S jedne strane imamo insistiranje na razlikama u jeziku i nepoželjnost određenih verzija jezika, a druge strane su monopoli velikih izdavača... Tako stanje stvari u književnosti u regionu vidi pjesnik i jedan od osnivača i urednik izdavačke kuće “Treći trg” iz Srbije, Dejan Matić.
Matić je za “Vijesti” govorio o književnosti, izdavaštvu, čitalaštvu, međusobnoj razmjeni, ali i značaju i ulozi autora, a komentarisao je i položaj svega toga u današnjem vremenu dinamike, hiperprodukcije, društvenih mreža, e-knjiga, prakse “kanselovanja”, te nevidljivosti intelektualne elite i očekivanjima onih koji (su)finansiraju književnost.
On je gostovao u Podgorici na ovogodišnjem Međunarodnom književnom festivalu “Odakle zovem”, Podgorica 2024. i tom prilikom je emitovan snimak intervjua koji je uradio sa nobelovcem za književnost Junom Foseom, koji je vodio Radoš Kosović, prevodilac Foseovih djela na srpski jezik. S obzirom na to da je Fose ekskluzivno govorio za “Vijesti” neposredno uoči dodjele Nobelove nagrade za književnost, a razgovor je objavljen na samom kraju 2023, odnosno na početku 2024. godine, Matić je “Vijestima”, pored preporuke Foseovog stvaralaštva, govorio i o crnogorskim autorima, dok je jednog uporedio sa samim nobelovcem...
NE PROPUSTITE
Često se govori o krizi čitalaštva, ali i izdavaštva, uprkos tome što do ljudi dolazi mnogo više informacija nego ikada ranije. Posljednjih godina se mnogo objavljuje, na razne načine, a kakav je odgovor čitalaca?
To je stvar tehnološkog pomaka prilikom čega je danas mnogo jednostavnije objaviti i štampano izdanje, a o elektronskom da ne govorimo. Cijeli taj proces je prilično ubrzan, nažalost - po mom mišljenju. To je nekako duh vremena, brže se živi, sve je ubrzano. Jedna okolnost je da su autori, posebno domaći, nestrpljivi da nešto što napišu i objave. Drugo, ima dosta raznih izdavača što stvara hiperprodukciju. Dobra strana toga jeste što se nešto objavi. Ja podržavam i da se piše i objavljuje, ali loša strana toga jeste da takva količina knjiga ne dobija dovoljnu pažnju, inforrmacija ni ne dođe do čitalaca i onda se javlja čudna situacija u čitalaštvu. Generalno, moj utisak je da poeziju mahom čitaju ljubitelji poezije, a oni nisu brojni, ali postoje. Druga kategorija čitalaca, koja je upitna, jesu sami pisci i pjesnici, odnosno ljudi koji pišu i onda čitaju djela svojih kolega. Postoji neka potreba da ljudi budu informisani, da čitaju jedni druge, ali realno ne možemo govoriti o velikim tiražima, profitu i isplativosti. Kada je u pitanju proza, to je ono što se i dalje dosta čita bez obzira na tehnologiju, iako i tu postoji problem velikog broja naslova, a onda i kupovne moći čitalaca. Mnogi se opredjeljuju i da knjigu pozajme iz biblioteke, a ne da je kupe, što je razumljivo, imajući u vidu taj ekonomski aspekt. Problem na čitalačkom tržištu su i granice među našim, sada malim, državama, i u tom smislu često postoje posljedice da knjiga koja se objavi u Beogradu ne stigne u Podgoricu, Sarajevo, Zagreb i slično. Tu bolje prolaze, barem iz perspektive Beograda, veći izdavači poput “Lagune”, koji imaju veći potencijal u svakom smislu, a između ostalog i lance knjižara i lakšu mogućnost distribucije, više ulažu u marketing... Koliko se zaista čita, rekao bih malo, mnogo manje nego među ranijim generacijama. Mislim da je glavno opravdanje ili razlog tome dinamika današnjeg života, gdje ipak za jednu knjigu, od nekoliko stotina stranica, treba izdvojiti po više sati čitanja. Naravno, mislim da na to utiče i situacija u kojoj je, barem u Srbiji, obrazovni sistem prilično devastiran već decenijama, ne podstiče se čitanje kod mlađih, kod djece, kod tinejdžera... Naravno, postoje izuzeci koji mogu da pomjere stvari na bolje. Nažalost, kultura, pa samim tim i kultura čitanja, koja se servira sa vrha, od nekih, da kažem, tih institucionalnih elita koje bi trebalo da ukazuju na značaj toga, ne dešava se. To je posljednja stvar koja njih zanima i zato ne da vidim tu prostor za neki optimizam. S druge strane, ono što mi radimo, radimo zato što to želimo i volimo, bez obzira na sve frustracije i socijalne i ekonomske izazove.
Koristimo li prednosti zajedničkog govornog područja?
Tržište je, u smislu jezika, solidno, pa ipak postoje razne prepreke, prvenstveno granice. Nije uvijek “poželjna” razmjena. Mislim da upravo te granice čine dovoljno da se stvarni potencijal malo koristi. Navešću primjer na relaciji Srbija-Crna Gora, gdje je to možda i najizraženije. Zatim tu dolazi i relacija prema Bosni i Hercegovini, a čini mi se da je najlošije stanje ipak na relaciji Srbija-Hrvatska, očigledno tradicionalno, jer postoji potreba da se napravi razlika između srpskog i hrvatskog koja je s obje strane vrlo naglašena, ali ipak dominantno je negativan stav u Hrvatskoj prema generalno srpskim knjigama. Tome mogu da posvjedočim u smislu da nijedan prevod na srpski jezik nije poželjan u Hrvatskoj, sa malim izuzecima među kojima je i knjižara koju je jedan kolega osnovao u Zagrebu i koji je prihvatio određen broj naših izdanja. Ne znam da li je uspio da ih proda, nadam se da jeste. Pored toga, još jedan problem stvaraju sami izdavači koji pokušavaju da stvore monopol nad teritorijom, jednako u Srbiji, Crnoj Gori i tako dalje, kako bi oni sve mogli da drže pod kontrolom, pa i tu međudržavnu razmjenu koja se svodi na saradnju između par izdavača koji su dovoljno moćni, imaju jake pozicije, budžete i slično. Tako svi alternativni manji izdavači traže neke zaobilazne načine da svoje knjige promovišu ili distribuišu iz jedne zemlje u drugu. Dakle, s jedne strane imamo insistiranje na razlikama u jeziku i nepoželjnost određenih verzija jezika, a druge strane su monopoli najvećih izdavača.
Institucionalna elita, rekli ste ranije. Imamo li snažnu intelektualnu elitu i koliko se glas tih pojedinaca zapravo čuje?
Intelektualci, ako i postoje u današnjem svijetu, ne znamo šta su i kako bismo ih definisali... Ima tu različitih ponuđenih definicija, ali za to je potrebno imati neko djelovanje i djelo iza sebe. Svakako mislim da oni nisu više toliko važni, ni globalno, pa ni kod nas. Ne postoji njihov uticaj, situacija se mnogo promijenila po tom pitanju. Ono što meni lično najviše smeta u tom diskursu je isključivost. Ako izuzmemo razne medijske manipulacije i načine da se forsira određeni narativ, plasiraju neke poluistine ili da se prosto nešto plasira kako bi to bilo prihvaćeno kao istina i stanje stvari, postoji jedna isključivost i potreba za potvrđivanjem pripadnosti nekoj opciji, bez obzira da li je to neka liberalna, ljevičarska, desničarska, nacionalna, nebitno koja ideologija. To je potreba da se kritički ne promišlja pozicija u koju je neko svrstan ili koju neko propagira. S obzirom na sve to, zaista ne znam ima li intelektualaca ovdje.
Kakva je korelacija politike i književnosti koja postoji na više frontova? Danas je sve zastupljenija kultura “kanselovanja”, a tu su i moć i uticaj donosilaca odluka, pa i finansijske podrške... Sa druge strane, književnici su ranije nerijetko bili aktivni i angažovani na političkom polju - iako se možda nijesu jasno deklarisali, bivali su svojevrsna opozicija, neki disidenti, buntovnici, a i boemi koji su vodili naizgled laganije život, opet su imali jasno izražen stav putem svog stvaralaštva, a onda i u javnosti.
To je vrlo složeno pitanje, ali jeste jedno od, po mom mišljenju, suštinskih za same autore, kako će tome pristupiti i koliko će u tom kontekstu težiti nekoj svojoj autentičnost i slobodi, a ne upadati u zamku očekivanja. Naravno, ne misli se na očekivanja čitalaca, što je takođe druga i stalna tema kroz istoriju književnosti, već se ovdje više radi o očekivanju mecene, odnosno onoga ko finansira, jer književnost uglavnom nije komercijalna, već sufinansirana. Kako kod nas, tako i u Evropi i svijeti, postoje razni fondovi, stipendije, festivali, rezidencije, a svi oni imaju određena očekivanja. Najnoviji primjer jeste, nažalost, rat u Ukrajini i tako se, na primjer, sada odjednom favorizuje ukrajinska književnost, ali ne po nekom osnovu da je manje zastupljena ili više vrijedna u odnosu na neku drugu književnost, već zbog te nesrećne ratne situacije. I to je prisutno na razne načine.
Ako imamo neke dvije pozicije, jednu krajnju nacionalnu, jednu krajnje liberalnu i pisca koji konstantno u svojim djelima izvrće ruglu bilo kakve nacionalne mitove, vrijednosti i veličine, on ima jednu određenu publiku, ali opet ulazi u model nekog ko isključivo kritikuje jedan aspekt stvarnosti... Mislim da autor svakako sam odlučuje o svemu, a čitalac je jedan od kriterijuma, tek mali sudija, bez obzira na ono što razni centri moći žele da naprave ili da postignu kod pisaca.
Koliko je izdavaštvo kompleksan posao i koliko zahtijeva uradničke pronicljivosti i promišljanja o trećoj strani, dakle ne samo o autoru i izdavaču, već i o čitaocima, eventualno publici, a u svemu tome i o kvalitetnoj književnosti?
Da, svakako je izdavaštvo kompleksan posao, kako ste i rekli, i u tom smislu zahtijeva niz stvari i niz procesa. Možda prvi jeste čitanje nekog rukopisa ili prosto kada je u pitanju prevodna književnost, čitanje tog djela u originalu u čemu važnu ulogu uvijek ima prevodilac koji može ne samo da prevede neko djelo, već i da preporuči rukopis. Takav je slučaj bio sa aktivnim nobelovcem Junom Foseom. Njegov prevodilac Radoš Kosović, na našu inicijativu, predložio je dva velika norveška pjesnika, iako je mnogo poznat i kao dramski pisac i prozaist, jedno od ta dva imena je bio Jun Fose. Tako smo počeli da ga objavljujemo. Stvar je uredničkog čitanja i senzibiliteta. U slučaju Fosea, to je jedan od autora koji se meni lično jako dopao, njegov stil pisanja, teme koje obrađuje, način na koji to radi, pa smo nastavili da ga objavljujemo godinama. Kada je u pitanju izdavačka koncepcija, mi smo uvijek bili okrenuti savremenoj, aktuelnoj književnosti, bilo domaćoj i regionalnoj, prevodilačkoj, svakako smo dosta pažnje svih ovih godina posvećivali i poeziji, a posebno poeziji mladih, novih autora po čemu smo bili prepoznatljivi u prvih možda petnaestak godina, dok zadnjih godina nešto veći veći prostor dajemo savremenoj prozi. Sa partnerima, partnerskim izdavačem “Srebrno drvo” pokrenuta je biblioteka za savremenu dramu i u tom smislu težimo da prije svega donesemo u našu sredinu nešto novo i drugačije. Svakako, kriterijumi su različiti, osnovni je kvalitet teksta. Veliki izazov je upravo ta treća strana koji ste spomenuli, odnosno čitaoci. Mi smo uvijek težili da čitaoce privučemo samim izgledom knjige, koricama, i naše dizajnerke Dragana Nikolić i Dina Radoman su u tom smislu odgovorile zadatku, jer se naše knjige prepoznaju kao lijepe, trudimo se (koliko je moguće) da i sama oprema, izbor papira i prelom budu prijemčivi. Kada je u pitanju tematski okvir, naša težnja je da probamo da nešto što je novo, često su to autori koji su u svojim zemljama objavili tek par knjiga i tamo privukli određenu pažnju. Gotovo većina autora koje smo u prevodu objavili, ali i domaćih, predstavljaju neku vrste premijere, često bi to njima bile prve knjige, da li na srpskom jeziku ili generalno prvi prevod van njihove matične zemlje.
Izdavali ste i crnogorske autore, prilično uspješno. Da li biste mogli nekoga izdvojiti, ili generalno opisati aktuelnu crnogorsku književnu scenu?
Ne poznajem, nažalost, dovoljno temeljno ni srpsku književnu scenu, a crnogorsku još manje. U svakom slučaju, mi smo zadnjih godina uspjeli da otkrijemo nekoliko vrlo zanimljivih crnogorskih mladih autora. Svakako bih izdvojio Iliju Đurovića i njegov roman “Sampas” koji smo objavili prije nekoliko godina i koji je s razlogom privukao veliku pažnju. Na neki način, opet bih to povezao, taj događaj i taj roman, sa Junom Foseom, prije svega zato što je to roman iz jedne rečenice, a mnoga prozna djela Juna Fosea, uključujući tu i “Septologiju”, pa i roman “Jutro i veče”, zapravo su jedna rečenica koja traje. Eto, to je zajedničko, iako je sve ostalo drugačije kod Ilije i kod Fosea u smislu ritma, tematike i tako dalje. Takođe, spomenuo bih da smo objavili i Ilijinu prvu zbirku pjesama “Brid”, koja sada ima i dvojezično njemačko izdanje, u saradnji sa izdavačem iz Špandau Frukta, Drava Ferlagom, kao i knjigu pjesama Marije Vujošević ”Igra makazama”. Oni su oboje bili pobjednici našeg regionalnog konkursa za poeziju. Takođe smo objavili i jedan vrlo zanimljiv, isto prvi roman, dramskog pisca Mila Masoničića “Kraj smjene”... Na osnovu svega toga, moj utisak, što se tiče crnogorske književne scene, jeste da se dešavaju zanimljive stvari, dosta se piše, zadnjih godina ima sve više autorki koje pišu poeziju i koje su primijećene, ne samo u Crnoj Gori, već i šire, a mi se trudimo da, kada god je prilika, te autore promovišemo u Srbiji, tako da mogu da najavim da će ove godine gošća našeg festivala poezije, koji će biti održan početkom oktobra u Beogradu, biti još jedna autorka iz Podgorice, Anđela Bulajić, čija knjiga poezije bi trebalo da izađe uskoro u izdanju “Ratkovićevih večeri poezije”. To je njena prva zbirka, a istovremeno njen prvi roman bi trebalo da izađe do tada u izdanju “Raštana” iz Beograda.
Rekao bih da je važno raditi na samom izdavaštvu u Crnoj Gori, posebno kad su u pitanju domaći autori. Mislim da tu ima prostora i za neke nove izdavačke projekte.
Kako vidite budućnost književnosti, s obzirom na razne uticaje, ekonomske, političke, tehnološke?
Zavisi šta je budućnost. Ni velike imperije kroz istoriju nisu propadale u trenutku, nikad se nije desila neka kataklizma koja je učinila da neka imperija preko noći nestane, već su prolazile godine, decenije, često i vjekovi koji su vodili ka padu ili propadanju. Ako ništa drugo, književnost ima budućnost u propadanju, ona će u propadanju trajati.
Boravak u Crnoj Gori je vrijeme za pisanje
Poznato je i da ste pjesnik. Koliko se posvećujete sebi kao pjesniku?
Pokušavam da nađem vremena uz sve izdavačke i uredničke obaveze. Prija mi to što mogu da provedem par mjeseci u Crnoj Gori, pa očekujem da ću ovog avgusta biti rasterećen od drugih obaveza i nadam se da ću nešto napisati.
Izazov je isključiti se i posvetiti se knjizi na papiru
Šta mislite o e-knjigama, audio formatu i slično?
Ja podržavam svaki oblik predstavljanja i konzumiranja djela. Lično praktikujem audio knjige, a po potrebi čitam i elektronska izdanja. Naravno, svakako je knjiga na papiru poseban doživljaj i njega se svakako nikada neću odreći. Vratimo se na usmenu književnost, jer ako pogledamo unazad, prvo je postojao običaj da se pričaju priče, dakle samo se slušalo. Internet je velika džungla sa puno izazova i opasnosti, ali i predivnih novih stvari. Internet naša čula napada raznim sadržajima, pa je pravi izazov isključiti sve to i izdvojiti vrijeme da se u samoći pročita neka knjiga, tako da i zbog toga podržavam svaki vid i format knjige.
Pored toga, živimo u vremenu gdje sve želimo, ali brzo i jednostavno, pa i nije čudo što su popularni sadržaji na internetu koji su u kratkoj formi, bilo aforizama, mudrosti, stihova, jer u svega nekoliko minuta dobijete esenciju, odnosno svakog dana dobijate malu dozu sadržaja umjesto da se izolujete i čitate neko obimno štivo.
Fose je naš savremenik
Da li biste nešto dodali razgovoru?
Volio bih da se još jednom vratimo na aktuelnog nobelovca Juna Fosea i da zainteresujemo ljude za njegova djela. Ima ih, da kažem, dovoljno, sva njegova glavna djela su prevedena. U njegovim djelima nema mobilnih telefona, interneta, sve se nekako desilo ili se dešava prije 2000. Barem u tim ključnim, proznim djelima. Kada je u pitanju drama, taj prostor i vrijeme su vrlo specifični i mnogo manje opipljivi. Fose je pisac koji će, po mom mišljenju, vratiti oduzeto vrijeme za čitanje i na neki način će vas natjerati da zastanete, bez obzira na sav haos dnevnih obaveza, poslovnih, porodičnih, ličnih, raznih to-do lista... I uz to, može da se čita parcijalno, a vjerujem da mnoge može da privuče. On je pisac koji, to je i sam rekao, a i moj utisak je takav, nekome će se dopasti, a neko će ostaviti njegovu knjigu posle 10 strana. Ja se nadam da će biti više onih koji će pročitati knjigu do kraja, jer smatram da je važan pisac koji ima šta da kaže u ovom trenutku, smatram da je on naš savremenik, bez obzira na vremensku distancu u kojima se dešavaju njegove radnje i u kojima žive likovi njegovih romana, ali on i te kako govori o nama.
Bonus video:
