Stara varoš i Drač su jedini ostaci graditeljskog nasljeđa u užem centru Podgorice koji su preživjeli bombardovanja i zemljotrese od Drugog svjetskog rata naovamo. Upravo sa ciljem promocije i ukazivanja na značaj graditeljskog nasljeđa Stare Varoši i Drača, često zaboravljenog dijela kulturne baštine, master inženjerka arhitekture Jovana Radević realizuje projekat “Tragom kamena”.
Iako je u početku vjerovala da će se baviti samo jednim segmentom istorije Podgorice i da će arhitektura biti jedini fokus projekta na kojem radi, prevarila se, a u razgovoru za “Vijesti” objašnjava i zbog čega.
“Onog trenutka kada sam shvatila da je kamen sa Duklje dovlačen i ugrađivan u pojedine djelove Stare varoši, pa da je kamen sa starih objekata Stare varoši i Drača ugrađivan u neka zdanja iz perioda socijalizma, te da i danas ima kuća koje se zidaju kamenom i sa Duklje i iz Stare varoši i sa Drača, shvatila sam da je tema mog istraživanja metamorfoza”, otkriva Radević.
Arhitektica dalje smatra da se trenutni problemi sa agresivnom i neadekvatnom urbanizacijom Stare varoši dešavaju iz dva glavna razloga - prvi je sistemsko zanemarivanje ove teme od nadležnih institucija u pogledu zaštite, a drugi je činjenica da ni njeni, ni stanovnici ostalih djelova Podgorice ne razumiju vrijednost i potencijal koji se u njima kriju.
Sa druge strane, dodaje ona, većina ljudi koji ne žive na Draču ili u njegovoj okolini, često nijesu ni prošli ovim naseljem i ne znaju šta sve ono krije, izuzev, možda, Jusovače.
Radević u razgovoru za “Vijesti” konstatuje da generacijski nijesmo (na)učeni da promišljamo prostor, zbog čega projekat “Tragom kamena” smatra i sopstvenim iskorakom kojim će temu prostora i graditeljskog nasljeđa približiti ljudima koji nijesu iz arhitektonske struke.
Prvi dio projekta je radionica zatvorenog tipa pod nazivom “Prostor-i-ja”, koju će održati u saradnji sa nastavničkim osobljem Srednje građevinsko-geodetske škole “Inž. Marko Radević”. Tom prilikom će sa učenicama i učenicima drugog, trećeg i četvrtog razreda govoriti o ideji emocija u prostoru i izrađivati emocionalnu mapu grada. To smatra izuzetno važnim, jer će mlađe generacije jednog dana naslijediti naše gradove, pa je bitno da makar oni krenu da osvješćuju kompleksno pitanje prostora prije nego krenu da rukuju njime.
Ova radionica će biti uvod u drugi dio projekta - javno predavanje sa diskusijom koje će biti upriličeno u Mediteranskom vrtu na Gorici, u utorak, osmog oktobra u 19 časova.
Događaj je namijenjen svima koji žele da vide panorame Podgorice koje su izbrisane bombardovanjem i zemljotresima, da saznaju više o Depedogenu, Milćenu, zidinama koje su opasavale Staru varoš i kapijama kroz koje se ulazilo u taj dio grada, mostovima i vjerskim objektima koji su srušeni i slično, poručuje Radević koja je zvanje i znanje stekla na Departmanu za arhitekturu i urbanizam na Fakultetu tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu.
Cilj joj je, kaže, da pokrene javnu diskusiju o Staroj varoši i Draču, te da čuje šta njihovi stanovnici misle o načinu na koji se donose odluke o transformacijama tih djelova grada, ali i da vidi kako unaprijediti trenutno stanje i potencijalno zaštititi prostor od dalje devastacije.
Poseban poziv za radionicu Radević upućuje stanovnicima/ama Stare varoši i Drača, jer njihove lične i porodične priče ovim prostorima daju posebnu dimenziju. Kao takvi, oni bi morali biti prva linija odbrane ovih prostora od devastacije, naglašava ona.
Kakvo je graditeljsko nasljeđe Stare varoši i Drača i zašto je važno očuvati ga?
U kontekstu arhitekture, ovi djelovi grada su svjedočanstvo jednog kulturološkog sloja Podgorice koji se ogleda u specifičnoj prostornoj organizaciji, načinu gradnje, korištenim materijalima, namjeni objekata, njihovoj tipologiji i slično. Oni nas uče o sistemu gradnje koji je bio karakterističan za period između XV i XIX vijeka.
Stambeni objekti u ovim djelovima grada su zdanja koja su gradili njihovi korisnici svojim rukama i dostupnim alatima na osnovu znanja koja su sticana generacijama, za razliku od današnje industrijalizovane arhitekture koja nastaje kao rezultat projekta raznih vrsta inženjera (arhitekte, građevinci, elektro-inženjeri, mašinci, geodete...) i umijeća izvedbe edukovanih majstora.
Osim što predstavlja svjedočanstvo jednog dijela istorije našeg grada, ona ima ogroman turistički, pa samim tim i ekonomski potencijal koji se iz nejasnih razloga zanemaruje. Svaki grad koji ima staro gradsko jezgro se trudi da to jezgro postane epicentar turističke ponude, ali iz nekog razloga stanovnici Stare varoši i Drača ostaju prepušteni sami sebi bez sistemskih ulaganja i studioznih promišljanja njihovog razvoja. U okruženju i u svijetu je pregršt primjera pozitivnih praksi, kao bliske primjere bih izdvojila Stari Bar i Mostar.
Čini se da je znanje i fokus našeg naroda, kada je istorija u pitanju, obično vezan za neka bliskija vremena, jer mimo stručne javnosti, nemamo dovoljno znanja o tome kako su današnji gradovi i naselja izgledali. Svojim istraživanjem stavila si fokus na mnogo dublje korijene našeg porijekla. Kako si došla na ideju da istražiš graditeljsku zaostavštinu koja je toliko dugo na ovim prostorima?
Inicijalno, kad sam krenula sa izradom projekta, vjerovala sam da ću se baviti samo jednim segmentom istorije našeg grada i da će arhitektura biti njegov jedini fokus. Onog trenutka kada sam shvatila da je kamen sa Duklje (osnovane u I vijeku n.e.) dovlačen i ugrađivan u pojedine objekte Stare varoši, pa da je kamen sa starih objekata Stare varoši i Drača ugrađivan u neka zdanja iz perioda socijalizma, te da i danas ima kuća koje se zidaju kamenom i sa Duklje i iz Stare varoši i sa Drača, shvatila sam da je tema mog istraživanja metamorfoza.
Dnevna politika kao fokus našeg društva nam je navukla jedan specifičan povez na oči (da ne kažem kataraktu) koji nas sprečava da vidimo da smo mi suma slojeva, a ne samo jedan sloj. I zbog te nemogućnosti da se poistovjetimo sa našom višeslojnom istorijom, naše društvo se može poistovjetiti sa simbolom uroborosa - zmije koja guta svoj rep. Uroboros suštinski jeste simbol vječnosti, ali u našem slučaju bih rekla da mi sami sebe izjedamo kroz sopstveni zaborav i neznanje.
Kada imamo Medun sa kraja IV ili početka III v.p.n.e i Duklju iz perioda I v.n.e. na 10-ak kilometara od centra grada, moramo biti svjesni da je kulturološka slojevitost naša jedina datost. Ono što nam uporno promiče je neispričana ljepota te višeslojnosti i upravo nju želim da podijelim sa drugima.
Šta bi izdvojila kao važnu lekciju o načinu života ljudi koji su naseljavali ove prostore?
Glavna lekcija koju nam plasira graditeljsko nasljeđe iz predindustrijskih epoha, pa i ovo na teritoriji starog jezgra Podgorice, jeste relacija prema prirodi. Objekti koji su građeni prije modernizacije graditeljskih procesa se nikad ne bore protiv prirode, niti pokušavaju da je ukrote. Oni joj se prilagođavaju i zbog tog procesa prilagođavanja uvijek bivaju nagrađeni - objekti su dugovječni, kvalitetni, zdravi za korisnike i uvijek su odgovor na lokalne okolnosti - klimu, orijentaciju, dostupne materijale, tip terena... To je nešto što današnji čovjek zaboravlja.
Zašto mislite da recimo na Žabljaku nema starih kuća sa ravnim krovom? Zato što je prvi koji je to tamo pokušao završio bez krova nad glavom kad je pao snijeg. Ali današnji čovjek naprosto voli da se bori zarad neke nametnute estetike, pa Podgorica recimo i dalje gradi zgrade u staklenim fasadama, bez obzira na ljetnje temperature.
Koje specifičnosti u gradnji na ovom području smatraš važnim i čemu nas uče?
Izdvojila bih upotrebu prirodnih materijala - kamena, drveta i zemlje. Noseći i zidovi koji su činili uličnu fasadu su bili kameni, debljine i do 70 cm. Glavno vezivno sredstvo prilikom zidanja kuća od kamena je bio krečni malter (kombinacija kreča, pijeska i vode) koji je objekte činio otpornim na buđ i, svojom paropropustljivošću, omogućavao objektima da dišu zbog nesmetane cirkulacije vaduha, kao i da kontrolišu vlažnost vazduha u samim prostorijama.
Čitaoce pozivam da dođu na predavanje i saznaju kako su izgledali zidovi od blata koji su se javljali u enterijeru. Što se šireg konteksta tiče, tu bih izdvojila činjenicu da je skoro svaka kuća iza visokih zidina imala svoje dvorište prepuno zelenila koje vjerujem da je formiralo mikro-klimu i rashlađivalo prostor u vrelim ljetnjim danima. Osim upotrebe lokalnih materijala, kao glavnu lekciju bih sa stanovišta struke izvukla pasivne energetske sisteme koji su zimi omogućavali zagrijanost, a ljeti rashlađenost prostorija.
Kada govoriš o arhitekturi često, za ovo vrijeme i industriju, koristiš atipične asocijacije - emocije, osjećanje, promišljanje, bioklimatski dizajn - koliko je teško takve asocijacije na življeni prostor probiti u mejnstrim, u periodu kad dominira asocijacija na profit?
Mislim da samo vrijeme ova pitanja može vratiti u fokus, kao što je slučaj sa svim pitanjima istinskog kvaliteta bilo koje struke koja su brz način života, želja za sticanjem profita i nenormalno brz protok informacija stavili na začelje. Sa druge strane, vjerujem da ova pitanja zalaze u nečiji fokus onda kada ih ljudi osvijeste. Zbog toga težim da dijelim svoja (sa)znanja, kako bih doprla do što više ljudi i to je proces koji ne može da se ubrza i ne može da se usili.
Djeluje mi da se generalno odsustvo ideala preliva u sve aspekte naše egzistencije, pa je pakovanje postalo bitnije od same stvari. Zbog toga i mislim da je kvalitet pitanje edukacije kroz vrijeme.
Jednom prilikom si rekla da loša arhitektura ubija... Na koji način?
Loša arhitektura ubija vremenom. Da uzmem pištolj i upucam osobu - završila bih u zatvoru, ali, ako je moja arhitektura izvor njene frustracije na svakodnevnom (čak i nesvjesnom!) nivou, svakako je ubijam kroz vrijeme, jer negativno utičem na njeno mentalno i emocionalno stanje, ali, niko nikada neće uperiti prstom u mene.
Iz perspektive umjetnosti, radio i TV možemo da ugasimo, iz galerije ili pozorišta možemo da izađemo, lošu književnost je najlakše odložiti, ali od izgrađenog prostora ne možemo da pobjegnemo - na njega smo prosto osuđeni. Mi ga oblikujemo, a on onda bespovratno oblikuje nas i sve buduće generacije. Najlakše će vam to objasniti stanari i stanarke lamele A pod Ljubovićem kojima je izgradnjom lamela B, C i D, osim kvaliteta života, devastirana i vrijednost nekretnina.
Gdje vidiš ulogu arhitekata u borbi za očuvanje graditeljskog nasljeđa?
Vjerujem da je uloga arhitekata u tom procesu krucijalna. Arhitekte doživljavam kao prevodioce jednog specifičnog jezika ljudima koji ga ne govore, ali ga duboko i nesvjesno razumiju. Na nama je da edukujemo javnost o stvarima koje su važne, jer smo za to učeni.
Svetlana Kana Radević je kroz projekat hotela Podgorica zauzela vrlo jasan stav prema nasljeđu - isprojektovala je objekat koji se svojim karakteristikama ne nameće i ne trudi da dominira prostorom, već mu se prilagođava, trudeći se da bude neprimijetan. I u toj svojoj suptilnosti isijava ljepotom. U jednom od intervjua ona je izjavila da “Arhitektura nije avantura prostora i materijala. Ona je i etički čin, sve odluke donosite za čovjeka, u ime čovjeka. U prošlosti je arhitekta radio za pojedinca, danas radi za društvo”... Otuda je i naša uloga vrlo jasna.
Prirodni materijali životnu sredinu čine zdravijom
“Prirodni materijali kamen, opeka i drvo omogućavaju našem viđenju da pronikne u njihove površine, a nama da se uvjerimo u istinitost materijala. Prirodni materijali pokazuju svoju starost, kao i povijest svog porijekla i istorijat ljudske upotrebe. Sva materija postoji u kontinuumu vremena: patina pohabanosti pridodaje građevinskim materijalima iskustvo vremena koje ih obogaćuje” - tako je Juhani Palazma definisao prednosti prirodnih materijala. Koje prednosti u radu sa prirodnim materijalima ti vidiš, kao neko ko radi sa njima?
Upotreba prirodnih materijala čini zdravijom životnu sredinu korisnika. I krečni i blatni malteri stvaraju prozračnije prostorije i kontrolišu vlažnost vazduha koja je neizmjerno važna za zdravlje naših pluća. Mimo navedenog, rekla bih da je njihova glavna prednost to što nijesu toksični kao što to mogu da budu sintetički materijali.
Takođe, svjesna da nećemo postojati zauvijek, uvijek me umiruje činjenica da će se objekti koje gradim prirodno reciklirati onda kada u njima više niko ne bude živio - vratiće se odakle su došli, minimalno zagađujući prirodu kojom su okruženi. Poseban nivo zagađenja prirode javlja se prilikom izrade i transporta sintetičkih materijala, što je stvar koja se (donekle ili u potpunosti) izbjegava upotrebom prirodnih materijala. Jasno je da postoje stvari koje će morati da budu sintetičke prirode, ali naša težnja da smanjimo njihov udio umnogome može da unaprijedi kvalitet našeg života.
Finalno, upotreba prirodnih materijala neizbježno uvodi taktilni doživljaj prostora u priču. Kuća sa kamenim ili zidovima prekrivenim blatnim malterima vas svojom teksturom poziva da je dotaknete, što nije slučaj kod upotrebe betona ili gips-kartona.
Korisnik u sjenci investitora
I pored ubrzanog razvoja tehnologije i graditeljske industrije, čini se da smo nikad dalje od, kako je to Le Korbizje definisao, čovjekomjerne arhitekture. Gdje na primjeru Stare varoši i Drača možemo vidjeti arhitekturu po mjeri čovjeka?
Udaljili smo se od čovjekomjernosti onda kada smo se udaljili od čovjeka, a približili profitu. Tada je finalni korisnik ostao u sjenci investitora. U društvima koja brinu o pojedincu, investitor je debelo kontrolisan od strane države. Mi, nažalost, živimo jednu drugu realnost. Što se Stare varoši i Drača tiče, čovjekomjernost je opšte mjesto jer su ljudi te objekte gradili za sebe. Tu je pronalazim na prvom mjestu u blizini rijeka na kojima su ti djelovi grada građeni - čovjek kao biće neodvojivo od vode.
U kontekstu samih objekata je prepoznajem u njhovoj spratnosti, upotrebi materijala, prisustvu unutrašnjih dvorišta, činjenici da su ulice dimenzionisane za pješake, a ne za automobile (zbog čega danas moramo da se pribijamo uz kuće i ograde kada naiđe auto). Čovjekomjernost vidim i u prisustvu sakralnih objekata, bunara i javnih česmi - kao mjesta okupljanja.
Bonus video:
