Nezavisna pozorišna scena Crne Gore suočava se s brojnim izazovima, prvenstveno zbog nedostatka institucionalne podrške. Često se ne prepoznaje značaj i potencijal ovih trupa i rijetko dobijaju finansijsku ili logističku podršku, što značajno otežava njihov rad.
NVO Korifej teatar je već 20 godina prisutan na kulturnoj sceni Crne Gore, a rješenje nalazi u udruživanju sa kulturnim centrima, koji im nude potrebne resurse i infrastrukturu. Ova saradnja donosi obostranu korist - trupa koristi prostore za probe i predstave, dok kulturni centri obogaćuju svoj program inovativnim i angažovanim sadržajem. Zajedno, doprinose razvoju kulturne scene, pružajući publici pristup raznovrsnim i kvalitetnim umjetničkim sadržajima, uprkos manjku institucionalne podrške.
U produkciji NVO Korifej teatra i centara za kulturu iz Kolašina i Bijelog Polja, sjutra će u okviru festivala Wild Beauty Art u Centru za kulturu Žabljak biti izvedena predstava Ifigenija. Predstavu, koja istražuje sukob između društvenih očekivanja i inidividualne moralnosti, prema čuvenoj Euripidovoj tragediji “Ifigenija u Aulidi” režirao je i adaptirao crnogorski reditelj Zoran Rakočević koji tim povodom govori za Vijesti.
Šta vas je privuklo Euripidovoj Ifigeniji?
Njena istinitost i aktuelnost. Jedna vladarska klasa, ubijeđena u svoju vječnost i univerzalnost, srlja u propast.
S kakvim ste se sve izazovima suočili prilikom prenošenja kompleksnih likova i njihovih dilema iz Euripidove drame u Vašu adaptaciju?
To su prije svega današnji ljudi. Oni moraju da donose teške odluke, oni vode cijelu državu. Društvo je upućeno na njih kao na zvijezdu vodilju, leadership, odabrane. Oni pritom misle da su polubožanstvo, i sve što se godinama dešavalo, ohrabruje ih da budu još “nebeskiji” i posebniji. Sve što znaju o ljudskom rodu je da ih taj ljudski rod ima kao spasioce. U njima nije ostalo ni zrno ljudskosti, empatije... To je bio veliki izazov i za glumce i mene. Trebalo je razumijevati da iza svih tih Euripidovih kreatura stoje najokrutniji ljudski karakteri. Kod Euripida je sve to povezano sa fatumom, a u našoj interpretaciji sa društvenim raslojavanjem.
Euripid kroz svoja djela kritikuje politička dešavanja svog vremena. Na koji način ste ove elemente integrisali ili reinterpretirali? Da li postoji veza sa današnjim sociopolitičkim kontekstom?
On kritikuje, ali ih kritikujući mudro upozorava na zakonitosti prirode, na jedan veliki tok koje je čovječanstvo zauzelo, protiv kojeg ne mogu čak ni svi bogovi do kraja. Taj diskurs nam je poslužio da izvrnemo stvari i odemo dublje u diktat ljudske želje za moć. Kada smo uspjeli da se uhvatimo za konkretan fatum, učinili smo to da sačuvamo Euripida i njegov jezik, njegov grubi konstrukt. Sve ono što su njegovi bogovi, kod nas su ljudska htjenja da tako bude. I vjerujem da u nekom masonskom penthausu, možda baš i u Crnoj Gori, oronula garnitura između dvije sesije neke egzotične droge i dalje pokušava i uspijeva da žrtvuje i ponovim žrtvovanjem opstane.
Lik Ifigenije predstavlja duboke ljudske dileme i žrtve. Kako su prikazani njeni unutrašnji sukobi i moralne dileme?
Ifigenija je kolateralna šteta vlasti. Želje za vladanjem, upravljanjem. Naša Ifigenija to osvješćuje, nakon što preživi šok saznanja da žele da je ubiju da bi opstali na tronu. I niko se ne bori za nju, čak ni majka, bore se za tron i za opsesivnu kontrolu situacije. Ona sve to razumije naglo, došavši u taj svijet nakon dugo vremena odsutnosti. Ona čak i slavodobitno ide u svoj sunovrat, jer taj život koji prepozna, taj sistem, nepodnošljiv joj je, užasno stran. Ne oplakuje ona sebe, nego poražena, sa svojih 14-15 godina, viče da je svijet propast, da je sistem vrijednosti poguban.
Predstava je rađena u koprodukciji Centara za kulturu Kolašin, Centra za kulturu “Vojislav Bulatović - Strunjo” Bijelo Polje i NVO Korifej teatar Kolašin. Prije dvije godine komentarisali ste nedostatak podrške za nezavisnu scenu u našoj zemlji. Kakva je sada situacija?
Sistem je razočaravajući, podrška nezavisnoj sceni je nepostojeća i tom nemaru se ne vidi kraja. Konkursi su namijenjeni institucijama, lokalne uprave ne žele ili ne umiju da prepoznaju vrijednosti i potencijal, Ministarstvo je non stop uvrijeđeno kada se reaguje i opominje. Tužno. Naša trupa opstaje uz pomoć toga što se snalazi i što je jedna od malobrojnih. Vjerujem da bi nas lako zamijenili nekom drugom, poslušnijom grupom.
Koliko je saradnja sa različitim centrima za kulturu značajna za opstanak i razvoj vaših projekata?
To je osnova. Centri za kulturu su sami po sebi resurs: imaju scenu, tehniku, rasvjetu, ozvučenje. Imate preko 20 takvih scena u državi, a imate trupe koje nemaju prostor, a koje su produktivnije nego svi centri zajedno. Ako u tome ne vidimo budućnost, ne znam šta radimo. I ako zajednički ne možemo da reformišemo institucije kulture, pogotovo te lokalne, nijesmo zreli za bolje društvo.
Ove godine proslavljate značajan jubilej. Kakvi su planovi NVO Korifej teatar Kolašin za naredni period?
Sad nam kreće 10. Korifej festival. Ujedno obilježavamo 20 godina osnivanja naše trupe. Uspijevamo da igramo naše žive predstave koliko možemo. Ima nas i na značajnim festivalima: Nišville jazz teatar festival, Zlatna Vila Prijedor, FIAT Podgorica itd. A na jesen pravimo i novu predstavu, ovog puta za mlađu publiku. U pitanju je tekst Sandre Vujović, Vilinjska gora.
Bonus video:
