Kontrola demografije, ekologije, zdravstva, to su oblasti u kojima diktat u potpunosti i bez ostatka sprovodi - biopolitika, kompanija “Neuralink” je vrh te savremene moći (implant u mozgu, duboka mreža povezanosti, mišljenje koje će konačno biti ‘navođeno’), koja djeluje kroz državni aparat direktno na građane, pitanje, dakle: priraštaja, prirode, zdravlja, sve se to politički reguliše poput saobraćaja, naša prava ne samo da su ograničena, najprije su paravan koji pokriva nepostojanje ikakvih prava. (Kafkina priča “Udarac o kapiju majura”, na maestralan način pokazuje šta je sve Zakon, kako funkcioniše i dokle dopire njegova zona.)
Lorens Simon (dijete genije), radiće u Sillicon Valleyu na eksperimentu stvaranja - vještačkog tijela - budući da je nadnaravno kako se ‘kreće’ kroz biologiju + fiziku, jednako tako i matematiku, tako će se baviti onim što se dominantno odvija u biotehnologiji. Tako se biopolitika usredsređuje na - budućnost postbiologije - regulišući potencijal koji se javlja u jednom društvu (genom je najdragocjeniji resurs vremena koje dolazi, ne ostavljajući vrijeme za ono koje tek treba da bude), reklo bi se da je to, u krajnjem, vojno-medicinski dispozitiv.
Saglasni smo sa gledištem da je biopolitika generator - biomase, bezličnog mnoštva, to jeste jedna krajnje funkcionalna procedura što za cilj ima ugrubo uprostiti ljudsko biće, dovoljan i jednako užasan primjer jeste Kini (tamo, možda, najrigorozniji, mada, uporedo treba vidjeti šta se događa sa megapredgrađima, favelama, zonama koje su doslovno deponija), gdje se narod tretira kao puka radna snaga (kontrola Partije), nad kojom glavnu riječ ima trijada: kapital, tržište, hiperprodukcija (kapitalizam i kibernetizacija). Utoliko prije, distopične priče nas upoznaju sa budućim, nemuštim, kodiranim, te bićem bez memorije, u potpunoj anonimnoj vlasti koja je uz to nevidljiva koliko i učinkovita. Jer, koncept kontrole jeste dehumanizovani projekat potčinavanja i potištenosti novog subjekta koji je bezdogađajan, što je idealno stanje (san) svake vlasti. - Treba, dakle, preokrenuti Spinozinu čuvenu misao: Mi još ne zamo šta sve rade sa tijelom.
“Izraz socijalna distanca je prilično paradoksalan. Distanciranje ne može biti socijalno i distanciranje uvijek proizvodi efekte desocijalizacije i redukcije zajedničkih oblika života. Po mom mišljenju, kao i kod imuniteta, radi se o mjeri, pronalaženju prave ravnoteže, u smislu da je svim ljudskim i društvenim tijelima potreban određeni stepen imunizacije, ali treba biti oprezan sa ekstremima”, (Roberto Espozito). Kod socijalne distance ne dovodi se samo u pitanje socijalizacija, komunikacija, nego i - imunizacija, koja se jedino može steći u - zajednici koja je otvorena i unutar sebe pomiješana, utoliko prije, moglo bi se tvrditi da su mediteranski narodi (Italijani ili Španci), neuporedivo jačeg imunog sistema od Britanaca ili, na primjer, od svijeta izolovanih Sjevernokorejaca. Na tragu ovoga, poznata je naučna činjenica da sva plemena koja nemaju kontakt sa civilizacijom, imaju strahovito slab imuni sistem, neotporan čak i na bezazlene prehlade koje su za njih fatalne. Svakako, globalizacija jeste stvaranje - svjetskog krda - što, istovremeno, ima svoje mane i prednosti. S etičke strane, nesumnjivo, uvijek već mora se zagovarati - zajednica svih - no, uporedo, treba moći misliti nemalu stvar, a to je uređenje, koje se kreće od ekonomije do ekologije, što se ustupa na totalnu zloupotrebu biopolitici, koja ne može biti savremeni pastir (koji se, kako je ispitao Fuko, javlja prije pojave Hrišćanstva; uostalom, hijerarhija je (jeste) ono što nas je strukturiralo.)
Bit biopolitike je u otuđenju, odvajanju, otcjepljenju… Kontrola nastoji i uspijeva da izoluje individuu, baš kao što - genetska tehnologija prepoznaje i izoluje - genom koji je superiorniji od drugih. (Suptilni darvinizam, recimo…) Imamo, dakle, dvije regulacione realnosti: sistem kontrole, regulacije, političke profilacije društva, i biotehnološki rad na pojedincu, na (doslovno) isplativom proizvodu, na unosnom materijalu. (U svijetu menadžmenta, ni najmanje nije nepoznato da se - uloženo vraća udvostručeno - da li se, pak, radi o industriji muzike koja “pravi” zvijezdu, ili sportisti, za ovu priliku je manje bitno. Opet tu je tijelo presudno: kao model i kao ‘kondiciona mašina’, ono daje, u kratkom vremenskom roku svoj maksimum, u modi ili bejzbolu.)
Procvat slobodâ istovremeno je i kontrola uživanja. Jouissance koji nas povlači nazad u nas same, sada se mora moći ospoljiti, pružiti na vidjelo, tim prije imperativ i jeste bez ostatka akcentovan na užitku, neobuhvatljivom izboru zadovoljstava. Da li ono ispoljava moć? Nesumnjivo da, ali i granice tijela - što je moć za koju je zainteresovana biopolitika - u zadovljstvu, kao i odricanju od zadovoljstva što je takođe zadovoljstvo. Potenciranje, dakle, na tijelu ide dotle da prisustvujemo - rađanju novog tijela! Ono nije ni trošno niti je transcendentalno, nije, opet, ni transrodno, ponajprije je modelovano prema - programu. Tim prije što rentabilnom realnošću upravljanja kapitalizam, koji se itekako bavi - tijelom kao teksturom unutrašnje/spoljašnje. Postoji psihičko modelovanje (preko želje koja je uvijek želja Drugog, onoga koji je u sjenci velikog Drugog, do preko imaginarnog koje je navođenjo raznim ideologijama) i fizičko, uzrok želje, pa sve do - stvaranja stroja, vojnog ili policijskog, stroja bez spontanosti u sportu, ništa manje. Iako smo duboko u dobi dematerijalizacije, deflacije, virtuelizacije valute.
Ovo je krajnje interesantna stvar, u kojoj kao da ima nečeg dubljeg... Naime, 1984-1985 godine, pošto su u Velikoj Britaniji rudari izgubili bitku protiv - tačerizma i/ili - “uspjeh nema alternativu”, to je bio znak totalnog trijumfa neoliberalnog poretka. Danas, rudarenje bitkoina, kriptovaluta, virtuelne valute, uvodi nas u elektronski eter, u digitalnu dematerijalizaciju vs. dijalektičko kretanje koje je razvijanje mišljenja kroz sistem prema cjelini. Samim tim što je - rudarenje ulazak prema jezgru i srcu zemlje, u oba primjera, radi se o preokretu, revoluciji koja dolazi od strane moći. Ne samo, dakle, da se virtuelizuje valuta, nego i tijelo, kao što mišljenje, pošto je mozak u koaliciji sa kompjuterom, postaje telepatsko, odmah već preneseno Drugom, bez jezika, gesta, što će reći - tijela koje je govor.
Fukoa su nazvali ‘misliocem zatvaranja’, ukoliko sagledamo sisteme koji susprežu slobode, uočavamo sledeće: od pornografije do performansa, preko seksa i sporta, gejmniga, discipline djelovanja strogo su izdvojene, i to omogućuje da se ispita koliko tijelo može dati kroz uživanje, trpljenje, koncentrisanja. Dok, dakle, osvajamo slobode, sistem ih sortira! Otud ne dolazi do komunikacije, preplitanja, prožimanja, naprotiv: sloboda nas, paradoksalno, otuđuje jedne od drugih. Ne može doći do revolucije usljed viška sloboda! Dakle: potrebno je fizičko i sistematsko raskidanje sa prividnim i podvaljenim slobodama, kako bi izbila revolucija. U suprotnom? Pa, nastavićemo da zavjerenički sanjarimo o povratku socijalizma!
Bonus video:
