na temu slike i filma, ali i književnog djela, Jelušić je kazao da je slika jedan segment, izdvojeni momenat u vremenu, i da od slikara zavisi u kom momentu će ona biti prikazana, nadilazeći na taj način konkretnost, dok je knjiženo djelo dobro djelo samo onda kad u sebi uključuje neke dubinske slike.
“To se danas potpuno gubi. Mi danas živimo u najvećoj mjeri povezani, ako su to uopšte vrijednosti, sa nekim lakim i površnim vrijednostima. Neće niko da se udubi u ozbiljnost čitanja. Ali kad se udubi, kad uđete u najdublja pitanja čitanja, onda prodirete u jednu vaseljenu koja je nešto potpuno drugačije od našeg uobičajenog svakodnevnog načina života, u kome nas prave, dubinske stvari zapravo i ne dodiruju. I bojim se da se ta kriza uvećava. To je vezano i za krizu čitanja, i za krizu pravih vrijednosti. Vrlo brzo ćemo izgubiti ono što je za čovjeka najvažnije, a to je njegova duhovna supstanca. Duh se potpuno gubi, a u prvi plan dolazi jedna druga kategorija koja je izrazito opasna i o kojoj je Dostojevski vrlo ozbiljno govorio, a to je kategorija zla. Ako se okrenete oko sebe, vi ćete vidjeti da na svakom koraku mi danas živimo zapravo u jednom svijetu izuzetno raširenog zla i veliko je pitanje koliko u tome može pomoći umjetnost i da li se nešto može učiniti”, kazao je Jelušić.
Međutim, prema njegovim riječima, iako umjetnost čovjeka ne može naučiti nečemu u praktičnom smislu, iako ne može da utiče na globalnom nivou, preko umjetnosti možemo mijenjati sebe, jer je ta veza koja postoji između umjetnosti i čovjeka - dubina emocija i duša.
O povezanosti umjetničkih pravaca, a njihovoj isprepletanosti, ali i razlikama između slike i filma, odnosno književnog djela, Jelušić je pokazao kroz primjer Bergmanove “Čarobne frule” i “Oktoiha”.
“U uvodnom dijelu Bergmanove ‘Čarobne frule’ javlja se čitav niz likovnih portreta. To su psihološki portreti koji su dati na filmski način, prenošenja jednog likovnog jezika u osnovi, jer su portreti izdvojeni u onom smislu na koji to rade pravi slikari. Bergman je inače poznat po krupnim kadrovima koji su potpuno likovni i ovdje se to posebno pokazuje - spojio je slikarstvo, muziku i naravno film”, istakao je Jelušić.
U razgovoru sa urednicom tribine, istoričarkom umjetnosti Kristinom Radović, Jelušić je otkrio da mu je bliža ideja hrišćanske filozofije od ostalih teorija, iako smatra da je ona danas u potpunoj krizi, da je posebno naklonjen ruskoj književnosti, ali i velikim njemačkim piscima, kao i da posebno mjesto zauzimaju Ivo Andrić i Njegoš. U nekoj intimnoj ispovijesti kazao je da su na njegovo sazrijevanje uticale vizuelne umjetnosti, prije svega slikarstvo i film, da su kao srednjoškolci imali časopis “Naša riječ” koji su sami uređivali i gdje su objavljivali likovne priloge, filmske kritike, angažovano mišljenje.
Razgovor sa Jelušićem, koji je od 2018. godine vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, organizovan je u sklopu majskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Bonus video:
