Mi smo sada, u 2024. godini, bliži ideologiji i odnosu prema ženama s početka 20. vijeka, nego onom poslije 1945. kada smo izborile pravo glasa, među prvima u svijetu, konstatuje u razgovoru za “Vijesti” crnogorska umjetnica i dizajnerka Tijana Todorović.
Preturajući po prošlosti i ogoljavajući sadašnjost pri sumiranju borbe i položaja žena, kao kostimografkinja, performerka i dio kreativnog tima, Todorović je (bila) angažovana na slovenačkoj pozorišnoj predstavi “Seksualno obrazovanje II” u režiji Tjaše Črnigoj koju su koproducirali: Slovensko mladinsko gledališče, Maska Ljubljana i Mesto žensk, Ljubljana. Upravo je ta predstava prošle godine obilježila pozorišni i društveni prostor (u Sloveniji), ističe Društvo pozorišnih kritičara i teatrologa Slovenije koje je ovu predstavu proglasilo najboljom u 2023. godini. Pored te nagrade, “Seksualno obrazovanje II” osvojilo je i brojna druga priznanja, nakon temeljnog dvogodišnjeg terenskog, istraživačkog, dokumentarističkog, ali i aktivističkog rada.
“Ovo je priča o državi, jedinstvu, socijalnoj zaštiti, ljubavi, seksu, zdravstvenom osiguranju, jednakosti i pravima, ovo je priča o nasilju, priča o hrabrosti i o tijelima različitih žena...”, riječi su kojima počinje pozorišni komad koji se dalje grana u različitim pravcima pokrenuvši tako brojne, uglavnom zanemarene teme i probleme...
O samoj predstavi, procesu stvaranja, teatru uopšte, ali i o stanju u Crnoj Gori, borbi za prava žena, nasljeđu patrijarhata, Jugoslavije i uticaju različitih društveno-političkih struja(nja), Tijana Todorović govori za “Vijesti”.
Kako biste opisali “Seksualno obrazovanje II”, odnosno približili predstavu crnogorskoj javnosti? O čemu nam ona govori, kako je zamišljena?
Ideja za predstavu je došla kao reakcija - odaziv na tada aktuelna dešavanja, poznatija kao tzv. “Balkanski MeToo” pokret. Trenutak kada su žene iz regiona istupile u javnost i podijelile svoja teška iskustva je bio toliko jak. Balkanski Me Too je veoma važan korak ka oslobođenju žena, kao i emancipaciji društva, ali i otrežnjenje u kakvim društvima živimo. Praćenjem tih šokantnih događaja, jezivih priča o degradaciji i dehumanizaciji žena u krugovima u kojima se to najmanje očekuje, pokrenula je i Tjašino razmišljanje o onome što će kasnije postati “Seksualno obrazovanje II”. Naše priče satkane su od istinitih svjedočanstava, intervjua, izjava, dokumentacije na temu ženske seksualnosti i prava. U predstavama ne analiziramo, niti koristimo izjave koje su se iznosile tokom pomenute afere, pažnju smo usmjerile ka temama koje su se nama učinile važnim, ženama koje nemaju u javnosti glas ni vidljivost, a vrlo često se podrazumijevaju. To su sve one priče o kojima se ćuti, priče jednakosti, osobama s invaliditetom, diskriminaciji, nekonvencionalnim praksama, Jugoslaviji, ustavu 1974… Predstavu najbolje opisuje uvodni tekst, kojim se na početku predstave obraćamo publici:
Ovo je priča o državi, jedinstvu, socijalnoj zaštiti, ljubavi, seksu, zdravstvenom osiguranju, jednakosti i pravima, ovo je priča o nasilju, priča o hrabrosti i o tijelima različitih žena...
Rijetko se o tome govori, i u javnosti, a nažalost i u pozorištu... Možete li izdvojiti neke segmente koji najbolje referišu važnosti predstave, aktuelnosti, angažovanosti?
Neke od tema su prvi put ugledale svjetlo dana. Tako, na primjer “Diagnoza’’ govori o iskustvu žena prilikom bolnog grča u dnu karlice u kojem se, po riječima naše saradnice iz struke dr Gabrijele Simetinger, skupljaju svi životni strahovi. Uzrok ovog bolnog stanja ne može se sa sigurnošću utvrditi, a čak 40 odsto žena u nekom obliku pati od njega.
Dok predstava “Sposobnost” donosi životne priče o ljubavi i zadovoljstvu žena s invaliditetom. Ova tema gotovo da ne postoji u pozorištu ni u javnosti, a žene s hendikepom su svakodnevno minimum dva puta diskriminisane: prvo kao žene, a onda i kao lica s invaliditetom. Naša je obaveza da radimo na podizanju svijesti i inkluziji u svakom segmentu društva. Kvalitet serijala ne oslikava se isključivo u dokumentarizmu, već i u edukaciji.
Posljednje predavanje/performans “Borba”, govori o našoj zajedničkoj prošlosti i istoriji u kojoj se nalaze mnoga objašnjenja i odgovori za probleme koje sada živimo. Ovu temu smo obradile bez patetike i jugonostalgije, već veoma jasno, dokumentarno i precizno, sa zdrave distance i bez trunke revizionizma ili navijanja. Donijele smo priču o reformi, zakonima, borbi i, ono najvažnije, o važnosti te borbe koja ni do danas nije prestala. Sva prava koja imamo kao žene dobile smo ih u Jugoslaviji, borba za ta prava nije bila laka. Trajala je dugo, oko 25 godina rada, zalaganja, edukacije bilo je potrebno da pravo na abortus uđe u ustav, a brisanje iz ustava trajalo je jedan dan.
Smatram da je ova predstava važna i zbog umjetničkih sredstava i odluka, kako bi rekao i selektor Borštnikovega srečanja, profesor i dramaturg Blaž Lukan, mlade danas ne zanima Čehov, već svijet koji njegov tekst otvara... Predstavu “Seksualno obrazovanje II” mogli bismo prikazati na eminentnom bečkom festivalu, ona možda nije tako radikalno bojevita, ne ide na barikade, ali je veoma osjetljiva s jasnim stavom.
Predstava je koncipirana kao serija predavanja, a na osnovu dužeg terenskog, istraživačkog, pa i dokumentarističkog rada... Kakvo je iskustvo za Vama i po čemu se ovaj proces, pa tako i sama izvedba komada, izdvajaju?
Iskustvo rada na ovom projektu je ono što ga dodatno čini posebnim. Ovo je bilo uzbudljivo putovanje, lutanje i pronalaženje kako u procesu sklapanja koncepta, tako i u traženju adekvatnog izraza za svaku temu ponaosob. Ono što bih posebno istakla, iako sam i ranije sarađivala s rediteljkom Tjašom Črnigoj, jeste da nam je ovaj proces bio poseban, jako važan za unapređenje naše saradnje, kao i oblikovanje naše umjetničke vizije. Princip rada donio je nova iskustva u načinu prikupljanja materijala, artikulaciji, odabiru i akcentovanju ključnih informacija. Principi i strategije u radu su se mijenjale zavisno od teme, ne smijemo zaboraviti da je serijal “Seksualno obrazovanje II”, pored dokumentarno-performativnog, takođe i edukativnog karaktera. Tokom kreiranja predstava radile smo mnogo na terenu i na sceni, tokom ovog procesa smo se zbližile, naučile puno, kako od sagovornika, tako i jedna od druge. Rad se odvijao u fazama, individualno i u grupama. Gledano s ove tačke ne mogu se odlučiti šta je bilo uzbudljivije, da li traženje sagovornika ili realizacija. Sve smo bile uključene u potragu za sagovornicama, taj dio posla nije bio nimalo lak, bez obzira koliko je neka sredina liberalna, teško se pronalaze oni koji su spremni da govore na ove, nimalo jednostavne teme.
Tokom rada doživjela sam neke predivne trenutke i transformacije, unutar i izvan moje zone komfora, čak se u nekim djelovima pojavljujem kao performerka i to je za mene posebna vrijednost i bogatstvo koje sam stekla.
Neke situacije koje ovaj rad čine uspješnim, kod nas su još uvijek nezamislive, a to je apsolutno povjerenje, razumijevanje, podsticanje autorstva i individualnosti od koje se niko nije osjećao ugroženim, potpuna oslobođenost od sujete i svake vrste egoizma. Tokom rada na ovom serijalu prošle smo kroz razne faze, ali podrška i radost, kao i podstrek za rad unutar grupe su možda i najvažnija nagrada od svih.
Otvarate nove “horizonte feminističkog izražavanja u javnosti”, što u konačnom pruža uvid u “brutalnu kontrolu i (prikriveno) nasilje” nad ženama i ženskim tijelima. Slovenačka pozorišta i umjetnici se odavno bave tim temama, primijetila bih. Kakvo je stanje na tom polju u Crnoj Gori i koliko su zastupljena takozvana ženska, a zapravo opšta pitanja čovjeka, bilo u teatru, bilo generalno u umjetnosti?
Tačno je, Slovenija ne prestaje s borbom. Jedan od dokaza je i član 55 slovenačkog ustava (iz 1991. godine). Nakon nestanka Jugoslavije slovenački političari (dominantno muškarci), probali su da iz Ustava izbace pravo na abortus, međutim, velikim otporom, demonstracijama, raznim akcijama u kulturi, to pravo je ostalo do danas zapisano. Pogledajte samo internacionalnu kampanju “My voice, my choice”, inicijativa, dobar dio kampanje (koji je stigao do podrške s dodjele Oskara), vode Slovenke, odnosno Institut 8. mart. Tako da je Vaša opservacija tačna, u Sloveniji jedni druge pokreću, motivišu da budu bolji, da se ne predaju.
Nije tajna da je svijet pozorišta dominantno muški, čak često žene u radu preuzimaju muške principe (dominacija, piramidalna struktura, komunikacija, ton, često i mobing). Na ovaj način uspostavljaju autoritet. Takva dinamika se prenosi na rad i predstavu, te vrlo često diskriminaciju na/sa scene potpisuju žene.
U Crnoj Gori, kao na primjer u Hrvatskoj, što mogu reći iz nedavnog iskustva, takva pitanja se teže otvaraju ili ne dovoljno. Mi se nalazimo u nekom raskoraku između traženja autentičnog izraza i suočavanja. Postoje predstave i umjetnici/umjetnice koje se bave ovim temama, ali premalo prostora im se daje ili se prebrzo etiketiraju. Vidjeli smo šta se desilo u Nikšiću skorije, takve stvari su nezamislive u naprednom svijetu, a ako se i dogode - budu najstrože kažnjene. Nama nedostaje istrajnost, temeljni rad, hrabrost, a ponekad i radna etika. Čini mi se da u ovakve projekte nekad ulazimo iz pogrešnih motiva, pod nabojem individualizma i dokazivanja, ponekad nas želja pregrabi, a vrlo često naš jedini cilj je da se dopadnemo. A kad je tako, onda tu nema puno nade za progres, ne samo u ovom domenu već i u umjetnosti generalno.
Kakva je korespondencija patrijarhata i tradicionalnih društvenih normi s jedne strane i takozvanog savremenog doba, demokratije i liberalizma s druge, a kada je u pitanju položaj žena, ženska prava, seksualnost, reproduktivna prava, (samo)ostvarenje itd? Kako različite političke struje, ideologije i ideje, dešavanja i krize utiču na opšte stanje na ovom polju, u Crnoj Gori, regionu?
Utiču puno, više nego što mislimo i što nam se čini. Pogledajte samo odnos i položaj žena u Crnoj Gori. Sve ovo što živimo sada posljedica je jednog decenijskog nemara, dominantnog patrijarhata u svim segmentima društva i u svakom trenutku. Nije dovoljno da se ljudskim pravima bave samo NVO, ta borba mora doći i s vrha. Primjerom, praksom i zakonom. A prije svega edukacijom. Mi smo sada, u 2024. godini, bliži ideologiji i odnosu prema ženama koji je bio aktuelan na početku 20. vijeka, nego onom poslije 1945. kada smo izborile pravo glasa, među prvima u svijetu. Kod nas stvari postoje isključivo deklarativno. Olako shvatamo priču o ljudskim pravima, a to je zbog toga što nam vrijednosti nijesu usađene u obrazovni sistem.
Interesantno iskustvo u radu sam imala i u Hrvatskoj, s Tjašom, Kolektivom igralke radile smo dokumentarnu predstavu “Cure”. Ideja je bila da napravimo dokumentarnu predstavu na osnovu materijala koje bi dobile od današnjih cura u Hrvatskoj. Zanimalo nas je kako je biti tinejdžerka danas, kako je odrastati i živjeti svoje najosjetljivije godine kada je u porastu “desni” pogled na žene, klečatelji i ekstremni stavovi crkve o reprodukciji, izmijenjeno zdravstveno osiguranje uz sve češći priziv savjesti doktora... Tokom procesa odlučile smo da okrenemo ugao gledanja na ovu temu. Odlučile smo da ispričamo priču triju generacija žena - tinejdžerki, naših baba, majki i naše generacije, s otvorenim pitanjem i pogledom u budućnost i na današnje cure. Reakcije na ovu predstavu su razne, od čak pet nagrada koje smo za ovu predstavu dobile u Srbiji, do jednog čudnog odnosa na jednom eminentnom festivalu u Hrvatskoj. Nego, sve je to nevažno, ne smijemo posustajati i bojati se reakcije, moramo se uhvatiti u koštac s problemima i gađati u srž. Ako nema otpora, ali ne otpora radi otpora, već utemeljene reakcije u odbranu osnovnih ljudskih prava, s dodatkom kvaliteta i svježine, mi se nalazimo u stanju kome.
Čini mi se da je Crna Gora tu neđe, budni smo, ali smo bunovni, nikako da se odvažimo i obračunamo s nepravdama. Iskoristila bih ovu priliku da pohvalim rad i trud svih organizacija koje su pokrenule proteste, pružile doprinos i dale reakcije zbog presuda Apelacionog suda, femicide, svaki oblik nasilja nad ženama... Neshvatljivo mi je kako u tim situacijama, profesori, roditelji, ne povedu đecu na te događaje (ili su takvi u malom broju). To je jedini način da se promijeni svijest i radi za dobro društva i države, u tim situacijama sve postaje nevažno, pa i omiljena naša tema - politika. Moramo početi da stavljamo fokus na ono što je najvažnije, a to su jedini neobnovljivi resurs - ljudi. Tokom jednog od tih protesta, sjećam se da sam napisala komentar, kako sam ovu životnu lekciju naučila u Ljubljani, na času slikanja, kada je profesorica ušla u klasu i odvela nas na proteste, toga dana nas nije bilo mnogo, ali već sljedećeg broj se udvostručio.
“Seksualno obrazovanje II” obilježilo je pozorišni i društveni prostor prošle godine (u Sloveniji), ističe se u obrazloženju povodom nagrade. Navodi se i da je u pitanju “izvanredan politički gest koji je (bio) neophodan i važan, ali podjednako neugodan i bolan”. Da li pozorište, posebno danas, mora u sebi da nosi aktivistički angažman i da referiše na društveno-političku zbilju kako bi otvorenije ukazalo na stvarnost koju živimo? Pored toga, da li kao “neugodno i bolno” snažnije otvara oči ka spoznaji realnog stanja?
Ne mora, ali je poželjno da ga ima. Lijepo je prof. Lukan objasnio govoreći o mladima i Čehovu. Pitanje odluke i odabira puta (komfor ili ne). Paradoksalno je to da što je zemlja razvijenija, jača je nota angažovanosti, a tamo đe je veća opresija, evidentan je nedostatak hrabrosti. Ali, nekako tako i vidim problem naše, crnogorske scene, ali i nekih par okolnih država. Nikako da iskoračimo. Što se Crne Gore tiče veoma je zanimljivo (i o tome sam pisala u doktoratu) kada nijesmo imali doslovno miksetu za svijetlo u cijeloj državi, novac za scenu, vojska je svojim letjelicama transportovala trupe u Titograd i u to vrijeme mogli smo da vidimo najnaprednije predstave. Ali, dobre predstave su se i radile. Danas, kada živimo u izobilju, budžeti, honorari nikad veći, tehnologija nikad više dostupna, a mi zarobljeni. Previše želimo da se svidimo, da nas hvale, da uspijemo i onda od te želje izgorimo. Postoje alternativne struje, postoji potreba angažovanosti, taj put je mnogo teži, iziskuje velika odricanja, teže dolazi do publike, a onda u nedostatku podrške ili infrastrukture trpi umjetnost. Rezultati su dostižni, ali se do njih sporo stiže. Ali, kako god bilo, svaki pokušaj i iskorak je važan, svako suočavanje s istinom i problemom je vrijedno poštovanja. Kod nas je mnogo teško baviti se, recimo dokumentarizmom, angažovanim teatrom, kritikom i čini mi se da smo pogrešno vjerovali da je to isključivo zbog neke političke opsesije... Mislim da je ključni problem lični komfor, strah od greške, osude, kritike, nemogućnost suočavanja sa sobom. Kao da postoji neko nepisano pravilo da sve što uradimo mora da bude vrhunski, ne mora, naprotiv. Kada se oslobodimo tog tereta i kompleksa više vrijednosti, možda se konačno okrenemo sebi, a šta je to do ova angažovanost, promjene, suočavanje. Vjerujem da samo iz toga može da se rodi nešto dobro. Iz komfora se stvara možda nešto lijepo, ali ne nužno i korisno.
Ima li nagovještaja da će predstava biti izvedena u Crnoj Gori u dogledno vrijeme? Pored toga, da li na nečemu trenutno radite, a da biste najavili ovom prilikom?
Moram reći da se već prošle godine sekretarka za kulturu i sport Glavnog grada Podgorica interesovala za ovaj naš serijal, to interesovanje još uvijek postoji i dolazi sa još nekih adresa. Nadam se da ćemo uspjeti da se uskladimo sa terminima, mislim da bi bilo dobro i važno u Podgorici vidjeti makar ovaj dio o Jugoslaviji. Što se tiče pozorišta u Crnoj Gori, čekaju me dva zanimljiva projekta poslije duže vremena. Radujem im se, doći će kao neka vrsta predaha. Tu su naravno “Žene Crne Gore”, Olivera Todorović i ja širimo naš tim, jačamo snage i aktivnosti zajedno sa “Crnogorskom bojankom”, Adrijanom Husić i Studiom Ribizla, uskoro nam izlazi igra memorije “Žene Crne Gore 3”..., i to su neke stvari koje me ispunjavaju i beskrajno raduju.
Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima?
Izaći iz zone komfora i usuditi se!:)
Poseban doživljaj je igrati za ljude koje smo intervjuisali
Jasno je kakve su reakcije struke, a kako reaguje publika?
Što se tiče reakcija publike, mogu vam reći da pored nagrade koju nam je publika dodijelila u martu, sa svake predstave imamo razne reakcije od smijeha do suza, ponosa. Mi igramo za najviše 80 ljudi, vrlo često ih bude i više, a neki (kao tokom gostovanja u Berlinu) gledaju predstavu ili makar neke njene djelove po više puta. Poseban doživljaj je onda kada se u publici nađu ljudi koje smo intervjuisali, stručni konsultanti ili u slučaju predstave "Borba", porodica Vide Tomšić i Franc Novaka, kroz čije biografije i dokumente pričamo o Jugoslaviji.
Od autsajdera do hit projekta
Koliko Vam znače sva priznanja koja ste, kao dio tima ove predstave osvojili, bilo kao umjetnici u kolektivu ili individualno, ali i kao crnogorskoj umjetnici na "inostranoj" sceni?
Kada smo prije više od dvije godine počele s radom na ovom projektu, naše misli, kao i energija, bile su usmjerene na prikupljanje materijala, eksperimente, te prevazilaženje raznih prepreka koje su se pojavljivale tokom ovog dugog procesa. Nagrade nijesu bile dio našeg fokusa, međutim, nakon svake zasebne premijere, postajalo nam je jasno da smo uradile dobar posao. Što se pokazalo odmah u oktobru nakon te velike omnibus premijere koja se održala u okviru festivala "Mesto žensk" (grad žena), nakon koje su uslijedili pozivi za internacionalna gostovanja, festivale i takmičenja. U veoma kratkom vremenskom roku, od neke vrste autsajdera sa "off scene" predstava je postala svojevrstan hit projekat. Prije pomenutih nagrada, na festivalu "Nedjelja slovenačke drame" dobile smo, za nas veoma važnu, nagradu publike za najbolju predstavu na festivalu, te nagradu žirija za inovativan performativni pristup osjetljivoj temi. U međuvremenu su zasebni segmenti (predstave/ lecture performance) dobili poziv za gostovanja u Frankfurtu, na Hau festivalu u Berlinu, Trigger, Zoom, Bitef... Pored nagrada, ono na šta sam posebno ponosna to su dobre kritike i prikazi u međunarodnim časopisima koji prate trendove u umjetnosti Evrope, poput Theater der Zeit, Theater Heute, Buhne, Seestage...
Bila bih neiskrena kada bih rekla da mi ova priznanja ne znače, ovako značajna nacionalna priznanja nije lako dobiti, posebno u ovako jakoj konkurenciji i internacionalnom žiriju. Našle smo se među imenima koja su već priznata i poznata širom našeg prostora, među autorima koji svojom inovativnošću pomjeraju granice.
Ove nagrade i priznanja mi ulivaju nadu, ukazuju na to da se na sceni (bilo likovnoj ili performativnoj) vraća snaga zajedništva, jaki individualci koji kreiraju kolektive i unutar njih grade jednu sigurnu zonu povjerenja, kreativne ravnopravnosti, oslobođene sujete i kompleksa, usmjerene ka stvaranju i zajedničkom cilju. Lično mi je posebna čast što sam dio ovakvog projekta koji otvara neke nove perspektive i poglede kako na sceni, tako i iza nje.
Bonus video:
