Pogledajmo opet sjajnu crnu komediju ’Home, sweet hell’ - izuzev sjajnog naslova, film nam pokazuje i sljedeće: Mona je tipična predstavnica republikanke, vaspitanje je učinilo da čvrsto vjeruje u porodične vrijednosti, u sud zajednice, očevu neprikosnovenu figuru (vješto je izbjegnut da u filmu ijednom bude prikazan, tako da je on veliki Drugi koji represivno djeluje na njen super-ego), uz to je otvoreno rasistički nastrojena prema Meksikancima, za Jevreje kaže da “donose zaradu”, uopšte sve investira u stav koji odmah daje do znanja, bez ostatka, ko je - gazda, ko, pak, posluga i samim tim gdje joj je mjesto.
Pošto Don počini prevaru sa Dasti (koja nevoljno radi za malu bandu ubica i narkomana, koji su predstavnici nečiste i ilegalne strane Amerike), dešava se otkrivanje istine braka, i Mona izgovara sljedeće riječi, obuzeta bijesom: ‘Ko bi bio bez sveg uloženog novca, bez moje porodice?’
Sličan rečnik koristi Donald Tramp pošto se u predizbornoj kampanji obraća migrantima koje će protjerati ukoliko dođe za predsjednika Amerike, jer ih tretira kao ‘ništa’ koje neće postati nešto korisno tako što će iskorišćavati najveću silu i kolijevku demokratije, dakle SAD. Njegova filozofija politike odveć je jednostavna: Amerika ne treba više spasavati svijet, nego samu sebe od unutrašnjeg neprijatelja.
Radnja filma smještena je, dakle, u provincijskom gradiću (u takvim mjestima još uvijek je prisutno, i to vrlo vitalno, ono što se naziva ’lokal patriotizam’: druga strana te zatvorenosti je metropola o kojoj Agamben piše i ovo: “Da bi se shvatilo šta je metropola, potrebno je razumeti proces gde moć progresivno preuzima karakter vladavine nad stvarima i životima, ili ako želite, ekonomijom.” - Metropola je suprotna gradu, njegovom identitetu i duhu, to je teritorija koja naseljava druge), što je način da se prikaže surova i žestoko odudarajuća krajnost: skladan brak u bogatom, uređenom dijelu sa lijepo uređenim porodičnim domovima, i barovi gdje se skupljaju preprodavci narkotika i striptizete, kao i mračna mjesta u kojima u kamp-prikolicama žive oni bez posla, životnog osiguranja, bez ikakve perspektive.
Kad uđemo u nijansiranje karaktera, zanimljivo je što se ispostavi kako je Don, otac i glava porodice, šef porodičnog preduzeća, ipak, predstavnik danas prezadužene Amerike, jer sve u čemu uživa nije njegovo, već oca žene čiji je suprug, tako da živi na tuđi račun na šta ga ona neprestano podsjeća. Utoliko prije, Don ne može biti autoritet, prije da je uljez, zato njegovo srljanje i razbijanje naizgled idiličnog braka - koji to isuviše nastoji biti - jeste, u stvari, osveta prema zaduženju.
Povratimo se u neveselu realnost, i upitajmo: pošto čujemo sve te, krajnje zabrinute govore upućene iz UN, možemo li reći kako je to danas ono što bi F. Džejmson nazvao ’kognitivno mapiranje’, potonje utočište bona vite (zdravog razuma), ili je baš ta govornica ono što je fasada iz koje se događa istinski užas, novi rat Izraela sa Hezbolahom, plus klimatske krize koje su toliko osjetne pa se četiri godišnja doba zbiju u svega jednu sedmicu?
Da li su, drukčije rečeno, UN ono što u potpunosti zaslužuje biti kritikovano latinskom izrekom - Facta, facta, non verba! Dakle: promijeniti djelovanje koje za cilj ima, zapravo, da se ništa ne promijeni, ali da izgleda kako se sve mijenja?
Žozef Borel uglavnom poručuje kako je najhitnije, neodložno odmah već potrebno mobilizovati međunarodnu zajednicu i sve diplomatske resurse kako bi se zaustavili raspireni ratovi, i zar onda, ukoliko zastanemo na tren, ne djeluje baš poput Dona, dok sjedeći u automobilu kukavički nagovara sebe kako smjesta mora utrčati u kamp-prikolicu i spasiti Monu, pa ipak, govoreći to on sebe time, dublje gledav, samosabotira? U stanju je mnogo šta učiniti tajno, uvjeren da stvari neće isplivati na površinu, pošto se to, ipak, dogodi, onda se paralizuje, pristaje na sve samo kako bi odbio svaku odgovornost. Identično tome je sa svakim zasjedanjem u UN: haos u svijetu se objelodanju istom, visoki zvaničnici govore da ovako ne može dalje, itd., ali, uprkos ili baš zahvaljujući tome, stvari nastavljaju svoju kontinuiranu katastrofalnost, jer one imaju moć nad onima koji ih prevode sa te velike govornice.
Može se reći da je moć izgubila svaki kontakt sa realnošću kao Mona koja počinje ubijati svakog ko se ispriječi planovima koje je zacrtala za svoju porodicu; njen raspored upisan u porodični album nije samo podsjetnik, prije da je to mehanizam po kojem se sve mora odvijati, od porodičnog ručka do seksa sa suprugom, tu je ugravirano ono što ima svoj dan i vrijeme. Šta bi, onda, bio Don? Ništa do puki, pasivizirani učesnik koji nema snage da se odupre onome što je njegovo ‘djelo’. Njegova figura je tek i samo uklopljena, kao detalj u bašti ili u dnevnom boravku, od strane žene koja je takođe trofej svojih roditelja, biće za pokazivanje široj porodici, društvu, državi, ona bi trebala da bude model za oponašanje i primjer savremenog uspjeha.
Prema tome, možemo reći da je, zbilja, Don ta današnja međunarodna zajednica koja se ne da mobilizovati kako bi ovaj genocid u koji su se ratovi pretvorili najzad stao. Ne: Don je mekušac, čak to i priznaje, no, iz razloga kako ništa na tom planu ne bi učinio. To je ono lažno saučestvovanje pacijenta kojeg se mora znati čuvati svaki psihoanalitičar, budući da čim analizand pokazuje višak volje usmjerene ka rasvetljavanju ‘čvora’, znak je da potražuje način da - spasi bolest, lavirint simptoma je izuzetno teško isprativ. Tim prije, uvijek imamo utisak kako znamo šta, uistinu, želimo, iako nikada to ne znamo.
Ono što tjera u paniku, frustraciju i neotklonjiv osjećaj beznađa, pokrenuto je od strane - imperijalnih politika koje se ponašaju kao da imamo vrijeme koje smo već potrošili. Takav je odnos prema klimatskim krizama, kapitalističkim destruktivnim fazama, ratovima koji se šire pored toga što je pitanje kad će se završiti i, prije svega, na koji način. Možda je odgovor u parafraziranju Kantove definicije humora, kad veliki filozof objašnjava kako napeto isčekivanje smisla, samo sklizne u besmisao. Šta ako je to geopolitički stanje? Ono što očekujemo nije najgori scenario, nego neuporedivo gori? Jer, sada treba očekivati najgore i, svakako, ne nadati se najboljem. Samim tim što smo prepustili stvarima da se rješe same od sebe, a to jeste uvijek već ono najopasnije.
Ako smo previše mijenjali svijet, pa ga sad valja misliti, onda smo opet na starom, istorijski dobro poznatom i pogubnom putu. Ono što mijenja svijet čini ga gorim, ono što ga misli, čini to na apstraktan, ili odveć politički korektan, uglavnom način koji zasigurno neće donijeti promjene. Štaviše, mišljenje svijeta kao da se odvija na ‘nekom drugom svijetu’, toliko malo, to jest, istinu govoreći, nimalo ne doprinosi tome da djeluje unutar njega samog, spram dispozitiva moći. Razlike su takve da, s jedne strane imamo Monu - bijelu, arogantnu, monstruoznim postupcima sklonu ženu koja sve hoće za sebe jer je tako porodično naučena, i one koji su ovisnici od meta, takođe ubice ali i otpadnike, siledžije, koji otimaju i prisvajaju za sebe osjećaju da je to njihovo.
Film je inače izuzetan još i po tome, što crne komedije nemaju nerealni hepi end, nego se upravo završavaju na krajnje realan način.
Bonus video:
