Pokret nesvrstanih je dokaz da ljudi i na najvišem nivou mogu da se udruže kako bi riješili ogromnu krizu čovječanstva, kaže u razgovoru za Vijesti renomirani umjetnik Sam Durant, čija će izložba “Odjeci nesvrstanih: darovi i uzvraćanja” biti otvorena 10. septembra u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG).
Postavka predstavlja kontinuitet umjetnikovog interesovanja za Pokret nesvrstanih i postkolonijalni period, te ukršta umjetnička djela iz Kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja sa njegovim novim djelima, a biće otvorena u Galeriji MSUCG, u 20 časova. Kustoskinja izložbe, koja je otvorena do 10. oktobra, je Natalija Vujošević, a program prati publikacija s tekstovima Bojane Piškur i Natalije Vujošević, te intervju s autorom. Ulaz na ceremoniju otvaranja je besplatan, a karta kasnije iznosi pet eura.
“Umjetnik je selektovao 25 radova iz kolekcije koji prikazuju različite aspekte zajedničkih aktivnosti - od poljoprivrednih radova i kulturnih okupljanja do radničkih protesta i antikolonijalnih borbi. Jedan od ključnih elemenata izložbe je svijetleći natpis ‘Drugačiji svijet je moguć’, poznat moto Svjetskog socijalnog foruma, koji se postavlja kao pitanje, izjava i poziv na akciju”, ističe se u saopštenju MSUCG.
U središnjem dijelu Galerije MSUCG, Durant će predstaviti svoj novi rad, maketu parka Petrovića, nekadašnjeg doma Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja “Josip Broz Tito”, a sada sjedišta MSUCG.
“Kroz različite aktivnosti poput radnih stanica i prostora za čitanje, Durant poziva posjetioce da uče, razmišljaju i zamišljaju bolji svijet. Publika može učestvovati u stvaranju spomenika, pisanju slogana i istraživanju ideja iz prošlosti koje su nudile drugačije vizije budućnosti. Izložba se tako pretvara u dinamičan i interaktivan prostor, gdje svi mogu zajedno stvarati umjetnost. Spomenici, koji su obično simboli moći, ovdje postaju nacrti za bolji svijet, kreirani rukama običnih ljudi”, najavljuju organizatori.
To i ne iznenađuje, s obzirom na to da je Sam Durant interdisciplinarni umjetnik koji se bavi različitim društvenim, političkim i kulturnim pitanjima. Prošle godine je, kao gost MSUCG, predstavio svoje stvaralaštvo, što je izazvalo veliko interesovanje publike.
U razgovoru za Vijesti, Sam Durant govori o procesu koji je prethodio izložbi, Pokretu nesvrstanih i Kolekciji umjetnosti koja je u posjedu MSUCG, odnosu politike i umjetnosti, umjetnosti u javnom prostoru...
Nakon prošlogodišnjeg predavanja i predstavljanja svog rada, u Podgorici će ovoga puta biti upriličena Vaša samostalna izložba, kao što je i planirano. Kako Vi kao autor gledate na tu razmjenu umjetnosti i, vođeni prethodnim iskustvom, imate li određena očekivanja?
Još prošle godine sam shvatio da želim da napravim izložbu vezanu za radove iz Kolekcije umjetnosti nesvrstanih zemalja... Postoje neke tačke koje povezuju tu kolekciju i moj dosadašnji rad, tako da je kompletno istraživanje za mene bilo veoma inspirativno, a vidjećemo i šta će u nastavku proisteći iz toga.
Istakao bih da sam srećan što su se ostvarili moji planovi da se ponovo vratim ovdje i da se nakon prezentacije predstavim i izložbom.
Ovo je značajna prilika za mene, ali i za druge umjetnike iz inostranstva, da se sretnu za jedinstvenom umjetničkom kolekcijom, što je, smatram, veoma važno.
Mislim da je za svako mjesto dobro da podrži gostovanja i predstavljanja umjetnika iz inostranstva koji dolaze da pokažu svoj rad i pričaju o onome što rade, donoseći tako i neka svoja iskustva koja onda dijele sa lokalnom zajednicom.
Mislim da je to bitno za svaku sredinu, a ja to volim da radim. Svaki put kada dođem na neko novo mjesto, kao prošle godine u Podgoricu, veoma sam radoznao da čujem šta ljudi misle o mom radu, jer mnogo učim od ljudi koji me ne znaju, već me upoznaju kroz moj rad, predavanje i slično, a onda imaju i pitanja o kojima ja nijesam razmišljao.
Kao što je to bilo i prošle godine u Podgorici, uvijek mnogo naučim kada držim prezentaciju, jer me zanima šta ljudi u publici imaju da kažu, kako komentarišu moje radove, tako da mislim da je sa obje strane to dobra razmjena, što će biti i na izložbi.
Sve to je, po mom mišljenju, važno i za posjetioce ovakvih događaja koji, možda, na osnovu mojih radova mogu dobiti novu perspektivu o sopstvenim idejama.
Znači mi što je publika u Podgorici koja je pratila moju prezentaciju bila veoma dobra i interesantna, odlično su razumjeli šta radim kao umjetnik i imali su veoma korisne komentare, a vjerujem da će tako biti i sada.
Koliko ste ranije bili upoznati sa umjetnošću nesvrstanih zemalja, prije onoga što ste vidjeli i istražili?
Znao sam da je to kolekcija umjetnosti onih zemalja koje još zovemo tako - nesvrstani. Prije nego što mi je Bojana Piškur ispričala više o ovoj kolekciji, nisam znao ni da postoji, iskreno.
Znao sam za politički pokret i političke karakteristike tog saveza, ali nisam znao za kulturnu stranu toga, činjenicu da postoji umjetnička zbirka, činjenicu da je bilo toliko kulturne razmjene između ovih zemalja, što je posebno važno.
Kada mi je Natalija dalje objasnila kako je sve to bilo iz vašeg iskustva, to je za mene bilo posve novo otkriće i tada sam se zainteresovao za odnos ukrštanja politike i umjetnosti.
I šta mislite o tom odnosu politike i umjetnosti?
Prije svega, smatram da umjetnost uvijek treba da bude umjetnost. Kada je u pitanju književnost, teatar, film, sve vrste kulturno-umjetničkog izražavanja su možda i najvažnija stvar u svakom društvu.
Na primjer, prilikom političkog sukoba ili krize, većina ljudi će se prvo osvrnuti na kulturu, na knjige, na slike, i kroz istoriju se vidi da je umjetnost uvijek, na neki način, veoma važna za politiku - jednako i za dobre, ali i za loše stvari.
Umjetnost, odnosno stanje u kulturi i na umjetničkoj sceni, uvijek odražava koliko su ljudi slobodni u tom društvu. Dakle, u društvu koje je veoma slobodno, imate procvat umjetnosti i raznih vrsta izražavanja u umjetnosti.
Sa druge strane, u društvu koje je vrlo represivno i zatvoreno, umjetnici su potisnuti i ne postoji tolika sloboda u izrazu, eksperimentisanju, a sami autori su često ugnjetavani.
U tom smislu, smatram da umjetnost oslikava status društva i to se vidi kroz čitavu istoriju, do danas. Kada je umjetnost kontrolisana ili cenzurisana brojni umjetnici, novinari, aktivisti završavaju u zatoru, nemaju slobodu da kažu sve što žele i misle.
Mnogi umjetnici, ali i većina drugih ljudi bivaju primorani da napuste svoju domovinu ili se odreknu svojih sloboda. Tako je, na primjer, u Turskoj, ali i u mnogim mjestima u Evropi, nažalost. U Evropi, čak, imate zemlje sa pseudodiktaturama.
Kako se boriti protiv toga, odnosno protiv bilo kog oblika diktature i za slobodu?
Tu svakako na scenu stupa društvo koje mora težiti promjeni, sopstvenoj prije svega. To je zaprava prava politika, akcija, angažman, organizacija, zarad dostizanja većeg nivoa slobode.
Umjetnici iz svih sfera svakako mogu da budu važan glas u društvu i podrže odupiranje ugnjetavanju i tiraniji, ali je sve više od toga zapravo svojevrstan politički ili aktivistički pokret koji se tiče onoga što ljudi koji čine društvo moraju da (u)rade.
Kada govorimo o umjetnosti i politici, ne radi se tu samo o političarima, zakonima, izborima, protestima..., već i o, kako ste sami govorili ranije, radi se i o dekolonizaciji, ekologiji, ljudskim pravima, životnom standardu... Kroz svoj umjetnički angažman Vi upravo pokrećete i te teme... Koliko je u tom kontekstu umjetnost bitna za osvješćivanje i emancipaciju društva, publike, prosječnog građanina?
Da, upravo to je ono što umjetnost može - da predstavi stvarnost i učini svijet jasnijim. U carstvu umjetnosti stvari možete vidjeti na drugačiji, nov način, ili ih sagledati realnije, a nadam se da to ljudima omogućava i da razmišljaju drugačije, otvorenije ili makar samo da natjeraju svoju maštu da proradi, jer život je težak i teško je imati vrijeme i prostor za sebe izvan svih svakodnevnih problema.
Znate, život nije lak, ljudi naporno rade samo da bi preživjeli i ne može se uvijek imati vremena za razmišljanje o tome kako bi stvari u društvu mogle ili trebalo da budu drugačije.
Nadam se da umjetnost u takvim okolnostima može pružiti neki vid odmora od tog svakodnevnog umora. Zbog toga sam, između ostalog, fokusiran i na umjetnost u javnom prostoru, gdje je ona svima dostupna, jer nemaju svi vremena, ili čak načina, da odu u muzej, galeriju, pozorište, bioskop - neki to jednostavno ne žele, neki ne mogu da priušte zbog nedostatka različitih resursa, a nekima to jednostavno nije ni u mislima kao opcija.
Ali, ako hodaju ulicom i vide nešto tog tipa, možda će ih iz čiste radoznalosti zainteresovati, pa će se zaustaviti i razmisliti. Na taj način umjetnost inkorporirate u neki prostor, u različite prostore i mjesta po gradu.
S obzirom na to da je upravo umjetnost u javnom prostoru važan dio Vaše prakse, kako je sami doživljavate i jeste li nekada nailazili na određene probleme?
Doživljavam je kao priliku da bude dio svakodnevnog života, da svako može da je vidi i osjeti. To je odlična mogućnost i za umjetnike da njihova djela budu viđena i zapažena, posebno ako se radi o nečemu što se tiče društvenih pitanja.
Dešavalo se da, ukoliko je djelo adresirano na ljude odgovorne za određene probleme, uslijede ljutite reakcije, što smatram da je uspjeh, posebno ako moja umjetnost može da isprovocira ljude da razgovaraju i razmisle o nečemu.
Do sada sam imao veliku sreću da nisam nailazio na cenzuru ili slične probleme. Prilikom izložbe u Sidneju u Australiji 2008. godine na Sidnejskom bijenalu umjetnosti, postavio sam električne table sa sloganima na njima spolja koji nijesu bili “dopadljivi”.
Zauzeli smo se za to i srećom nam je dozvoljeno da pokažemo taj moj rad.
To što je rad bio javan bio je uspjeh sam po sebi, a onda je dobio i pažnju medija, što je dodatno pomoglo ljudima da otvore ta pitanja koja sam pokrenuo a tiču se rasizma u australijskom društvu i istorijata kolonijalne okupacije Evropljana u Australiji i uticaja na Aboridžine.
Rekla bih da i dalje nemamo jasnu sliku o uticaju kolonizacije koja se dešavala u prethodnim vjekovima, a donekle je još prisutna. Kakvi su Vaši zaključci na tu temu, nakon niza godina koje ste posvetili istraživanju?
Hvala Vam puno na toj konstataciji, jer se često te riječi koriste na nejasan način i kao nešto sasvim prirodno. Ljudi misle različite stvari kada izgovaraju ove riječi. Za mene je uvijek teško da budem konkretan po tom pitanju, iako to želim... Šta je dekolonizovano? Šta je uopšte kolonizovano?
Drugačija je situacija u Sjedinjenim Američkim Državama, u Australiji, u zemljama Afrike, u Latinskoj Americi, sve su to različite situacije. Dakle, taj izraz predstavlja različite stvari na različitim mjestima. Jedna od stvari koja mi je zanimljiva jeste šta ovaj termin znači u istočnoj Evropi?
Na primjer, ovdje u Crnoj Gori ima ljudi koji će reći da je Balkan, na primjer, bio kolonizovano područje. U redu, ko je i kada kolonizovao Balkan? Možete pogledati istoriju ovog regiona, i prije i poslije Osmanskog carstva i Habzburške monarhije i shvatićete da ovdje imate nevjerovatnu istoriju koja usložnjava način razmišljanja o ideji kolonizacije. A možda to i nije bila kolonizacija, možda je to bilo nešto drugo. Mislim
da nam je iz više razloga potrebno više perspektiva da bismo razgovarali o odnosu između istočne Evrope i konkretno ovog područja, koje je tokom istorije bilo pod uticajem ova dva istorijska carstva i efektima sa obje strane. Mislim da filozofi i teoretičari koji dolaze odavde imaju zaista nevjerovatan prostor za razmišljanje, jer mislim da se istorija ovdje uvijek sama piše.
Mislim i da umjetnici odavde imaju šta da kažu i da pruže nove načine razmišljanja. Ja dolazim iz Amerike, mogu da pretpostavim nešto o vama ovdje, istražim, ispitam i napravim neki umjetnički rad o tome, ali ja zapravo ne znam i ne mogu vjerodostojno da govorim o vama i ovom području kao što to mogu umjetnici, filozofi, istoričari, razni mislioci koji dolaze odavde i koji zaista mogu da kažu svima, posebno Zapadu, o stanju stvari ovdje.
Ja zaista mislim da Zapadna Evropa treba više da sluša ljude koji dolaze odavde, da budu otvoreniji. Fasciniran sam umjetnicima, filozofima i piscima koji dolaze sa ovih prostora, jer mi pričaju nove stvari. Vjerujem da ako upoznaš nekoga od njih lično ili kroz njihova djela, možeš mnogo da saznaš i o Balkanu.
Da li se i koliko Vaše znanje promijenilo tokom boravka na Balkanu?
Za mene je bilo veoma interesantno, možda i zato što sam po prirodi radoznao i želim da saznam više, što je istovremeno moje bogatstvo i prokletstvo. Takvi ljudi žele da saznaju više o svijetu, što ponekad može biti i bolno.
Nekada možete idealizovati neko mjesto i onda shvatiti da je to zapravo samo vaša fantazija. Ono što je zapravo teško jeste razumjeti svijet na dubljem nivou, uz svu složenost i sve kontradiktornosti.
Mnogo je divnih stvari vezanih za umjetnike i društvo ovdje, ali ima i nekih veoma loših. Jednostavno, morate biti u stanju da zamislite da takve stvari postoje u isto vrijeme, i to svugdje.
Ne postoji mjesto gdje je sve savršeno, uvijek je pomalo dobro i pomalo loše. Za mene kao osobu i kao umjetnika ništa nije fiksno, pa sam tako uvijek u procesu učenja, istraživanja, prihvatanja. Mislim da postoje mjesta u Evropi u kojima je sistem uspostavljen, kao na primjer Njemačka u kojoj sam rođen, gdje je sve postavljeno na svoje mjesto i znaju se pravila, što je za mene interesantno.
Ovdje, u Crnoj Gori i regionu, ima mnogo mogućnosti da se napreduje, ali to je zato što se stvari ne popravljaju. Sve je veoma fleksibilno, fluidno i kao da se sve brzo mijenja. Iz razgovara sa Natalijom sam razumio da se stvari nekada mijenjaju iz sedmice u sedmicu, ili iz mjeseca u mjesec, ponekad i na loš način, ali ponekad i na dobar.
Srećan sam što sam dio toga i što pokušavam da radim na promjenama koje bi išle u dobrom pravcu, što bi dovelo do više sreće, više slobode, više mogućnosti i prilika, možda čak i za vaše umjetnike da sami istraže ovu kolekciju ili krenu da rade nešto drugo.
Zašto je važno da crnogorska, ali i inostrana publika vidi ovu izložbu, ali i Kolekciju umjetnosti nesvrstanih zemalja?
Prije svega, mislim da je Pokret nesvrstanih bio izuzetno važan društveni, politički i ekonomski projekat u 20. vijeku.
Istorijski je važan i zato ga moramo pamtiti i čuvati kao veoma bitan trenutak u svjetskoj istoriji koji nam daje neki presedan i model za razmišljanje o tome kako bismo u budućnosti mogli da radimo stvari malo drugačije.
Mislim da je to jedinstven i pozitivan model saradnje među različitim nacijama i različitim djelovima svijeta sa različitom istorijom, iskustvima i različitim pogledima na svijet i zbog toga je još važniji.
Raditi zajedno u zajedničkom interesu i zarad zajedničkog cilja. U slučaju Pokreta nesvrstanih, cilj je bio mir pred nuklearnim ratom koji se nazirao... Cilj je bio mir i ekonomski razvoj, pomoć svim novim državama da stvore bolje prilike za svoje ljude.
Naravno, to što je takav projekat propao, ne znači da nije važan danas kao primjer svima na svijetu da je moguće da vlade mogu raditi zajedno, i da je saradnja ostvariva na najvišim nivoima (premijeri, predsjednici, ministri), kako bi se poboljšao život svih građana svijeta.
Pokret je pokazao da ljudi na najvišem nivou mogu da se udruže kako bi riješili ogromnu krizu čovječanstva.
Bonus video:
