Iako ga “na početku ama baš ništa” nije privlačilo violini, Roman Simović je danas jedan od najuspješnijih violinista naših prostora, kao i koncertmajstor Londonskog simfonijskog orkestra.
“Violina je najteži instrument iz razloga što nemate zabilježeno na grifu gdje da stavite prste. Takođe vam trebaju godine i godine da napravite lijep ton na instrumentu. Dok se to desi, potrebno je mnogo mukotrpnog rada. Nijedno normalno dijete ne želi da se bavi time. Dijete bi radije imalo djetinjstvo koje ja nisam imao. Kasnije, tek kada vam krene, počnete to da volite. U nekom trenutku, kada sam počeo malo ozbiljnije da sviram i kada se desilo par uspjeha, shvatio sam da ne mogu da živim bez toga”, priča on u razgovoru za “Vijesti”.
Večeras će, zajedno sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, Simović nastupiti na 38. festivalu Grad teatar, a komentarišući ovu renomiranu manifestaciju ističe da je u pitanju “markantan pozorišni i muzički festival prepoznatljiv u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”.
Roman Simović nastupao je na svim većim i značajnijim scenama po svijetu, kao što su Moskovski konzervatorijum “Čajkovski”, Pozorište Marijinski u Sankt-Peterburgu, Velika opera u Tel-Avivu, Rudolfinum u Pragu i brojne druge. Bio je vođa orkestra koji je izvodio kompozicije za britanski film “Filomina”. Svira na violini Antonia Stradivarija iz 1709. godine.
“Ove godine će biti mnogo interesantnih koncerata, takođe izlazi i moj novi CD sa Londonskim simfonijskim orkestrom i maestrom sir Sajmonom Retlom. Biće dostupan na svim poznatim platformama”, najavljuje on u razgovoru za “Vijesti”...
Dobitnik ste nagrade “Grad teatar” 2003. godine za muzičko ostvarenje. Kako gledate na ovaj čuveni festival više od 20 godina kasnije?
Kada se pomene Budva Grad teatar, misli se na jedan markantan pozorišni i muzički festival vrlo prepoznatljiv u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se da sam slušao neke sjajne umjetnike i gledao par vrlo ozbiljnih predstava. Sama činjenica da je opstao sve ove decenije i da i dalje traje, govori o tome da vrijedi.
Kako ocjenjujete festivalske sadržaje u Crnoj Gori?
Festivali su potreban dio crnogorske kulture kao i kulture u svijetu. Koliko novca, toliko i muzike, kažu u narodu, te se prema tome prave programi jednog festivala. Ukoliko imate prave uslove i milionski budžet, možete dovesti vodeće umjetnike i napraviti nezaboravni događaj. Pitanje je da li je to potrebno publici i ljudima koji odlučuju o tome. U skorije vrijeme su se desili neki događaji koji su koštali puno novca na pojedinim festivalima, a nisu imali nikakvu vrijednost za crnogorsku publiku. Jako je važno ko vodi festival, to je ozbiljna organizacija koja traje tokom cijele godine.
Vratimo se na početke. Koji su Vam bili najvažniji trenuci tokom muzičkog obrazovanja?
Temelj je najvažniji dio arhitekture. Tako je i kod sviranja instrumenta. Moj otac je potrošio puno energije da bih ja imao pravu bazu, pravi temelj, na kojem bih kasnije izgradio sve što danas imam. Otac mi je usadio radne navike i ljubav prema muzici. Potičem iz porodice umjetnika. Djed je bio kompozitor, otac dirigent, mama operska pjevačica. Njihova želja je bila da postanem violinista. Mogli su da mi pomognu na tom putu. Mislim da su mi dali ozbiljnu profesiju u ruke.
Kako ste se prvi put susreli sa violinom i šta Vas je privuklo ovom instrumentu?
Na početku ama baš ništa. Violina je najteži instrument iz razloga što nemate zabilježeno na grifu gdje da stavite prste. Takođe vam trebaju godine i godine da napravite lijep ton na instrumentu. Dok se to desi, potrebne su godine mukotrpnog rada. Nijedno normalno dijete ne želi da se bavi time. Dijete bi radije imalo djetinjstvo koje ja nisam imao. Kasnije, tek kada vam krene, počnete to da volite. U nekom trenutku, kada sam počeo malo ozbiljnije da sviram i kada se desilo par uspjeha, shvatio sam da ne mogu da živim bez toga.
Kako održavate tehniku sviranja na najvišem nivou?
Kada su stvari postavljene pravilno od početka, nije vam potrebno puno u kasnijim godinama da biste se brzo vratili u formu. Ako možemo sviranje da uporedimo sa sportom, vidimo da je za vrhunsko sviranje potrebno mnogo sati, dana, mjeseci. Svakodnevna vježba mišića koji postaju stariji, sve se teže razgibavaju. Svaka pauza od sviranja vas kasnije košta. Puno vremena je potrebno da se vratite. Postoje određene kompozicije koje se vježbaju da biste se brže vratili u formu. Ali vrhunsku sviračku formu ne možete uzeti zdravo za gotovo. To je uvijek veliki rad, pogotovo u kasnijim godinama.
Kako je došlo do saradnje sa Londonskim simfonijskim orkestrom i kako se osjećate kao njihov koncertmajstor?
Velika je privilegija voditi jedan od pet najboljih svjetskih orkestara. Zahvaljujući preporuci Gordana Nikolića i Leonidasa Kavakosa, dobio sam šansu da dijelim pozornicu sa tim fenomenalnim muzičarima. Postao sam mnogo bolji muzičar svirajući najveća djela orkestarskog repertoara, koji je enorman. Takođe sam puno naučio od vodećih svjetskih dirigenata sa kojima sam kasnije puno svirao kao solista. Upoznao sam Kolina Dejvisa, Andre Previna, Bernarda Hajtinga, Valery Gergieva, Sajmona Retla, Antonija Papana i mnoge druge velikane.
Šta smatrate svojim najvećim profesionalnim dostignućem do sada?
Teško da mogu izdvojiti jedan koncert ili jedan CD kao moje najveće dostignuće. Moja karijera je jedinstvena kao i karijera svakog umjetnika. Velika je borba isplivati na površinu, konkurencija je ogromna. Ima nas puno i morate naći neku priču po kojoj će vas ljudi pamtiti. Ne radi se o egzaktnoj nauci pa da možete da date ocjenu, već sve ide po subjektivnom osjećaju. Raduje me svaki moj koncert, svaki novi kontakt i srećan sam kada god imam priliku da sviram. Ove godine će biti mnogo interesantnih koncerata, takođe izlazi moj novi CD sa Londonskim simfonijskim orkestrom i maestrom sir Sajmonom Retlom. Biće dostupan na svim poznatim platformama.
Kakvo je Vaše mišljenje o ulozi klasične muzike u savremenom društvu? Da li se i kako trudite da približite klasičnu muziku široj publici?
U savremenom društvu koje živi u doba socijalnih mreža, gdje imate djecu zalijepljenu za mobilne telefone već u kolicima, jer je roditeljima tako lakše, i gdje imate robote umjesto ljudi, pričam o vještačkoj inteligenciji, i pored svih laži na Instagramu i Fejsbuku kojima hranimo današnju omladinu, mislim da je klasična muzika, dobra knjiga, dobro pozorište, odlazak na koncert jedina prava duševna hrana koja nam ostaje. U poslednje vrijeme vidim puno mladih ljudi na mojim koncertima i to me posebno raduje. Ne pokušavam široj publici da približim nešto što je vrlo kompleksno. Na ljudima je izbor da li žele čitati Dostojevskog ili žutu štampu. Mislim da je ljudima potrebna vječna klasična muzika. I nemojte da se zavaravate da morate nešto shvatiti na koncertu. Važno je da se opustite i osjetite energiju na koncertu. Nećete ostati ravnodušni.
Na kojim projektima trenutno radite i šta publika može očekivati od Vas u bliskoj budućnosti?
Trenutno me čeka turneja po Hrvatskoj, Italiji, Brazilu, Škotskoj i Njemačkoj. Pričam o narednih 30 dana. Čekaju me neka nova zahtjevna djela, veliki orkestri i nove pozornice.
Bonus video:
