Crnogorski film “Obraz” uskoro će biti prikazan na jednom renomiranom festivalu “A” kategorije, otkrio je u razgovoru za Vijesti proslavljeni njemački producent Kristof Toke, koji je i važan član ekipe novog dugometražnog ostvarenja u režiji Nikole Vukčevića.
Komentarišući aktuelnu crnogorsku kinematografiju, Toke ne krije oduševljenje rukopisom reditelja Nemanje Bečanovića i njegovim filmom “Supermarket” koji je ovogodišnji crnogorski kandidat za 97. nagradu “Oskar” Američke akademije filmske umjetnosti i nauke.
Producent iz Njemačke prvi put je bio u Crnoj Gori ovog septembra, tokom 9. izdanja Međunarodnog festivala debitantskog igranog filma “Džada film fest” u Podgorici gdje je bio u žiriju koji je upravo “Supermarketu” dodijelio glavnu nagradu “zbog izuzetno originalnog pristupa jednoj univerzalnoj temi”. Toke je tom prilikom stekao bolji uvid u crnogorsku kinematografiju i sistem, a u razgovoru za Vijesti govori i o svojim impresijama, dok dijeli iskustvo i uvide o elementima neophodnim za uspjeh nekog filma.
Toke je angažovan na projektima širom svijeta, privlače ga specifična, originalna ostvarenja koja nose faktor iznenađenja, hrabrosti i rizika. Redovan je gost brojnih renomiranih festivala, bilo da na njima učestvuje sa filmovima na kojima je radio, u svojstvu žirija ili posjetioca. Osjetio je poseban šarm Džade i otkrio šta taj podgorički festival ima, a veliki u Kanu ili Berlinu nemaju... U razgovoru za Vijesti se dotakao i termina “evropski film” koji kao kategoriju negira, govori o onome što je njegov dojam “balkanskog filma”, ulozi producenta i filmskom jeziku uopšte...
Angažovani ste kao producent saradnik na filmu “Obraz” Nikole Vukčevića. To je i prvi put da ste prisutni u nekom crnogorskom projektu. Kako je izgledala ta saradnja i možete li nam otkriti kada očekivati film?
Da, to je zaista prvi put da radim na crnogorskom projektu. Sa Nikolom sam se upoznao na jednom koprodukcijskom forumu, prije otprilike godinu i po ili dvije. Predstavljao je projekat koji me je zainteresovao.
Malo-pomalo sam se uključio i dao neki svoj, recimo, doprinos. Ono što posebno volim da radim je da pomognem filmu da ugleda svijet i da ga svijet ugleda.
Tako mogu nagovijestiti da će vrlo brzo biti dobrih vijesti o međunarodnom uzletu “Obraza”, a u pitanju je jedan relevantan festival, i to “A” kategorije. Više o tome neću govoriti, čućete narednih dana...
Pored toga, uspio sam jedan kratki film iz Bangladeša da plasiram na Green Montenegro International Film Fest u Crnoj Gori koji je i dobio nagradu za najbolji u svojoj kategoriji...
Scenario filma “Obraz” temelji se na priči koja je veoma važna ne samo za Crnu Goru, već i za region Balkana, ali i čitav svijet danas... Kako Vi doživljavate tu priču i šta biste rekli koliko je važno sačuvati “obraz”, ali i savjest i ljudskost u vremenima raznih kriza, izazova, iskušenja i posrnuća?
Ovaj film će da putuje i biće prikazivan širom svijeta. Samim tim će biti prikazan ljudima u inostranstvu, u srednjoj, južnoj Evropi, Americi i na drugim kontinentima gdje ljudi vjerovatno nemaju pojma o tim vrlo specifičnim traumama koje postoje između svih zemalja na Balkanu i zemalja bivše Jugoslavije. Kompleksno je.
Čak i da budući gledaoci znaju nešto, malo ko zna ko, šta, kako, zašto i slično... Ako govorite o svemu onome što se desilo u nekim djelovima vaše zemlje, od kojih svaki ima neki sopstveni identitet, to je teško razumjeti i malo ko spolja će to shvatiti.
Sve to pomalo liči na sukob Palestine i Izraela, makar je iz moje perspektive sve to složeno za nekoga ko je van toga. Zašto pričam o tome, zato što se trudim da izbjegnem takve komplikacije u filmovima i obično savjetujem autore da ako prave priču o tome, ne budu previše precizni, niti istorijski tačni, već da se udalje od stvarnosti, pređu u poetsko ako je to moguće, kako bi ostvarenje postalo univerzalno, blisko i ljudima van određene geografske i istorijske regije...
Na kraju, šta imamo u filmu “Obraz”? Imamo neko dijete kojem je potrebna zaštita i nekoga ko je voljan da je pruži... Ipak, nekome drugome to nije u redu i onda dolazi do sukoba. Tako sve počinje i to je svima prijemčivo. Sve u svemu, “Obraz” je film koji postavlja pitanje “Da li je čovječanstvo jače od nasilja?’”. I to je to - osnova za dramu, univerzalna priča, pravi film!
Da li je ta univerzalnost neophodna filmskom jeziku svakog projekta kako bi bio sposoban da komunicira sa različitim kulturama o različitim identitetima, pojedincima, ideologijama, istoriji ili savremenim problemima, nekada da ponudi zabavu i bijeg?
Naravno. Pravi film je onaj koji se može gledati i razumjeti i ovdje, i na Novom Zelandu, u Južnoj Americi, u Njemačkoj... Ako ste previše lokalni, onda je to lokalna priča koja vjerovatno neće mnogo ni putovati.
Ali, ako u Crnoj Gori, zatim u Kanadi, pa u Južnoj Americi postoji interesovanje za film iz Bangladeša, ja sam srećan jer to znači da postoji interesovanje i razumijevanje veće publike da vidi kvalitet i značaj tog nekog projekta.
Bili ste dio veoma uspješnih filmova širom svijeta, učestvovali na brojnim festivalima, osvajali nagrade... Koji su najveći izazovi za film danas? Kad kažem “danas”, onda mislim na vrijeme tehnološke dominacije, kratke pažnje, usputnih i površnih razgovora, vrijeme jeftine zabave, “lake” industrije, vrijeme novca - konzumerizma i kapitalizma... Kako se u takvom ambijentu mogu “nametnuti” filmovi koji nijesu holivudski blokbasteri?
Pitanje je, pretpostavljam, šta je ključno za uspjeh filmova koji dolaze van sistema, uslovno rečeno, američkog sistema... Mislim da marketing igra veliku ulogu u svemu tome. Ili, ako ste dirnuti pričom na sami opis djela, jer mislim da postoji nekoliko tema koje je uvijek lako plasirati na tržište.
Svakako, ako ste već poznati režiser ili imate neko poznato ime u ekipi, to je takođe od pomoći. Ako si poseban i jedinstven, i to će upaliti. No, sve ima svoju publiku i nemoguće je odgovoriti na pitanje šta je filmskoj industriji potrebno, jer je izuzetno raznolika.
Recimo, ljudi imaju tendenciju da govore o evropskoj kinematografiji... Ne postoji takva kategorija, ne postoji evropski film, to je samo termin, vjerovatno samo geografski određen, ali postoji njemačka kinematografija, francuska, britanska, a sve one su veoma različite.
Kad radite na nekom filmu, ne pravite evropski film, već pravite film koji možda ima šansu za uspjeh u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji, na nekom posebnom festivalu i slično.
Svakako, ne postoji “evropska filmska” kategorija niti teritorija, iako to možda nije lijepo reći. Svaki je film zaseban i zavisi od sopstvenog kvaliteta i originalnosti.
Pitanje je postoje li neke udice koje bi mogle izazvati interesovanje unaprijed i učiniti film popularnim. Što se tiče činjenice da je danas sve digitalno, ne bih rekao da to otežava stvari, vjerujem da to čak otvara više mogućnosti, posebno sa striming servisima...
Kažete da ne postoji umjetnička kategorija “evropski film”, iako je to postao uvriježen termin. Sa druge strane, postoji li onda nešto poput “balkanske kinematografije” i šta je karakteriše?
Reći ću šta meni pada na pamet. Raspad Jugoslavije ostavio je mnogo trauma na ljude ovdje. Gledao sam mnogo filmova u kojima se zaista može osjetiti da su ti filmovi neka vrsta psihoterapije, da govore o prošlosti, ili samo provlače to kroz neki drugi okvir, sa ciljem da se trauma nekako zaliječi.
Ono što je interesantno jeste da prošlost i danas tu, čak i za mlade ljude ona ne nestaje već živi na neki način. Ako pogledamo, na primjer, filmove u Njemačkoj, još se snimaju djela o našoj krivici i iskupljenju jer smo bili nacisti - ta tema je i dalje živa i nakon 80 godina.
Ranih 70-ih godina se možda reklo da je dosta i da je dovoljno te tematike, no ta preokupacija stalno postoji i evo i sada se nastavlja. Taj proces liječenja nečega što biste mogli da definišete kao “duša ljudi” ili “duša zajednice”, nije brz i traje mnogo duže nego što nekada očekujemo.
To je jedan od elemenata te “balkanske kinematografije” - istorija, izlječenje... Sa druge strane, nijesu svi filmovi o tome. Druga stvar koja me zanima jeste da li se svi trude da budu (novi ili drugi) Kusturica?
Tako je djelovalo u jednom periodu, što mislim da nije dobra ideja, jer je on ono što je on. Iznenadio sam se kada sam prije mnogo godina naišao na projekat iz Beograda koji obrađuje sedam priča u jednom dugom filmu...
Radi se o savremenim seksualnim susretima u Beogradu, uz puno pozitivnih vibracija, što je priznajem, mene privuklo kao interesantno i drugačije. Po tome vidite da je moguće iznenaditi se i tamo gdje se to ne očekuje, a ta potreba da iznenadite sebe i publiku uvijek postoji. Ne znam da li je taj film snimljen, možda i nije...
Da li ste pogledali neke crnogorske filmove koji su Vam dobri, zanimljivi? I čemu autori treba da teže?
“Supermarket” sam gledao na Džadi i to mi je potpuno lud film! Reditelj Nemanja Bečanović radi lude stvari. Djeluje mi kao da se Trumanov šou susreće sa trilerom ili šta već.
To je baš ono što volim da vidim i pritom je nešto novo i drugačije, a ljudski mozak želi nove stvari, ne ponavljanje istog. Za to od mene desetka! Mislim da postoji čežnja da se uradi nešto novo, iznenađujuće, važno, uz pronalaženje i kreiranje nove, mlade publike, to može biti dio kolektivnog identiteta.
Zvuči dobro? I mislim da jeste. Imate mlade reditelje koji rade dobar posao. Bio sam na Sarajevo film festivalu, bio sam na festivalima u Sofiji, Tirani, u Solunu koji je takođe na neki način dio Balkana, gledao sam filmove sa Balkana i na festivalima van regije, i evidentno je da postoje mladi ljudi koji žele da rade drugačije stvari i da pronađu sebe, što je važno.
To je mnogo bitnije i zanimljivije od velikih istorijskih filmova o ratnim vremenima na Balkanu, ima mnogo drugih tema... Ljudi ponekad misle da se neke stvari dešavaju samo njima.
Zato je važno vidjeti druga mjesta, upoznati druge kulture i sisteme, jer ćemo vidjeti da naši problemi nisu jedinstveni, već univerzalni. Recimo, omladina protiv etabliranih. Sjećam se kada sam bio u Solunu prije nekoliko godina na jednom panelu sam govorio o ljepoti zajedničkog rada.
Ta je tema odjeknula i publika se uključila, mladi ljudi su podijelili da uopšte nemaju mogućnosti da rade jer sve kontrolišu stari ljudi i jer je sve korumpirano. Postalo je pomalo i agresivno.
To je bilo prije velikog sloma Grčke, 2008. Dakle, omladina je na neki način predosjetila šta se dešava i kuda to vodi, mladi očigledno imaju više senzibiliteta za ono što se dešava, ali i da osjete neke događaje. Oni su indikator.
Sa druge strane, svježi, jedinstveni, autentični, pa recimo i neobični filmovi su pokazatelj da li u jednoj zemlji ima dovoljno energije i slobode ili nema. Mogu reći da osjećam da je u Crnoj Gori ima.
Da li je novac presudan kada su filmovi u pitanju, a onda i saradnja, jer u posljednje vrijeme često govorimo o velikim koprodukcijama i njihovoj važnosti?
Apsolutno nije presudno ništa od toga. Imam nekoliko primjera, a ponajviše iz Indije. Dosta radim na filmovima iz Indije, gdje postoji cijela generacija autora sa nula novca, a svi oni snimaju filmove.
Dakle, ako zaista postoji ta čežnja za filmom kao za pronalaženjem sebe i sopstvenog izraza i identiteta, onda postoji i način da se to realizuje. Ljudi u Indiji su takođe u procesu transformacije ili tranzicije.
Nijesu u Indiji ni svi siromašni, postoji srednja klasa, postoji rastući sloj srednje klase, imate veoma bogate Indijce, mnogo obrazovanih mladih ljudi, i bez obzira na “klasu”, oni žele da snimaju filmove.
No, kod njih ne postoje fondovi, nema finansiranja, samim tim nema ni tržišta, tako da se autori i filmovi tamo suočavaju sa istim problemima nemanja dovoljno novca za stvaranje.
Pritom je to zemlja sa milijardu stanovnika, poput Njemačke gdje ipak imamo taj luksuz da nekoliko stotina miliona finansijskih sredstava svake godine uložimo u filmsku industriju.
No, to ne znači i da stvaramo bolje filmove, ne nužno, niti to olakšava život umjetnicima i stvaraocima. Autori koji iz fondova dobiju mnogo novca, za njih je to svakako dobro, ali novac ne garantuje kvalitet niti filmova niti filmskih stvaralaca.
Ne kažem da morate biti siromašni da biste snimali dobre filmove, ali nemanje novca nije argument da se filmovi ne snimaju. A ako je crnogorsko, odnosno balkansko tržište malo, onda se probijte na međunarodno. Kako?
Preko festivala, različitih saradnji, preko strimera, preko bilo čega, moguće je i biće još lakše. Svakako, za sve to je potrebna prava i dobra marketinška prodajna kompanija.
Što se drugog dijela pitanja tiče, publiku ne zanima kako je film nastao, a ni većinu drugih.
Nije ih briga za koprodukciju, sufinansiranje, samofinansiranje ili šta već, malo kome je stalo i do reditelja, osim ako je neko veliko ime u pitanju. Ono što je važno jeste priča i to da li je glumac dovoljno jak i uvjerljiv.
Šta nedostaje (u) Crnoj Gori i kako poboljšati stanje u kinematografiji?
Koliko mogu da identifikujem, Crna Gora je trenuto povoljan ambijent, film se nalazi u njemu, dobar je trenutak, energija postoji i one se spajaju.
Postoji i radi Filmski centar, a ono što bi uskoro trebalo formirati je i komisija za film koja bi bila zadužena za produkcije koje dolaze spolja i zainteresovane su da snimaju ovdje.
Za takve stvari treba imati komisiju u kojoj su ljudi od znanja i povjerenja, dosta su dvije ili tri osobe, a pritom filmske komisije svuda rade po istom sistemu, tako da samo treba preuzeti već uspostavljeni koncept nekog sistema koji je voljan da ga podijeli, što Evropski savez filmskih komisija rado čini.
Ljudi će tako doći će u ovu prelijepu zemlju i dobiti efikasnost i saradnju, uz da im se pomogne.
Sve u svemu, gdje se nalazi Crna Gora trenutno i kako je vidite na evropskoj filmskoj mapi?
Što se Crne Gore tiče, recimo da je ona dosta neistraženo područje, nešto za otkrivanje i upoznavanje... Po onome što sam vidio, izgleda mi kao društvo u razvoju.
Postoje neki uobičajeni problemi, ali društvo se razvija, raste, nije statično, okolo ima mnogo mladih ljudi od kojih neki i odlaze iz zemlje, ali i dalje ima mladih.
Dobar je to miks, a onda postoji i pokret snimanja filma, ali i gledanja filmova. Vjerujem da se ide ka progresu...
Za kraj razgovora, naglasio bih da je jedna od mojih najvećih želja da film “Obraz” ima dugu i uspješnu međunarodnu karijeru, a uvjeren sam i da će biti tako.
Šarm, svrha i ljepota manjih i većih festivala
Kakve utiske nosite sa Džada film festivala koji Vas je prvi put doveo u Crnu Goru?
Džada izgleda kao dobro organizovan mali festival koji ima svoju draž jer je na neki način ličan i blizak. Veliki sam obožavalac onih mjesta na kojima su komunikacija i upoznavanje neposredni i laki, u odnosu na neke velike festivale gdje je po oko hiljadu ljudi, gužva i žurba.
Na manjim manfiestacijama možete da ostvarite nova poznanstva sa kolegama, publikom, ko zna sa kim. Dok sam sjedio u publici i gledao “Supermarket” na Džadi, momak pored me je prepoznao i rekao: “Pa ti si otvorio festival”, što sam ja potvrdio... Ispostavilo se da on studira film i tako smo uplovili u dalju priču.
Saznao sam da je snimio kratki horor koji mi je kasnije i poslao... Takvo uspostavljanje kontakata je ono što mi se mnogo sviđa, a što na nekim velikim događajima skoro pa nije moguće.
Ja volim te spontane razgovore, poznanstva, trenutke, zato i idemo na festivale, a ne da bismo pratili isplaniranu agendu. Mnogo je ljepše dozvoliti stvarima da se dešavaju.
Sa druge strane, redovni ste u Kanu i drugim velikim festivalima... Koliko se to iskustvo razlikuje?
Pa da, jesam redovan u Kanu, bio sam tamo više od 35 puta i imam određene uvide. Ako idete u Kan, obično su prva tri, četiri dana veoma zamorna. Različiti protokoli, morate da znate kako sve to funkcioniše, gdje je šta, ima li hrane i slično.
Kada je Kan u pitanju, zna da bude naporno, nekada je gotovo nemoguće izdržati, ali i u tome je ljepota, posebno nekog sedmog ili osmog dana, ili čak kada ste već na aerodromu i iznenada sretnete neke posebne ljude.
Definitivno postoji neka posebna magija odlaska na festival, nije to samo magija ekrana, platna, filma kao procesa ili proizvoda.
Kontakt uživo je posebno vrijedan, dodatno nakon korone, jer smo svi dobili ogroman apetit da se ponovo sretnemo, putujemo, istražujemo nove zemlje, da radimo uživo.
Holistički producent koji traži “pravi put” za život filma
Kako vidite svoju ulogu kao producenta u nekom filmskom procesu i u komunikaciji ostvarenja sa publikom?
Ja sebe smatram holističkim producentom. Dakle, to ne znači da sam ja onaj tip koji donosi novac i nijesam mnogo zainteresovan za tu sferu. Ja sam u onome što je ideja, početna ili tokom razvoja, pa i kasnije.
Ukoliko ja učestvujem u razvoju te ideje, to me ne čini autorom, ali se ponekad tako osjećam. Volim biti savjetnik i član procesa od početka, čak i kao saradnik ili bilo koji producent i ako dobijem scenario, daću vam povratne informacije.
Kada je snimanje u pitanju, to rade uglavnom lokalne ekipe i reditelj koji zna kako i šta se radi, sve dok ne krene montaža kada počinje mučenje. Postoji i loše uređivanje, loše montiranje, imao sam iskustva i sa tim, pa se onda borimo, jer mislim da je sve u filmu dijalog.
Doduše, imao sam iskustva gdje ljudi prihvate moje savjete, ali i ona iskustva kada me ne slušaju, što je frustrirajuće, jer je to obično slučaj kada su toliko poznati da ne žele da čuju vaše mišljenje već rade po svome.
Ja mislim da treba raditi zajedno, a tu mislim i na postprodukciju, gledajte film zajedno i naći ćete rješenje za sve. To je uvijek dinamičan proces interakcije. Kada je film spreman, onda počinje pronalaženje “pravog puta”, iako stalno to imam na umu.
Treba razmišljati o tome, jer ako izaberete pogrešan festival, film se na njemu može prikazati i jednostavno tek tako završiti karijeru. Na primjer, ako odete u Veneciju sa filmom koji nije u glavnom programu i nije italijanski film, obično ćete se kasnije mučiti.
Djeluje da je sama spomen Venecija film festivala grandiozna, efikasna, dobra za film, ali nije uvijek tako... Takođe, i Berlin je složen na svoj način... Ono što hoću da kažem jeste da svaki festival ima svoj profil, svoju publiku, na šta producenti treba da misle.
Bonus video:
