Profesor, direktor, šahista, internacionalni majstor, pojmaš, otac, suprug, đed…. Drug. Svim ovim imenima nazivan je Maksim Lutovac na sinoćoj pomociji postuhmnog izdanja njegove knjige “Drug” koja, kao i njegovi prethodni zapisi, priča priču o šahu, životu i prijateljstvu.
Drugo veče iz bARS selekcije „Barskog ljetopisa“, na platou Doma revolucije, podjetsilo je Barane i one koji su došli sa strane na suštinu ovog lokalnog festivala. Brojna publika, bez mjesta, stajala je ili sjedjela oko gradske biblioteke kako bi čuli i vidjeli šta je to Lutovac zapisao u svom posljednjem djelu, knjizi koja je izašla zahvaljujući zalaganju njegovog sina Miluna i prijatelja.
Na početku večeri iznenadio je, obradovao i rastužio dobro poznati Maksimov glas koji se čuo sa zvučnika. U odlomku intervjua koji je nekada dao za Radio Bar, još jednom je svojoj porodici, sugrađanima, prijateljima i đacima ispričao kako je počeo da igra šah te da ga jedan dječak nazvao “pojmašem” kada se prvi put zainteresovao za drvene figure.
I tako je, sa suzama svih koji ga se sjećaju, i suzama njegovih unuka, dvije od sedmoro Maksimovih unučadi, počela književna noć koja nije bila poslednji pozdrav već još jedna prilika da njegov duh oživi među onima koji su ga, u najmanju ruku, poštovali, a u najveću mu se divili.
Najavljujući dvojicu govornika „koji šah igraju neuporedivo bolje od njega“ velemajstora Nikolu Đukića i internacionalnog majstora dr Ljuba Živkovića, moderator večeri, Milan Vujović je kazao da sve sa nebeskih visina pomno prati i autor knige. „Budite sigurni da će Maksim naći načina da mi saopšti svoje mišljenje o ovoj večeri i šta je sve moglo da bude bolje. Kako, ne znam, ali uspjeće jer Maksim je i za života sve mogao“.
Vujović je, sa pucanjem glasa kakvo izaziva samo zadržavanje suza, rekao da posle porodice, Maksim njemu najviše nedostaje.
Za Đukića, knjiga „Drug“ je veličanstven poduhvat. On smatra nevjerovatnom snagu duha profesora Lutovca, i divi se tome što je u tim godinama i sa toliko zdravstvenih problema i dalje imao snage da se druži sa perom i piše o magičnoj igri.
„Kroz sve njegove knjige o crnogorskom šahu, od prve koju je napisao prije četrdeset godina, pa do “Šahovskog vijenca”, koji će za sve naše buduće hroničare šaha biti polazna tačka, jer je tu cijela istorija našeg šaha, vidi se beskrajna ljubav i prava opčinjenost koju samo šahisti mogu da razumiju. Ovo sigurno nije knjiga pisana samo za šahiste i ko god voli umjetnost i neke intelektualne poduhvate bilo koje vrste, moći će da uživa u kolekciji, na momente, filozofskih eseja, promišljanja o suštini šaha, a kroz suštinu šaha često dolazimo i do suštine života”, ispričao je Đukić.
Dodao je da za njega ova knjiga sadrži memoarske zapise, ali ne klasične memoare, te da ga vinjete iz Maksimovog djetinjstva podsjećaju na Kišove „Rane jade“ u nekim momentima.
„Ova knjiga, bez pretjerivanja, može da se nazove malim umjetničkim djelom“, zaključio je Đukić, dodajući da je profesor Lutovac bio voljen i poštovan, da je ostavio ogroman trag, te da mu šahisti duguju zahvalnost za knjige koje je napisao, za turnire koje je organizovao i za poteze koje napravio u svijetu šaha.
I dok je Đukić odao počast Maksimu kao šahisti, njegov višedecenijski prijatelj dr Ljubo Živković je o njemu govorio kao drugu, roditelju, đedu i suprugu. Prisjetio se brojnih anegdota, situacija i kafa u barskim lokalima uz koje su podijelili brojne mudrosti.
Svi prisutni posvjedočili su da su priče o Maksimu neiscrpne a to je dokazao i Živković kojeg je svaka priča o starom drugu sjetila na neku novu a on ih publici nije uskratio. Iako je vrijeme teklo, Vujović ga nije prekidao, sve vrijeme skidajući i vraćajući naočare, nerzvono, možda zanjući da bi trebalo ali mu je draže bilo slušati priče o Maksimu.
Živković se vratio i u najmlađe dane odgovarajući na Vujovićevo pitanje – “Kako ste upozanali Maksima?”. Ispričao je priču o dječaku koji je više od svega volio šah i koji će ovaj svijet napustiti kao jedan od najboljih igrača umne igre koje je Crna Gora ikada imala.
„Svaku partiju je igrao na pobjedu. Nije omalovažavao protivnika, cijenio ga je, čak i volio, ali je na svim prvenstvima Crne Gore svaku partiju igrao na pobjedu. Svi smo bili uvjereni da Maksim duboko vjeruje da on šah zna bolje od svih. Volio je komplikovane pozicije sa nizom mogućnosti, velike opasnosti u igri i znao da povuče nevjerovatne, iznenađujuće poteze“, sjeća se Živković.
Sinoćnja promocija je, po riječima dr Ljuba Živkovića trebalo da nosi naziv „Salamanko, ljubavi moja“ a objasnio je i zašto - „Kada je Maksim ušao u starije godine i prestao da se bavi takmičarskim šahom, silno je volio te brzopotezne partije, takozvane “cugerice”. Milan i Maksim su igrali te brzopotezne partije, ali su istovremeno pomno pratili “Sportsko popodne” i zajednički igrali sportsku prognozu. Na jednom tiketu su imali svih dvanaest pogodaka, pa su očekivali ne malu novčanu nagradu. Međutim, u posljednjem minutu, u toj nekoj Drugoj, Trećoj španskoj ligi, “Salamanka” prima gol i od nagrade nema ništa. I dok Milan vrišti i izgovara poneku “lijevu”, Maksim sjedi mirno, vuče poteze, udara po šahovskom satu i tiho pjevuši “Salamanko, ljubavi moja”.”
Izražavajući zahvalnost posjetiocima koji su svojim prisustvom, „ispisali osmo poglavlje knjige “Drug”, poglavlje koje je nedostajalo, a kojim se svečano zatvara krug jednog života, a otvara novi ka kojem svi mi težimo, krug o trajanju i smislu života“, kazao je Maksimov sin, Milun Lutovac i otkrio da knjiga u sebi krije ključ tajne.
„Ona je po svojoj unutrašnjoj strukturi nalik šahovskoj partiji i može joj se prići, to jest, ući u njene lavirinte, sa svakog prikazanog polja – partije ili poglavlja. Kako god, i ko god, uroni u nju, uvijek iznova, otkrivaće priču o čovjeku. Ako knjigu knjigom čine ljudi, onda za Maksimovu nema zime“, zaključio je Milun Lutovac i ispričao priču koja na najbolji način dočarava osobine koje su krasile njegovog oca.
Bila je korona. Svi zatvoreni u svoje kvadrature. Obilazili su se Lutovci i nadali se da ćemo izbjeći ono najgore. Oi mlađi, pokretniji, obilaze stare. Nešto potrguju i doyire, ali više žele da otpišu još jedan dan neizvjesnosti... Maksim je pisao, pratio sport i zajedno se sa Lalicom, njegovom ženom i drugom i do potonje ure radovao njihovim dolascima, odbijajući pritom pomisao da mu nezvani gost – virus, može i na taj način pokucati na vrata. Vjerovao je da tamo gdje postoji ljubav i dobra namjera, za virus nema mjesta. Odlagao bi olovku, prekidao rad i nakon posluženja o kojem je brinula njegova supruga, odmjeravajući ih pogledom, kao da nekim, samo njegovim, instrumentom preispituje njihova raspoloženja, upitao: “Milune, šta ima novo?”. On bi mu obično odgovarao da nema ništa posebno.
“Drugi dan bi se ponavljalo isto. Dođemo, opet majka s njenim đakonijama, a Maksim, u njegovom ležernom stilu: “Milune, šta ima novo?”. Jedne večeri, pred neke baklave koje je majka spremala za Maksimov 85. rođendan, kad smo se okupili, baš onako kako je on to volio, na pitanje Milune, šta ima novo?, ostavih escajg i malo nestrpljivo odgovorih: “Ništa mi teže nije nego kad me pitaš šta ima novo! Znaš da nema ništa novo, svi smo zatvoreni, svuda je isto. Svaki dan, svima!” Maksim nije rekao ništa. Pažnju mu je privukla baklava za koju je znao da kaže da nikad nije okusio bolju od ove što mu njegova Laka, kako je tepao svojoj supruzi, sprema”, pričao je Milun Lutovac.
Prošlo je desetak dana. Opet je bio u roditeljskoj kući, sve teče po redu i kako treba. U jednom trenutku, Maksim skide naočare, pakuje rasute rukopise i umačući čajni kolutić u tek skuvani čaj, pita ga – “Milune, šta ima... staro?”
Knjiga „Drug“ objavljena je prije nekoliko mjeseci u izdanju CID-a iz Podgorice.
Bonus video:
