Sipi kišica; oktobarska, bečka; ni nalik onim Vitovim kišama koje beskrajno tutnje po Nikšiću... I kiše su ovdje nekako drukčije; tanušne, tihe...
Iako je jesen, niz Beč čitave horde turista: nagrnuli Japanci, mladi i stari, Južnokorejanci, Kinezi, ali i Amerikanci, naravno i brojni Evropljani, diveći se bečkim znamenitostima. Najviše ih je na Štefan placu, oko impozantne Katedrale Sveti Stefan.
U predvečerje, kao da je cio Beč na štrafti; majke s bebama u kolicima, ili na grudima, veselo čavrljaju; starci s hodalicama... Cvrkuću radosno mališani... U kafeima možete sresti mlade Crnogorke i Crnogorce, koji u Beču rade, ili studiraju. Vratiće se jednog dana u svoju Crnu Goru i donijeti sa sobom bečki šarm...
Tramvaji, gotovo nečujno, plove bečkim ulicama, a ispod tutnji metro, koji će vas začas prevesti s jednog na drugi kraj ove velike varoši. Juri metro, cijuču šine; katkad se zaklati, a jedna dama, bečka baš, uhvati me za ruku, ali se metro ubrzo primiri... Što je slatko, to je kratko...
I život, kao metro, brzo protutnji.
U bijelim fijakerima vozikaju se znatiželjni turisti. Konji, prekriveni ćebadima, mirno očekuju sljedeću vožnju. Ispod njih radnik vodenim šmrkom rastjeruje nečistoću; imaju i svoj parking, u centru.
Svuda savršen red. Nigdje papirića, a kamoli opuška od cigarete! Kao da hodate po nekom paperju.
Glavni grad Republike Austrije; na Dunavu, u podnožju Bečke gore, jedan od najljepših gradova Evrope, prepun starih umjetničkih i istorijskih spomenika, muzeja, umjetničkih akademija, pozorišta... Tu je i čuvena Bečka opera.
U Beču je studije likovnih umjetnosti od 1921. do 1924. pohađao znameniti crnogorski slikar, Cetinjanin Miloš Vušković. Elegantan, u otmjenom odijelu i sa šeširom, bio je zaista čovjek bečkih manira. Eto, više puta sam ga intervjuisao; mogao sam ga pitati da mi priča o Beču... Ali ne može se sve...
A za mog djetinjstva, fudbalski asovi bečki, Ocvirk i Hanapi, gazili Evropom...
Prvi put sam u Beču. Ranije sam ga samo doticao, na aerodromu, vraćajući se s dalekih putovanja, iz Sjedinjenih Američkih Država, Latinske Amerike ili Australije. Odatle bih nastavio “Montenegroerlajnsom” i začas bio u Podgorici.
Što vidjeti za dva dana boravka u carskom gradu?! Možda zabavni park Prater, ili raskošni dvorac Belvedere, oslušnuti rođenog Bečliju, Štrausa, kušati bečku šniclu, ili pak saher-tortu; za Bečki valcer sam prestar... Želim da pronađem štampariju u kojoj je crnogorski vladika i gospodar Petar II Petrović Njegoš štampao 1847. “Gorski vijenac”.
Njegoš je u Beču boravio šest puta.
Objavio je u Beču “Tri dana u Trijestu”, “Kulu Đurišića” i “Čardak Aleksića”. U Zagrebu je štampan njegov “Lažni car Šćepan Mali”.
U Beču je pronađen i autograf prvog dijela “Gorskog vijenca”, koji, po mišljenju književnih poslenika, predstavlja veliku vrijednost u crnogorskom kulturnom nasljeđu.
Godine 1886. objavljen je u Beču prvi njemački prevod “Gorskog vijenca” Johanesa Kirste. To je bio drugi prevod “Gorskog vijenca” uopšte, poslije italijanskog. Zatim su objavljeni prevodi Katarine Jovanović, u Lajpcigu, 1939. i Alojza Šmausa, 1963. u Minhenu.
- U Njegoševim proznim i poetskim tekstovima ne postoje putopisna zapažanja i zapisi o Beču slični onima kao što su o Petrogradu, Napulju, Rimu. U nekim Njegoševim odama i pismima Beč se spominje samo kao “stolični grad”, “Viena skriptonosna”, “Viena slavom bučna”, “Viena carorodna” - konstatuje crnogorski sveznadar Ratko Đurović.
Dok sam uređivao novine, Ratka Đurovića angažovao sam kao saradnika. Njegovi tekstovi bili su dragocjeni. U vrijeme kad je bio direktor Leksikografskog zavoda Crne Gore, želio sam da pričamo o ovoj veoma značajnoj crnogorskoj intituciji.
Ratko mi je odmah uputio pisamce: “Dragi Slobodane, očito si urednik od prave fele; moguće saradnike ne puštaš iz vida. Tako i treba. Moja je obaveza da za Tebe napišem nešto sa stare Ribnice. I uskoro ću to uraditi, svakako. Za sada, o Leksikografskom zavodu Crne Gore, ne možemo se ništa popričati, sve dok njegova Enciklopedija Crne Gore, njena koncepcija i sam alfabetar ne postanu stvar čitavog društva. A to će biti krajem godine. Tada - peke džanum! Stojimo Ti, urednici i ja, na raspolaganju. Mnogo pozdrava, Ratko Đurović. 18.X. 81.”
Spominjem Ratka Đurovića jer se u prvom tomu “Enciklopedije Njegoš” (CID, Podgorica, 1999) bavio i Njegoševim boravcima u Beču.
- Na svojim putovanjima Njegoš je gotovo uvijek nosio sa sobom poneki svoj književni rukopis. Prilikom njihovog prvog susreta Njegoš je Vuku predao rukopis svoga “Glasa kamenštaka” da ga štampa - podsjeća Ratko Đurović.
Njegoš je s Vukom Karadžićem, ali i s drugima, razgledao znamenitosti Beča. O ovim Njegoševim utiscima nije ostalo pisanog traga, niti o tome svjedoče njegovi bečki prijatelji. Više se zna o njegovom drugovanju s poznatim ljudima tadašnjeg Beča, raznih nacionalnosti, društvenog položaja, kao i o ličnostima koje su posjećivale Crnu Goru i njega na Cetinju, a poticali su iz njemačkih zemalja ili tamo živjeli...
- U prvom redu to je Vuk Karadžić, koga je Njegoš upoznao prilikom svog prvog bavljenja u Beču, u ljeto 1833. godine i koga je tada pozvao u goste na Cetinje, jer je Vukova velika želja bila da posjeti Crnu Goru. Od tada, počelo je njihovo prijateljstvo i njihova saradnja svakorukog značaja i za jednog i za drugog. Viđali su se prilikom svakog Njegoševog boravka u Beču, od prvog do posljednjeg, avgusta 1851. godine - kazivao je Ratko Đurović.
Vuk Karadžić, koji je u Beču živio pedeset godina, vasojevićkih je korijena; potiče s Lopata kod Lijeve Rijeke. Na inicijativu bratstva Karadžića, Ljevorečani su mu prije četrdesetak godina na Lopatama postavili i spomen-obilježje koje i danas postoji. Posljednji Karadžić koji je živio na Lopatama, umro je 1950. godine...
Reče Vuk: Da nije vjetra, pauci bi nebo premrežili...
Nije se Njegoš u Beču bavio samo literaturom. Tu je rješavao mnoga značajna pitanja. Osnovna ideja vodilja njegove spoljne politike je bila usmjerena ka izvojevanju međunarodnog priznanja Crne Gore.
Beč je, očigledno, bio od velikog značaja za crnogorsku istoriju.
Pokušavao je Njegoš, za boravaka u Beču, da nabavi i naoružanje za Crnu Goru, naročito za povraćaj ostrva Vranjina i Lesendro.
Da se ne bi zamjerila Turskoj, Austrija to nije dozvolila.
S pravom ukazuje Ratko Đurović na Veliki udio Beča, Austrije i Njemaca u društvenom, kulturnom i ličnom životu Njegoša i njegove Crne Gore. Sva Njegoševa stranstvovanja, kao i njegovih prethodnika, određivale su nužde i potrebe, od državničkih do vlastitih. Preko austrijske teritorije održavala se veza sa svijetom. U Beču je Njegoš nastojao da završi mnoge poslove, da ostvari razne planove i riješi tekuća pitanja svoje Crne Gore, u prvom redu političkog karaktera. U tu svrhu, njemu su uglavnom služila i poznanstva i prijateljstva koja je stekao u Beču i razne posjete koje je činio austrijskim zvaničnicima. Ti boravci i poslovi su se produžavali i kasnije kroz prepiske i državničke poteze ne samo u odnosu na austrijski dvor i njegovu vladu u Beču, nego i prema austrijskom okružnom poslanstvu u Kotoru i Gubernijalnom predsjedništvu u Zadru.
Sve što je Njegoš preduzimao u Beču ili o čemu se brinuo, u Crnoj Gori bi se, bez sumnje, konkretizovalo, po njegovom povratku.
Bio je Njegoš veliki putnik. Boravio je u Trstu, Veneciji, Rimu, zimovao u Napulju, razgledao Vezuv i Pompeju. Kako tvrdi Ljubomir Nenadović u svojoj knjizi “Pisma iz Italije”, Njegoš je namjeravao da posjeti Ameriku.
Prvi put je stigao u Beč 3. jula 1833. godine. Zadržao se u njemu desetak dana, a zatim otputovao u Petrograd. U prvoj polovini oktobra, preko Halea, Lajpciga, Drezdena i Praga, vratio se u Beč, gdje se zadržao do 23. oktobra 1833.
Njegoš je došao u Beč 23. decembra 1836. godine, odakle je 18. februara 1837. otputovao za Petrograd. Iz Petrograda se vratio u Beč 6. jula 1837. gdje je ostao petnaestak dana.
Treći put je Njegoš došao u Beč 25. januara 1844. i ostao do 27. marta te godine. Ponovo stiže u Beč 20. oktobra 1846. gdje je boravio do 14. februara 1847. godine.
U Beč dolazi 12. decembra 1849. Odatle je 16. decembra otputovao u Italiju, iz koje se vratio u Crnu Goru krajem istog mjeseca.
Posljednja Njegoševa putovanja u Beč bila su krajem 1850. i u prvoj polovini 1851. godine. Njegoš je u Beč došao 20. novembra 1850. godine, proboravio u njemu petnaest dana i otputovao u Italiju. Iz Italije je ponovo došao u Beč 22. maja 1851. godine, a zatim se 27. jula uputio u Crnu Goru.
Svi Njegoševi dolasci u ovu varoš “na lijepom plavom Dunavu”, bili su usmjereni ka međunarodnom priznanju Crne Gore.
Ratko Đurović ukazuje i na veliki udio Beča, Austrije i Njemaca u društvenom, kulturnom i ličnom životu Njegoša i njegove Crne Gore.
- Njegoš je pokušavao da zadobije potporu velikih sila da bi se Crnoj Gori priznala samostalnost nekim međunarodnim aktom, pa je u svakoj prilici stavljao do znanja da je Crna Gora slobodna i nezavisna zemlja - kazivao je Ratko Đurović.
Čini se da je već tada, Crna Gora s Njegošem, bila u Evropi...
Sipi kišica bečka; miluje lice. Sjedim u Schlosscafee in Belvedere okruženom divnim parkom. Kafe pun; ispred u savršenom redu, Bečlije i turisti strpljivo čekaju da se neko digne.
U izlogu dućana u kome se prodaju stara odlikovanja, na vidnom mjestu, jugoslovenski Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom!
Sudeći po izlozima, već se primiču božićni i novogodišnji praznici; dominiraju ženske toalete i svečana muška odijela...
Tihuju brojne palače iz XIX vijeka, ukrašene kitnjastim fasadama, s ponekim balkonom s čipkastom ogradom od kovanog gvožđa.
Blago strmom Mechitaristen gasse, popločanom kaldrmom iz Njegoševog doba, dopješačih do Jermenskog manastira i štamparije, osnovane 1810. godine, u kojoj je 1847. štampan “Gorski vijenac”. Pritisnuh kvaku na vratima kroz koja je Njegoš prolazio... Bjehu zaključana.
Jesen je u Beču; ali razdragane Bečlije i mnogobrojni turisti pretvaraju ga u ljeto.
Bonus video:
