Vesela muzika i boje, svakodnevica ispunjena optimizmom, ljubavlju, radošću i osmijesima, ali upakovana tako da, ipak, stvara otklon od sebe i izaziva grč i preispitivanje šta se krije u pozadini, prikazano je u kratkom dokumentarnom filmu “Heimatfilm” rediteljke Marion Kelman iz Njemačke.
Projekcija filma upriličena je u subotu veče na otvaranju dokumentarne selekcije na 37. izdanju Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala, u dvorištu kuće nobelovca Iva Andrića.
“Heimatfilm” jedan je od pet koje je selektor Vladimir Vlado Perović svrstao u kategoriju “Sjećanja” koja je i prikazana u subotu. Autorka je gošća festivala a u razgovoru za “Vijesti” istakla je da je raduje posjećenost dokumentarnoj selekciji uprkos kvalitetnom i bogatom programu u još tri kategorije, sve prikazivane u isto vrijeme.
Njen kompilacijski film koristi scene iz 50 filmova žanra “Heimatfilm” koji je svoj procvat doživio u Zapadnoj Njemačkoj od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1960. godine kada je snimljeno preko 300 tih filmova. Ljudi su, nakon rata, težili obnovi, društvenoj, emotivnoj, ljudskoj, pa su čeznuli za mirnim, srećnim i savršenim svjetovima i životom. Tako je i šema tih filmova jednostavna: radnja se obično sastoji od ljubavne priče koja na kraju dolazi do srećnog kraja, nakon nekoliko nesporazuma i/ili pojave negativca. Film dijeli ljude na dobre i loše, ističe se i snažan moralni kompas, dok se predstavljaju jednostavne ljubavne priče smještene u netaknutu prirodu čime se gledaocu nudi bijeg od stvarnosti. Sve to ogrnuto je stereotipima, od rodnih uloga, načina života, međuljudskih odnosa, borbe dobra i zla...
Radnja “Heimatfilma” rediteljke Marion Kelman prati klasični obrazac ljubavnih priča ovog žanra, a likovi, iako različiti, svi liče, kao i scene koje se pojavljuju i ponavljaju što izaziva i određenu neprijatnost pri gledanju... To je, kaže “Vijestima”, i željela, ističući sposobnost manipulacije i propagande u filmskoj industriji.
O filmu, motivima, boravku u Crnoj Gori, ali i temdencijama filma kao medija, rediteljka Marion Kelman govori za “Vijesti”...
Od početka pa do samog kraja filma gledali smo savršene prizore iz svakodnevnog života sredine prošlog vijeka. Uprkos tome, bojama i muzici koji naglašavaju oprimizam, sveprisutan je neki mučni osjećaj isforsiranog i vještačkog osmjeha i pitanje šta je zapravo iza toga. To je dodatno naglašeno ukoliko napravimo paralelu u društvenim okolnostima između vremena koje ste predstavili i ovog danas. Kako Vi kao autorka vidite tu vremensku liniju i šta je bila namjera prilikom stvaranja ovog filma?
Ako sam dobro zaključila Vi ste tokom gledanja filma imali neki loš osjećaj u sebi uprkos scenama koje bi trebalo da bude radost i optimizam? Možete li mi objasniti zašto? Jer, to mi je i bila namjera i namjena...
Znamo da su se nakon Drugog svjetskog rata stvarali filmovi upravo tog žanra sa namjerom da “oporave društvo”... Scene u kojima imamo tipičan prikaz patrijarhalnih rodnih uloga - dotjerane žene u kuhinji, nasmijane, snažni muškarci u lovu, zatim hiperbolizovana ljubav, zagrljaji, slavlja i ukočeni osmijesi, ipak bude gorčinu. Šta je zapravo iza svega toga?
Da, kad poznajete istoriju i imate određenu svijest o tim stvarima, možda je upravo to i razlog zašto su vam takve stvari prva asocijacija. Svakako, i sama mislim da je nekako sve to stvarno nekako previše i pretjerano. Prelijepo je, sve je u savršenom redu, a moralna instanca se ne preispituje i ne kontroliše, već, na primjer, ako živite u selu, malom mjestu, jednostavno svi moraju da se uklapaju a onaj ko se ne uklapa je negativac koji je uvijek prisutan i obično je to lovokradica ili švercer ili tako nešto.
U filmovima on na kraju ili iskazuje kajanje ili umire ili biva odbačen od uobičajenih tokova. To pokazuje veoma ograničen vid upravljanja, ograničene vidike i usmjerava na određeni model ponašanja. I kao što sam rekla, vjerovatno je sve to razlog zašto je čitava serija filmova možda tako i zamišljena, i zašto sam različite, a zapravo iste, sekvence predstavila kroz ta ponavljanja koja vam se ponekad sviđaju, a ponekad i ne. Stvarnost kao da prolazi kroz to...
Koliko je stvarnost onda usmjerena na određene obrasce i koliko je ipak relativna i kritički promišljana kroz ova djela, iz Vaše rediteljske perspektive? Pri tom, nekada izborom jedne scene umjesto neke druge možete prikriti čitav spektar drugih tema i problema...
To je veoma interesantno pitanje, posebno sada, jer mislim da se stvarnost nekada brka ili miješa sa onim šta je istina. Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, ipak bih morala više da razmislim o svemu tome.
Zamjena teza korisna za manipulaciju, propagandu, političku kampanju...
Upravo na to sam mislila. Takođe, mislim da je sve to danas nekako potpuno van kontrole s obzirom na vještačku inteligenciju i razne alate montaže i manipulacije, u ovom kontekstu manipulacije slikama, kadrovima..
Kako je tekao ovaj proces istraživanja i rada na dokumentarcu? Da li je i koliko složeno kreirati svoj film od “tuđih” sekvenci niza drugih ostvarenja i ispričati nešto kroz taj materijal?
Da, ovo je definitivno bio složen proces. Nekoliko puta sam imala i određenu blokadu pa bih malo i zaglavila sa radom. Prvo sam željela da sve to prikažem malo drugačije. Htjela sam da učinim priču malo složenijom ili da unesem više dijaloga, na primjer, ali sam tek gledajući filmove vidjela da svi oni staju u jednom.
Takođe, i ako postoji dijalog u nekom, to nije u kadru ili nije i prvom planu. Dakle, kako to nije bilo moguće uraditi na način koji sam prvobitno zamislila, s vremena na vrijeme bih se pomalo i mučila jer sam morala da zaobiđem ono što sam htjela i da pronađem nešto drugo. Ali ono što bih uradila kada nisam znala kako da nastavim, ostavila bih tu priču na jednu ili dvije sedmice i pauzirala, a zatim bih se vratila procesu pronalazeći neku inspiraciju. Vjerujem da kada biste ponovo odgledali film, znali biste kako funkcioniše.
Šta je bila ta inspiracija?
Nije kao da sam odrastala uz ove filmove, to je očigledno. Mlađa sam, ali sam nekako i upoznata sa njima. I tako sam samo došla na ideju da više istražim ovaj žanr. Ubrzo je postalo očigledno šta raditi s tim, jer svaki film je isti.
O čemu putem filma, ovog ili generalno, želite da govorite i kako komunicirate sa gledaocima?
Iskreno, ne bih znala. Ono što želim da kažem generalno i ono što me zanima dođe samo od sebe, a isto tako je bilo i sa mojim prošlim filmom koji takođe malo liči na ovu manipulaciju koju imate u filmovima. Mislim da i ovim i prethodnim filmom, iako na drugačiji način, pokazujem koliko je postalo očigledno da smo izmanipulisani kroz ovaj medij, kako nekada tako i danas... Sve je samo fasada.
Takođe, volim da je film i otvoren za tumačenje i da svako može da ima svoju ideju o onome što govori... Nisam htjela da donosim sud umjesto gledalaca i upravo je to bio i moj mali strah - da ne bude osuđivački, a sa druge strane ni afirmativan. Nijesam željela da zauzimam i nudim tačku gledišta ili da uspostavim čvrst stav. Vjerujem da je film dovoljno otvoren i zato ne znam da li ima neku konkrentu i direktnu poruku. Svakako, ne razmišljam toliko o publici, posebno ne recimo u fazi montiranja koja je uvijek kao slagalica koju pokušavam da sklopim ili zagonetka koju bih da riješim.
Može li se povući paralela između takozvanih komercijalnih filmova i onih artističkih, angažovanih?
Razlog iz kojeg sam odlučila da radim više eksperimentalnih filmova je taj što ste potpuno nezavisni. Čak i da je ovaj film finansiran sa određenih adresa, ali čak i ako neću dobiti finansijska sredstva, svejedno bih ga mogla napraviti. Dakle, to je za mene veoma dobar osjećaj, jer ne zavisite od publike, ne zavisite od novca, već zavisite samo od onoga što želite da radite.
Kakvi su Vaši planovi za dalje? Ostajete li u dokumentarnim filmovima iako ste po zvanju scenaristkinja?
Imam nešto na umu, ne bih mnogo o tome govorila. Pripremam još jedan film, ideja je da to takođe bude kompilacija snimaka iz drugih filmova, vjerovatno će obrađivati i isti vremenski period, pedesete, šezdesete godine prošlog vijeka, ali samo što će materijal biti iz američkih filmova, mada nijesam još sigurna. Uglavnom, toliko zasada mogu da kažem.
Dokumentarci se često pretvaraju da su istiniti
Kako gledate na dokumentarne filmove koji sve više privlače pažnju gledalaca? Koliko su oni odraz i svjedočanstvo vremena i života?
Mislim da je zaista teško stvarati dokumentarce, ali i veoma važno. Teško je zato što se često nekako pretvaraju da su istiniti. Svoje filmove ne gledam toliko kao dokumentarce, zapravo, iako ono očigledno to jesu, ali ja nisam dokumentaristkinja.
Bogat program festivala i otkrivanje Crne Gore
Jeste li prvi put u Crnoj Gori i Herceg Novom i kakvi su dosadašnji utisci sa festivala?
Jeste, prvi put sam ovdje. Generalno je lijepa stvar biti na nekom festivalu i vidjeti kako ljudi reaguju na film, takođe i upoznati neke ljude. Kao što rekoh, za mene to nije toliko važno jer se nekako ne vežem mnogo za to, volim da se film prikazuje i da živi, ali mi nije neophodno da se dopadne publici.
U Herceg Novom sam od petka veče i nijesam mnogo toga vidjela. Pogledala sam dokumentarne filmove u subotu, a vidim i da se prikazuje mnogo filmova u četiri različite velike i dobre selekcije, a pritom sve počinje u isto vrijeme i onda ni ne mogu mnogo toga stići da vidim. Iznenadilo me je da je na projekciji dokumentaraca bilo toliko ljudi, to je sasvim lijepo. Svakako, planiram malo više da istražim Crnu Goru, eventualno da pođem na sjever, ostaću tu nekoliko dana...
Bonus video:
