Alen Badju primjećuje ne tako malu, suprotno, izuzetno bitnu, pa i presudnu stvar sadašnjice za koju bi se, ipak, u nekoj uobraženosti kojom smo naoružani, reklo da i nije neka misao, pošto konstatuje da se Zapadni svijet ne “upušta u mišljenje kao pobunu”, te da sebe uzima kao već “slobodan svet koji tako deluje izvana.” Ovdje, naprosto, ne možemo odoljeti želji i prišiti mali dodatak: ukoliko se odamo mišljenju koje jeste čin pobune (u suprotnom, to onda i nije mišljenje), utoliko prije krenimo od - pobune protiv samog mišljenja koje nas mora moći tjerati da neprestano `mislimo drukčije’, što naprosto znači da se katkad to događa hladno, distancirao, okrutno teorijski, katkad sa puno afekta, želje, strasti, na jedan gorući način, osjećajući (kako je to napisao Antonen Arto) tu “fabriku ispod kože.” Budući da prisustvujemo - ekstrakciji ekspanzije, tako nešto jeste neophodno.
Zbog aktuelnosti globalnog stanja u kojem se svijet nalazi i kojeg ćemo podijeliti u četiri događaja, opet navedimo A. Badjua, koji je hirurški precizan pošto ustanovi: “Masovne komunikacije predstavljaju svet kao spektakl lišen sećanja, spektakl u kome nove slike i komentari prekrivaju, brišu i predaju zaboravu slike i komentare koji su upravo bili prikazani.” To se da nazvati - ekranskim efektom treperavog traga: stalna promjena simulira promjenu, stalna smjena istog daje privid da se odvija uvijek nešto ‘novo’.
Preklapanje i brisanje, prepuštanje zaboravu i flert zarotiran na površini, način kako da se hipnotišu mase, da se proizvod konzumacije produkcijski prilagodi duhu omasovljenog interesovanja, jer, ipak se vazda mora imati na umu činjenica da egzistiramo u kapitalističkom koloseumu, koji obezbjeđuje uz osnovne potrepštine i zabavu u neograničenim količinama. (Najnovija reklama o proizvodu “Chipsy”, koju promovišu fudbalske zvijezde (nakon Mesija sada je Bekam u igri), pravi vezu sa “hranom” i ugođajem kojeg upriličuje `najvažnija sporedna stvar na svijetu`.)
Ok, ali zaista nam je sada vrlo važna preciznost, i radi nje izdvojimo četiri događaja, a to su: 1), rat u Ukrajini i pojasu Gaze; 2), presuda Donaldu Trampu u sudskom postupku koji je pokrenula pornografska glumica Stormi Danijels, kao i čekanje na suđenje Džo Bajdenovom sinu Hanteru Bajdenu zbog sumnje u rad sa drogom i oružjem; 3) bolest Kralja Čarlsa i princeze Kejt Midlton; 4) fudbalsko finale Lige Šampiona upriličeno u Londonu. Šta, dakle, radi i kako funkcioniše mediocentrični svijet, zar se ne pokazuje kao sasvim i do kraja demokratičan, budući da nam neprestano ostavlja prostor u kojem ćemo sami za sebe režirati realnost i potom u njoj izolovano živjeti okruženi onim događajima i informacijama koje nas prvenstveno interesuju? Dakle: ako smo sportski fanatici imamo Roland Garos i, da - dugo najavljivani i izuzetno traženi boks meč između Tajsona i jutjubera Džeka Pola, koji će kako doznajemo biti strimovan na kanalu ‘Netflix”. Ako nam je, pak, prije do politike a manje do analize rata u Ukrajini i užasa u pojasu Gaze, onda se prebacimo na već pokrenutu izbornu kampanju u SAD-u, ili, na ovaj nestvarni momenat u kojem čitamo: “Sjeverna Koreja poslala još oko 600 balona sa smećem u Južnu Koreju i nastavila da ometa GPS signale u toj zemlji.” Fotografija prikazuje najvoljenijeg Vođu kako kontroliše let balona punih smeća prema zemlji sa kojom su u stalnom sukobu.
Pop-art portret sadašnjeg stanja na globalnom nivou može da nam uradi, naravno, vještačka inteligencija, i na njemu bismo, u tom kapitalističkom kolažu, mogli da vidimo: Ukrajinu i pojas Gaze kao metu za tehnološko oružje plus brojke mrtvih vojnika i civila, zatim portrete kralja i princeze (koji su već osvanuli na nekim naslovnicama, oslikani), potom delirij njemačke i španske publike u Londonu, kao i momente kad navijači pred početak meča utrčavaju na stadion ne bi li se ovjekovječili praveći selfi; tu je Tajson i jutjuber koji je prava senzacija u teškoj kategoriji, Kim Džong Un koji, u pauzi nadgledanja balona sa smećem koji leti nebom, uporedo prati rezultate iz Pariza, sa teniskih terena Roland Garos. Da, ipak, ni umjetnost ne kaska za kapitalizmom i spektaklom, potrudio se prvo umjetnik Džef Kuns pošto je uspješno lansirana skulptura na Mjesec, estetizovan je mjesec i oplemenjen Art orbitalizacijom, uz njega, tu je, naravno, Tejlor Svift koja je oborila sve rekorde u muzičkoj industriji, i postala više od ikone današnje muzike, u Australiji se napravio okrugli sto gdje se diskutovalo o fenomenu - ‘tejlorsviftijada’, koja je tamo, gostujući, promijenila ekonomski tok, dala mu odjednom injekciju rasta, profit je proradio njihovim finansijskim krvotokom.
Dakle: mediocentrična manipulacija i digitalna distribucija globalnog, vješto režiranog događaja, kada se ovako u realnosti kanališe, onda, zaista, kao da nema ni najmanje brige za budućnost, čak, u tom smislu, i openAI spada u spektakl, čipovanje mozga (zasad sa neuspjehom, ali i bogu se može uložiti prigovor na kreaciju, tako da ne treba trans-humanistici tražiti zamjerke i odmah već dizati mnogo buke ni oko čega, svejedno, potrebno je samo malo vremena i još više novca, konačno, Niče je imao pravo, čovjek se mora, najzad, prevazići, i ka tome smo se (to jest - oni, ultrakapitalisti i korporativisti) zaputili, smjelo, odvažno i hrabro) najavljuje se kao boks meč, ili fudbalsko finale, turneja T. Svift, sve to izgleda kao da je producirano u pop-art gradu kakav je Las Vegas: ako sport zamijenimo politikom, dobijmo porno glumicu vs. Trump ili suđenje sinu aktuelnog predsjednika SAD za drogu i oružje, ili, opet, Sjevernu Koreju koja se protiv signala GPS u Južnoj Koreji bori tako što im u balonima izvozi smeće.
Nakon što splasne euforija, energija, nakon što se ugase reflektori realnosti koja je koreografija spektakla, šta, dakle, ostaje: prizori iz Ukrajine, pojasa Gaze, ispovijest od tumora bolesne princeze i bolest Kralja, koji su više od simboličkih znakova da je ne samo Evropa, nego i zapadni svijet duboko bolestan, da se odvija između agonije i anksioznosti, preplavljen lažnom euforijom koja nakon što izduši biva ispunjena dubokom melanholijom. Koju, onda, treba opet da pokrene isti rad, masovna komunikacija, brza smjena slika i poruka, sve ovo ide u zaborav, odmah treba izmisliti i izbaciti nešto ‘novo’, konzumerista je uvijek već u zombijevskoj potražnji proizvoda razonode, koji je politička pornografija, sportski blockbuster, naslovnica o stanju kraljevske porodice, ili nešto sasvim drugo, na primjer: terorizam, politička afera ili, neprestana nuklearna neizvjesnost, budući da pošto je SAD dala zeleno svjetlo Ukrajini da koristi njeno oružje, može da bude početak kraja u totalnoj ratnoj eskalaciji, još sa Kinom koja se sprema na Tajvan, gdje bi trebalo poslati Tejlor Svift da održi koncert, kao što je Lajbah učinio u Sjevernoj Koreji, koju je iskusio, sa pravim uživanjem i Denis Rodman.
Postideologija potura priču da, naprosto, liberalnoj demokratiji plus kapitalizmu nema alternative, da je neizvodljivo misliti izvan tih zadatih koordinata, međutim, ako je kao što jeste, kapitalizmu uspjelo da se ovako umreži, globalizuje, hegemonizuje, na temelju, naravno, interesa, onda, zar ljudskom rodu nije u interesu integracija kao vid “mišljenja kao pubune” koja će ovome stati na kraj, prije nego ovaj duh aftificijelne alijenacije svemu objavi kraj? Kad Seren Kjerkegor da najljepšu definiciju Hrišćanstva, napisavši da je - “Hrišćanstvo na svet donelo ozbiljnost”, onda to treba tumačiti prvenstveno na etički način: budući da je realnost utemeljena na etici, ova rijalitizacija realnosti u njenoj opštoj virtuelizaciji, doprinijela je tome da scenom gospodari shizoidni spektakl koji mi uživamo tako bludno i banalno.
Bonus video:
