Složenost i raznolikost porodice, zajednice koja donosi i oslikava mnogostruka značenja, emocije i dileme, bujno je, živopisno i autentično prikazana druge večeri takmičarske selekcije dokumentarnih filmova 37. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala.
Nedjelja veče je, simbolično, bila rezervisana upravo za ostvarenja koja je selektor ovog programa, istaknuti reditelj i profesor Vladimir Vlado Perović, objedinio u sekciji “Porodica”. U ambijentu dvorišta kuće nobelovca Iva Andrića, publika je imala priliku da pogleda pet izuzetnih dokumentarnih filmova različitog trajanja, teme, izraza i stila, a autori su na jedinstven način istraživali manifestacije koje porodica (do)nosi u savremenom svijetu, a koje prenosi i/ili ostavlja na svoje članove.
“O krajnostima porodica i porodičnih odnosa, o prisili zajednice nad svakom jedinkom o okamenjenosti ustaljenih shvatanja o rušenju tabua - i začudno i jezivo i duhovito”, zapisao je selektor Perović o ovom dijelu programa.
Borba i tabui
Iako je za sami kraj večeri ostavljen film “Call me mommy”, probuđena je želja za razgovorom, a reakcije publike su bile burne i vidno podijeljene. Mlada rediteljka Tara Isidora Okalagan pruža provokativan, donekle i eksplicitan, uvid u život seksualne radnice Šinejd, ali i na njene odnose sa svijetom oko sebe, a onda i sa sobom. U njenom kontekstu, porodica znači mnogo toga, ali ipak njena djeca su sve.
“Šinejd Okonel balansira dnevne obaveze samohrane majke uz pritiske da zarađuje za život u online seks industriji. Ona voli svoju djecu i svoj posao, ali oboje zahtijevaju njenu pažnju, a ovaj film zahtijeva vašu”, piše u kratkom sinopsisu.
Svojom pojavom Šinejd je oličenje samopouzdanja, snage, borbe, a kasnije i krhkosti, otkrivajući životni put koji ju je napravio takvom. Ona razbija stereotipe i tabue, vidno je u pitanju jaka žena koja se bori za sebe i svoje bliske, svjesna potrebe za samoispunjenjem. Kako film teče tako publika spoznaje slojevitost žene u srednjim godinama koja je ne samo majka ili seksualna radnica, već i dijete koje nikada nije bila, žrtva sopstvenog djetinjstva i čežnje za majčinskom brigom, pobjednica porodičnog, partnerskog nasilja, ali i najbolja majka koja je sposobna da bude.
Šinejd se tokom 15 minuta filma gradacijski otvara i ogoljava sebe gledaocima. Ona progovara i o izazovima seks industrije, stanju i položaju žena, težini opstajanja, diskriminaciji... U njenom životu zajedništvo se gradi na temeljima razumijevanja i solidarnosti, izvan uobičajenih društvenih okvira i tradicionalno skučenih očekivanja.
Mlada rediteljka prisustvovala je projekciji i razgovarala sa Perovićem, a otkrila je i kako je došla do ove priče koja je bila prikazana na festivalima širom svijeta, govorila o samoj Šinejd, ali i stanju u Irskoj, o čemu je više riječi i u intervjuu koji je dala “Vijestima”, a koji će biti naknadno objavljen.
Sami sa svojim duhovima
Film u režiji Karoline Karvan i Tomaša Ratera ”Mudi” zahvaljujući svom istoimenom šarmantnom i osobenom protagonisti osvojio je gledaoce. Mudi nas vodi na zabačeno ostrvo, gdje muškarac specifične ličnosti, karaktera i načina komunikacije živi sa svojom majkom. Intimni portret osamljenosti i brige, isprepleten s prirodom, pokazuje kako porodica koja nije krvno povezana zapravo može biti oslonac čak i u najizolovanijim okolnostima, jer, ispostaviće se na samom kraju da je Mudijeva majka zapravo njemu maćeha koja je nastavila da brine o njemu nakon smrti svog muža, a Mudijevog oca.
Film “Mudi” naglašava snagu muzike, spiritualnog, predanosti, ali i ljubavi koja može prevazići i najteže izazove života na rubu civilizacije. Iako film ima i potresnih scena požrtvovanje i karakteristična crta Mudijeve ličnosti vezuju gledaoce za radnju koja je sasvim izvijesna - a to je samoća izolovanog ostrva na kojem su ovo dvoje jedini stanovnici...
“Mudi je rođeni plesač koji takođe komunicira sa svijetom duhova. On i njegova majka žive potpuno sami na sićušnom tropskom ostrvu u Indoneziji, a cijena koju plaćaju za ovaj ‘raj’ je ekstremna izolacija. Njihov odnos je nategnut i oboje pronalaze izlaz u muzici. Sa dolaskom kišne sezone suočavaju se sa novim izazovima...”, piše u sinopsisu u kojem se dodaje i pitanje: “Hoće li pronaći način da se zbliže?”.
Evidentna je bliskost koja, ipak, ne biva izgovorena, a često ostaje i sakrivena, ali život joj sam svjedoči. Riječi bivaju suvišne u okolnostima u kojima Mudi i njegova majka obitavaju, sami, sa muzičkim plejerom koji im upotpunjuje živote i koji iz kroz ples i pokret Mudija izvlači čitavu dušu, muku, zarobljenost i želju... Sami, sa svojim duhovima, žive Mudi i njegova majka...
Snaga crnog humora
Prikazan je i film “Porodica na okupu” u režiji Aleksandre Diakonu koji na crnohumoran način prikazuje proces oproštaja i smrti unutar jedne porodice. Kroz intimne trenutke, gledalac je suočen sa univerzalnim osjećanjima tuge, ljubavi i gubitka, gledajući kako se porodica nosi i suočava s promjenama. Iako emotivne tematike, dokumentarac prije izaziva nalete smijeha kroz priču o tome kako i u trenucima najvećih izazova duh mora da opstane, pa iako se poigrava sa morbidnim koje je zapravo način nastavka života i mehanizam prevazilaženja...
Sami naslov filma stavljen u kontekst smrtnog slučaja pruža niz asocijacija, ali ni blizu onima kakve je publika mogla vidjeti. Čitava ceremonija uoči i tokom sahrane, pa i naredna dva dana, ispraćena je kamerom koja kao da je bila još jedan od groteksnih likova u kojima se prelama više lica. Savremeno doba i mobilni telefoni prisutni su i nezaobilazni u kompletnoj situaciji, a upravo zahvaljujući toj tehnologiji porodica biva na okupu...
“Tokom pandemije porodica u žalosti pronalazi utjehu u crnom humoru i video pozivima sa rođacima iz inostranstva... Ovaj film predstavlja intimni prikaz porodice koja dijeli momente žalosti, smještena u malom rumunskom selu. Priča otkriva paradokse koji isplivavaju tokom tri dana žaljenja za starijim članom porodice, rođaci se prebace sa tuge zbog gubitka bližnjega do humorističnih rasprava o smrti, sa osjećaja turobnosti do veselosti, sa žalosnih okolnosti do radosti zbog spajanja sa voljenima... Daleki rođaci postaju aktivni svjedoci kroz video”, piše u sinopsisu.
Pravo na sebe
Jedna od snažnijih priča, film “Bez imena” rediteljke Iranmehr Salimi, dolazi iz Teherana, gdje mlada djevojka vodi svoju unutrašnju, ali i borbu sa čitavim društvom, porodicom, komšilukom, sistemom, a u vezi sa promjenom pola. Film ne prikazuje samo njene dileme, već i put ka samoostvarenju, izazove koje njena odluka stavlja pred tradicionalnu i patrijarhalnu porodicu. Ova priča otvara pitanje fleksibilnosti porodice, podrške, kompromisa, tolerancije i ljubavi, ali i (ne)odustajanja od sebe. Tu su i kontrasti zajednice, ali i problemi spremnosti prihvatanja promjena pojedinsca, ali i drugih prema njemu, konkretno njemu (u ovom slučaju njoj) najbližih, dok se istovremeno suočava s pritiscima i normama koje postavlja šira zajednica...
“Zainab je uspješna mlada djevojka koja finansijski pomaže svoju porodicu ali sebe smatra muškarcem u duši, zbog čega je odlučila da promijeni pol. Pored protivljenja porodice i neodobravanja društva, ona ima dodatnih poteškoća... Nešto bitnije će se desiti... Ona koja je igrala u nacionalnom odbojkaškom timu neko vrijeme, a sada je u barter ligi, ukoliko uradi ovo biće izbačena iz tima zauvijek - zbog nižeg rasta u odnosu na muškarce. I ne samo da će izgubiti svoju profesionalnu karijeru već će njen život i porodica koja izdržava biti u nevolji”, piše u opisu filma.
Profil mlade Zainab za svega 15 minuta istovremeno budi empatiju i srdžbu, te pokazuje da je borba za sebe i ljudska prava neprestana i vječna, teško osvojiva. Prava trans ljudi su, jasno je, prava svih da budu ono što jesu, da osvijeste, osvoje i odbrane svoje “ja”, da se ispolje i vole...
Ustrojavanje sljedbenika
Veličanstveni prostor publika je ispunila do posljednjeg mjesta, a selekcija je otvorena filmom “Katekizam” koji istražuje život i edukaciju u vjerskim zajednicama, crkvama Portugala, nudeći opservacijski pogled ka jednoj duhovnoj zajednicu. Film referiše na važnost kolektiva i zajedničkih vrijednosti, pokazujući kako vjerske institucije često preuzimaju ulogu proširene porodice, pružajući podršku i smjernice svojim članovima, dok sa druge strane prikazuje i oduzimanje prava izbora, preispitujući prakse stigme koje se prenose na djecu, “polaznike” ili “sljedbenike”.
Gošće Hercegnovskog festivala bile su rediteljka Karolina Rebelo i producentkinja Injes Gomeš Košta, a sa njima je nakon projekcije razgovarao Perović.
“Film ne slavi niti promoviše Boga, već je ideja da prikazujemo, razgovaramo i preispitujemo taj sistem, da govorimo o našoj isključivosti, ali i o našim životima koji nijesu uvijek rezultat, odnosno produkt naših sopstvenih izbora”, objasnila je Gomeš Košta.
Djeca su djeca, ali uprkos tome i njihovim vlastitim interesovanjima i potrebama, prinuđena su da budu dio nečega što ni ne razumiju, da praktikuju rituale za koje ne znaju šta znače. Gledaoci posmatraju podučavanje blisko ustrojavanju, a kroz posmatrački pristup stiče se i uvid u niz radnji koje se dešavaju u ovoj praksi.
“Pratimo sesije katekizma djece četvrtog razreda parohije Santo Antonio de Moskavide... Oni razmišljaju i uče o katoličkoj vjeri. Neki od njih, međutim, takođe se pripremaju za jedan bitan trenutak - prvo pričešće. Posmatramo njihove pripreme za ovu proslavu i pokušavamo da shvatimo perspektivu njih samih i njihovih vršnjaka u ovoj novoj fazi njihovih religioznih života”, navodi se u sinopsisu.
Autorke su na jučerašnjoj konferenciji za medije istakle da se situacija popravlja, ali da je pogled katoličkih poglavara idalje prilično jasan - izričit i rigidan... One pronalaze način da suptilno uđu u svakodnevicu sistema koji čvrsto čuva i njeguje svoje postulate i prakse...
Mozaik iskustva
Pažljivo osmišljen program dokumentarnih filmova i prve, ali i druge večeri postavio je publiku pred ogledalo različitih oblika porodične zajednice, zajedničkog života, svjesno odabranog ili onog dodijeljenog i donekle neizbježnog. U svakoj priči se ističe važna uloga porodice koja prolazi kroz transformacije, iskušenja, prepreke, ali uvijek ostaje, ili bi trebalo da bude, ključno mjesto podrške, ljubavi i identiteta. Kroz različite kulture, običaje i okolnosti, ovih pet filmova zajedno stvaraju mozaik koji podsjeća na univerzalnost ljudskog iskustva i sve boje porodice, bliske svima, ma gdje na svijetu se nalazili.
Bonus video:
