Svake godine na radionicama Škole kreativnog pisanja profesorka Maja Simović iz Bara primijeti uglavnom istu stvar – koliko malo prostora djeca imaju za razvijanje i njegovanje tog talenta.
“Njihovoj kreativnosti nema kraja, pa mi se tako čini da na svakoj radionici više ja dobijam od njih po pitanju ideja ili inspiracije. Potreban im je samo neki blaži podsticaj, a zatim i podržavajući prostor u kojem bi se mogli izraziti. Naravno, tu je uvijek i pokušaj da im se stvari približe iz nešto drugačije perspektive, ona koja je bliska njihovom pogledu na svijet, ali i njihovoj generaciji”, kaže ona za “Vijesti”.
Od momenata koje izdvaja je vježba “Perspektiva”, koja je, kaže, bila vrlo zanimljiva djeci.
“Naime, dobili su zadatak da pišu iz perspektive nekog predmeta (na primjer, njihove omiljene lutke koju su zapostavili i više ne koriste, ogrlice koja se otkinula sa vrata djevojke i pala na dno mora ili trenutak u kojem ulaze u sobu i vide da su sve stvari počele da pričaju među sobom). Tu je bilo toliko zabavnih sastava, da su tražili i na sljedećoj radionici da nastave, ali ovog puta tako što će raditi u grupi i jedni drugima predložiti temu”, objašnjava profesorka.
Sa Simović razgovarali smo o Školi kreativnog pisanja u Baru, djeci i njihovoj mašti, kako ih privući knjizi, o časovima u formalnom obrazovanju, predlozima knjiga za najmlađe…
Ovo je druga godina zaredom da vodite školu kreativnog pisanja u Narodnoj biblioteci i čitaonici “Ivo Vučković”, koja se organizuje jednom nedjeljno. Koliko traje ove godine? Kako biste okarakterisali iskustvo rada u sklopu škole?
Tako je, ovo je već druga godina da se u Baru organizuju radionice kreativnog pisanja, zahvaljujući direktorici Kulturnog centra Aleksandri Grabež i upravnici Biblioteke Sonji Lalević. One su pratile i osluškivale potrebe naših najmlađih, pa su prošle godine pokrenule cio niz kreativnih radionica koje su trajale cijelu školsku godinu, sa pauzom u toku zimskog raspusta. Radionice su se nastavile i ove godine, kako je interesovanje za radionice bilo zaista veliko. I ove godine ćemo se družiti sa našim polaznicima u toku cijele školske godine.
Kako je koncipiran rad u Školi kreativnog pisanja?
Polaznici prolaze kroz razne setove vježbi i ciklusa, a u Školi je ostavljen prostor da, u zavisnosti od njihovog interesovanja i afiniteta, dopunimo plan i program. Produkt rada, kao i prošle godine, biće Zbornik Kreativne pisaonice, u kojem će se naći svi njihovi radovi, kao i svi setovi vježbi. Samim tim, Zbornik može biti od, nadamo se, velike pomoći i svima onima koji nisu bili dio Pisaonice, a imaju talenat za pisanje. Tu će se naći i neke vježbe koje se mogu raditi i u školi, ili, ono što je bilo najzanimljivije prošloj generaciji – u porodici. Bilo je vrlo zanimljivo gledati ih u ulozi književnih kritičara, posebno kada su u pitanju radovi njihovih roditelja.
Da li je bilo posebnih gostiju koji su bili zanimljivi djeci, pored Jelene Vukić?
Jelena Vukić je neko ko ima tako nevjerovatan senzibilitet za našu djecu, i zaista se potvrdilo da je svaki susret sa njom jedna neponovljiva avantura. Prošlog mjeseca je gostovala, sa idejom da im se približi njen roman “Milan, Vesna i jedna kuća tijesna”, ali je razgovor, zahvaljujući Jeleninom podsticaju, otišao mnogo dalje od samog romana. U toku Susreta pod Starom maslinom, polaznici su imali prilike da se druže i sa njenom zbirkom poema “Zelena krava”, i na toj radionici su nastali neki zaista fantastični radovi. Takođe, polaznici su učestvovali i na književnom predstavljanju autorke Moree Banićević od koje su se na kraju jedva rastali.
Odakle potiče ljubav djece na radionicama prema pisanju i čitanju? Šta ih posebno interesuje kod čitanja i pisanja?
Ta ljubav, moram reći, potiče prvenstveno iz porodice. Podrška i usmjerenje roditelja su, gotovo, ključni, ali ima, naravno, i djece koja su do toga došla samostalno, i rekla bih, nekako prirodno. Škola u kojoj provode ozbiljan dio vremena može, takođe, da bude jedan veliki i važni faktor, od učiteljica koje prve primijete talenat, pa nadalje. Svakako, kod pisanja i čitanja najviše vole kada povezuju to sa svojim, ličnim iskustvom, ali su ujedno i veoma zainteresovani da čuju šta drugi imaju da kažu o onome što su napisali, posebno ukoliko su njihovi vršnjaci.
Ima li nekih prepreka tokom učenja kreativnog pisanja i kako ih prevazilazite?
Trudim se da cijelom procesu prilazim polako i pažljivo, kako bismo mogli, za početak, da “opipamo” teren. Polaznici uglavnom dođu sa nekim preprekama i izazovima koji, sigurna sam, muče i ozbiljne pisce. Na radionicama radimo upravo na tim “usvojenim” preprekama i otporima i načinima na koje možemo da ih prevaziđemo. Nekad je to trema, nekad blokada, nekad vječito pitanje: kako početi priču?
Kako da usmjerimo djecu ka knjizi? Kako ih privući ka tome danas sa toliko distrakcija?
Tako što ćemo i sami čitati i mijenjati neke navike koje smo i sami usvojili, a tiču se upravo ovih distrakcija. I pisanje i čitanje su stvar vježbe i posvećenosti – možda je potrebno to pokazati ličnim primjerom. Kako dobrog pisanja nema bez pažljivog i kvalitetnog čitanja, potrebno je onda od čitanja napraviti neki vid navike i rituala.
Šta biste poručili roditeljima/starateljima? Odakle da krenu sa razvijanjem ljubavi prema književnosti i pisanju kod djece?
Najranije što se može! Bilo da su u pitanju slikovnice, zbirke poezije, i ne mogu dovoljno da naglasim – bajke! Postoji jedna vježba u Školi koja podrazumijeva da oni sami pronađu neku knjigu koju predavač nije čitao, a zatim da koncipiraju cio čas u kojem će oni biti predavači, a predavač – polaznik. To je dobra strategija da i oni sami vrlo pažljivo pročitaju odabranu knjigu (i iskustvo mi pokazuje da su vrlo strogi kod ocjenjivanja predavača). Mislim da bi to bilo korisno i zabavno organizovati i u samoj porodici. Hoću reći – postoji toliko mnogo načina da se angažuju i da im se ostavi prostor da sami biraju i organizuju život u kojem će knjiga imati, zaista, važno mjesto, samo je potreban podstrek.
Pošto ste i profesorka jezika i književnosti u osnovnoj školi, smatrate li da postoje stvari sa radionica koje bi mogle da se implementiraju u sam nastavni program?
Naravno, posebno u nižim razredima kada ih postupno i polako treba uvesti u svijet pisanja i čitanja. Vježbe sa radionica su za to veoma zahvalne, jer se postepeno dolazi do nekog ozbiljnijeg nivoa. Već sam pomenula da bez pažljivog čitanja nema ni dobrog pisanja, tako da se u Školi, prije svega, čitaju različite književne vrste, koje bi bilo lijepo implementirati u sam nastavni program.
Da li u tom smislu trenutnom nastavnom programu i planu treba tog nekog poboljšanja?
Mi možemo 20 odsto predviđenih planova i programa da prilagodimo, tačnije, da sami organizujemo i neke druge sadržaje. To se najčešće dešava u dogovoru sa djecom, jer osluškujemo njihove želje kada je riječ o književnosti. Na primjer, skoro smo radili grafičku novelu i povezivali i upoređivali sa već obrađenim nastavnim jedinicama, i to je nešto ih je veoma zainteresovalo.
Kako biste uporedili časove u školi i časove u školi kreativnog pisanja?
Mislim da se tu, suštinski, odigravaju identični procesi, samo se razlikuju, naravno, jedinice koje se obrađuju. Ono što sam kod njih primijetila je to da radionicama mnogo opuštenije i slobodnije prilaze jer znaju da neće biti ocijenjeni, što se nekad za njihov kreativni zamah pokazalo kao veoma dobro.
Koji su neki vaši predlozi knjiga za djecu koje bi im se mogle dopasti?
Iskustvo kaže da vrlo lijepo reaguju na knjige Jelene Vukić i Moree Banićević (na primjer, “Zelena krava” ili “Demon školske biblioteke”). Tu su i “Sećanja jedne devojčice” (Lidia Čarska), “Misterije Ginkove ulice” Uroša Petrovića, Bajke Desanke Maksimović, “Dnevnik jednog smotanka” (Džef Kini), “Putovaje u središte zemlje” (Žil Vern), “Zamak prepletene magije” (Sofi Anderson), “Malamander” (Tomas Tejlor)... Željela bih da napomenem da Biblioteka ima bogat fond knjiga za djecu i da redovno organizuje gostovanja dječijih pisaca. Na nedavno održanim Susretima pod Starom maslinom djeca su se družila sa nekim od najboljih pisaca za djecu i mlade iz regiona, Dejanom Aleksićem, Stefanom Tićmijem, Aleksandrom Jovanović, Moreom Banićević itd. Predstavljena je i knjiga Muzeja Kotor “Kotorske legendice manje znane”, a gosti Festivala su bili i brojni crnogorski pisci za djecu i mlade.
Svakodnevno čitati djeci, od najranijeg uzrasta
Sa istim pitanjem, “Vijesti” su se obratile još dvjema građankama Bara, koje su svakodnevno u kontaktu sa djecom. Riječ je o mladim ženama koje su na početku svojih karijera, ali koje se ističu ljubavlju prema svom poslu, znanjem i konstantnim usavršavanjem. To su učiteljica Ksenija Ristović i vaspitačica Miljana Plamenac. Pitali smo ih koliko su djeca zainteresovana za priče, kako im usaditi ljubav prema knjizi, šta su prepreke i na kome je odgovornost.
Ristović ne bi da generalizuje, te ističe da će biti subjektivna s obzirom na to da je “svega tri godine u ovom poslu”.
“Djeca se u drugom razredu opismenjavaju i, što se tiče mog odjeljenja, pojedini učenici su već počeli samostalno da čitaju lektire ili neke druge knjige i da na taj način vježbaju čitanje. Ali, opet - to su pojedini. Što se ostatka odjeljenja tiče, mislim da bi trebalo više da im se čita, a i više da se razgovara sa njima”, smatra ona.
Plamenac ne misli da djeca čitaju dovoljno, a kao prepreku čitanju ističe svaki poremećaj pažnje i korištenje tehnologije u većem obimu nego što bi trebalo.
“Ulogu u stvaranju navike čitanja kod djece imaju sve osobe s kojima djeca provode puno vremena počevši od roditelja i svih srodnika djece pa do vaspitača nastavnika i društva koje dijete odabere”, kaže vaspitačica.
Dodaje da djeca treba da čitaju ono što im se dopadne, a da odrasli vremenom treba da im pomognu da usavrše i istančaju ukus.
Ristović se slaže sa time, jer ona kaže da roditelji mogu da usade ljubav djeci prema priči i prema knjigama “počevši od svakodnevnog čitanja priča od najnižeg uzrasta”.
“Danas se to izgubilo, a na taj način dijete razvija maštu, kreativnost, kritičko razmišljanje, jer nakon pročitanog razgovaraju o tome”, dodaje učiteljica, ističući da je ključna i dobra komunikacija i saradnja između prosvjetnog radnika i roditelja, “jer zajednički usmjeravaju dijete”.
Da je važna uloga odraslog potvrđuje i sjećanje Plamenac u kom je voljela čitati enciklopedije uz pomoć odrasle osobe.
“Voljela sam sve vrste slikovnica, priče kao što su Hajdi, Pipi Duga Čarapa, Vini Pu, Pinokio...”, podijelila je Plamenac, što mogu biti dobri predlozi i ideje za čitanje.
Bonus video:
