Pametni moj drug Sejo, znalac narodne književnosti, uvijek ponavlja onu narodsku: “Da čovjek zna gdje će slomit nogu, ne bi išao tamo”.
Pametni Sejo.
Pametni narod.
Čovjek pred izazovima novih iskustava, zaboravi da bi mogao slomiti nogu tamo gdje se najmanje nada. Zaboravi da je za društvo veoma važan Dekontaminator žive sile, koji ne bi trebalo da se svodi na reakciju samo kada su nuklearne katastrofe u pitanju, već i kada se nađete u nehigijenskim smještajima i buđavim menzama. Kada vas neprijatni mirisi štipaju za oči i izazivaju nagon za povraćanje. Kada tri puta udarite glavom u policu za knjige u memljivoj studentskoj sobi, u koju su vas smjestili organizatori Nišville Jazz i Book’s session u Konstantinovom gradu, sa namjerom da vas ugoste na visokom nivou, i gdje ćete imati tri obroka dnevno: doručak - kuvano jaje i tri listića slanine; ručak - prazan pasulj, vojnički; večera - najžiđi mogući pire krompir sa pohovanim parčetom piletine nalik na piroćanski opanak. Dekontaminator žive sile bi ovdje imao poprilično posla, a mogao bi svoje vještine upotrijebiti i za dekontaminaciju žive sile koja misli da su džez improvizacije isto što i organizacione i improvizacije domaćina.
Helem:
Davno sam se odvikao od spavanja na putničkoj torbi u uskim hodnicima brzih vozova, punim ljudske prdeži, izbljuvaka i ostataka hrane. Davno sam zaboravio na žuljanje i neudobnost drvenih klupa na autobuskim i željezničkim stanicama. Kunjanje u staničnim bifeima i gledanje u peronski sat ili u televizor na kojem puštaju sadržaje tek toliko da upotpune programsku šemu u ranim jutarnjim satima, odavno su za mene prošlost. Dremuckanje u autobusima na dugim noćnim linijama i gledanje kako promiču žitna i kukuruzna polja, ili visoke planine i doline rijeka, sada su samo sjećanja. Sada je samo sjećanje i djevojka, kojoj sam zaboravio ime, u brzom vozu na pruzi Beograd - Bar, čiji smijeh je odskakao šinama kad god bi voz ušao u tunel a u kupeu zavladao mrkli mrak. Lijepa su to sjećanja. Ali više - ne, hvala. Ne, hvala i noćenjima u nehigijenskim studentskim domovima, u kojima vonjaju mirisi memle, neurednog života i seksa poslije kojeg nema tuširanja. Ne, hvala noćenjima u nehigijenskim studentskim domovima u čijim sobama svijetlo radi samo u tijesnim kupatilima u kojima je teško uskladiti toplu i hladnu vodu. Ne, hvala studentskim sobama sa čijeg se plafona majstorski, kao iskusni alpinisti, spuštaju veliki pauci, vrte mi se ispred nosa kao pehlivani u cirkuskoj šatri i nepogrešivo pletu mreže po kojima se besprijekorno kreću. Ne hvala studentskim neurednim sobama, pa makar me tamo smjestili čak i organizatori čuvenog Dzez festivala u Konstantinovom gradu.
Ne, hvala Milice!
Ne, hvala Bane!
Goodbye Nišville Jazz i Book’s session!
Bonus video:
