Ulazak u ušuškanu salu sa nježnim zvucima muzike bilo je pravo iskustvo za mališane u Podgorici koji su imali priliku da krajem novembra, u Sali Dodesta KIC-a “Budo Tomović” koja je postala pravi magični kutak, posmatraju malog ružičastog slona kako počinje da diše i upoznaje svijet.
Uzbuđeni uzvici i iznenađenost potvrda su da Crna Gora mora da ponudi više za najmlađe koji uživaju u umjetnosti, istraživanju i avanturama izraženim kroz metafore. Lutkarstvo je svakako odabrani jezik, kako za najmlađe tako i za sve ostale uzraste. Razgovor “Vijesti” sa režiserkom “Pomela, malog ružičastog slona”, Gosjom Debskom, širi vidike o ovoj zaboravljenoj umjetnosti i mogao bi biti dobar podstrek za crnogorsku pozorišnu scenu.
Ona otkriva šta je inspirisalo da adaptira knjige po kojima je rađena predstava, kako prilazi kreiranju likova, šta lutke zapravo znače, kako prilagođava nastup uzrastu, a iskreno govori i o tome koliko joj znači lutkarstvo i reakcije publike, kao i kako je ona počela da se bavi odabranom karijerom. Napravila je i poređenje pogleda na lutkarstvo u Crnoj Gori i Poljskoj, odakle režiserka i dolazi.
Šta Vas je inspirisalo da adaptirate knjige Ramone Badesku i Benžamena Šoa?
Same knjige su me inspirisale. Njihov sam veliki fan još otkako su počele da se štampaju u Poljskoj. Vrlo su jednostavne, ali veoma pametne i filozofske. Nemaju klasičnu priču, već samo predstavljaju ideje o svijetu i ugao posmatranja malog slona. Nemaju zaplet, već glavnu temu. Oduvijek mi je bio san da napravim predstavu zasnovanu na pričama o Pamelu. Mislim da sada ima više od deset knjiga i svaka knjiga ima svoju temu. Znala sam, zato, da će performans zahtijevati kreiranje dramaturgije koja je drugačija. Radi se o promjeni jezika, oživljavanju likova iz stranica knjiga na pozorišnu scenu i njihovom dovođenju u prostor sa nama. Iako na sceni nema riječi - jezik postoji. Njegovo adaptiranje je bio velik zadatak za nas. Dakle, oduvijek sam željela da postavim ove knjige na scenu, ali sam isto tako znala da neće biti lako stvoriti prostor za priču koji te knjige zahtijevaju.
Kako ste prišli kreiranju lika Pomela?
Njegov lik je, naravno, zasnovan na knjigama, ali su mi inspiracija bila i djeca uzrasta otprilike tri godine, što je i uzrast publike kojoj je predstava namijenjena. Pomelo nema ni trunku zlobe u sebi. Ono što on predstavlja jeste radoznalost malog djeteta. Naravno, ponekad se uplaši - u predstavi je jako uplašen od procjepa svjetlosti i senki u mraku, ali to je zato što je to nešto što on ne poznaje. Međutim, uz pomoć svojih prijatelja iz okruženja, on se suočava sa tim strahom. Njegova osnovna osjećanja su radoznalost i ljubav. On ne poznaje loša osjećanja, već jednostavno prihvata svijet onakvim kakav mu se on predstavlja. Željela sam kreirati lik koji će biti prijemčiv tako da bi mogao biti prijatelj maloj djeci. Ako bih ga uporedila sa nekim drugim poznatim likom, mislim da bi to bio Elmo iz Ulice Sezam. Pomelo samo želi da upozna svijet oko sebe, da bude siguran i prijateljski nastrojen prema svima.
Šta smatrate ključnim elementima prilikom pripreme predstave za djecu uzrasta 3+?
Ključ je staviti publiku na prvo mjesto u svemu što radite. Dakle, ako odlučimo da pripremamo predstavu za pozorište koja je namenjena uzrastu 3+, prvo treba razmisliti o predstavi, knjizi ili temi na kojoj bismo mogli da radimo, a koja odgovara deci tog uzrasta. To su obično velike teme poput prijateljstva i pristupa životu. Sljedeće pitanje je: “Šta je potrebno djeci tog uzrasta kada dolaze u pozorište?” Šta mislim pod tim? Nije baš jednostavno iako govorimo o fizičkim stvarima. Treba li im mjesto za sjedenje? Da. Da li to treba da budu stolice kao u klasičnom pozorištu? Ne. Djeca treba da se osjećaju sigurno, da budu blizu roditelja ili onog sa kim su. Njima treba prostor koji je pristupačan. Dakle, u pitanju su veoma osnovne stvari kao što je recimo toalet koji mogu da koriste. Onda pokušavam da nađem prostor koji najbolje odgovara svim tim kriterijumima. Nekada to uspije, nekada ne. Zavisi od prostora koji pozorište ima na raspolaganju. Ako mogu da biram između različitih prostorija, biram onu koja najbolje odgovara uzrastu i fizičkim potrebama djece.
Nakon teme odlučujem o formi. Da li priči treba metafora? Da li su potrebne lutke? Da li je potrebna radnja za djecu tog uzrasta? Ako je publika dosta mlađa ona im zapravo nije potrebna. Djeci je potreban siguran prostor i umjetnički pristup temi. Radnja je potrebna odraslima koji su u prostoriji sa njima mnogo više nego samoj djeci. Sa druge strane, čak i ako nema klasične priče djeca će razumjeti da se radi o predstavi koja prati emocije i slično. Mala djeca zaista mogu da obrađuju umjetnost na veoma apstraktan način. Dakle, to bi bio početak. Samo treba odlučiti šta djeci treba u fizičkom smislu, ali i na sceni. Ako postoji nešto što im nije potrebno, onda moram da se zapitam da li je to potrebno u samoj predstavi. Na primjer, da li im je potreban tekst? Ne baš, jer će pratiti priču kroz namjere i osjećanja likova. Tako da, prvi korak mora biti razumijevanje šta djetetu zaista treba od pozorišta. Sve počinje od djeteta i njegovih potreba.
Svaka lutka u lutkarstvu dobije dušu, zbog čega publici djeluju kao živa bića. Kako biste opisali dušu svake lutke u “Pomelu, malom ružičastom slonu”?
Svi su inspirisani ili većinski inspirisani knjigama. Pomelo je naš glavni lik. Potrebno je da on bude pristupačan, prijateljski nastrojen. Najpotrebnije je da se on poveže sa publikom, jer on je “prvi” na sceni. Njegova funkcija je da bude ogledalo emocija djece, tako da je predstavlja oči i uši naših članova publike.
Puž je sporedni lik. On je prvo stvorenje koje Pomelo srijeće. On ne zna šta je puž, ali njihov prvi susret temelji se na prilasku puža. Tako je jer svaki drugi lik poznaje taj prostor mnogo bolje nego Pomelo. Pomelo je poput člana publike, on je tu prvi put i ne zna ko su svi ostali. Time svaki lik donosi svoj karakter na scenu. Puž je otvoren, ali prilično oprezan, možda zato što je on metafora - njegov izgled odražava njegov karakter. Spolja je možda tvrd, ali iznutra je vrlo, vrlo mekan, pa se pokušava malo zaštititi.
Leptir je jako inspirisan knjigom i sviđa mi se što u knjizi nije tipičan leptir. Leptiri su obično vrlo nježni i metaforični, ali ovaj nije takav. On prilazi Pomelu odmah, vrlo je zainteresovan i želi umiješati svoj nos svuda i biti dio svega što se dešava - ponekad možda i previše. Zbog toga se Pomelo na početku malo uplaši, ali kasnije njih dvoje postaju prijatelji.
Svi ostali likovi, poput krompira i mrava dio su svijeta koji Pomelo otkriva. Svi imaju nešto svoje za obaviti i zauzeti su svojim životima. Neki od njih su prema Pomelu pristupačniji i oni postaju prijatelji, dok su neki zauzeti. Vizuelno smo inspiraciju crpjeli iz knjiga. Naravno, htjeli smo da unesemo i pokret u lutke, pa je svaka lutka animirana na drugačiji način, ali smo pokušali da zadržimo sličnosti sa ilustracijama iz knjige.
Da li je bilo neočekivanih momenata tokom nastupa koji su Vas posebno dotakli ili inspirisali?
Za mene su to uvijek momenti kada se glumci povežu sa likovima, lutkama, kada one zažive i kada pružimo jednostavnu koreografiju živoj lutki. To je uvijek dirljiv i emotivan momenat. Drugi su prve reakcije publike, gdje je tokom naših probi kada je dolazila prva publika sa djecom, odnosno test publika, što je bilo prije premijere.To je primjećivanje da sve što smo isplanirali zapravo “radi” i da djeca reaguju od prvih momenata kada Pomelo počne da diše na sceni ispod svog lista pa do kraja. Prate ga, smiju se u smiješnim momentima, katkad u neočekivanim, gdje nisam bila sigurna koja će biti reakcija, jer sve može otići i u nekom drugom smjeru. Uvijek je to vrlo emotivno i inspirišuće. Na premijerama ja obično gledam samo u publiku, a ne na scenu, samo kako bih vidjela njene reakcije i uvijek su vrlo dirljive.
Kako objašnjavate univerzalnu privlačnost lutkarstva širom svih starosnih grupa?
Mislim da je u pitanju jedinstven pozorišni jezik, što možda nije očigledno nekome ko ga vidi po prvi put. Ako se susrećete sa njim od ranog doba i razumijete potrebe koje imaju lutka i lutkarstvo privlačnost je istinita metafora lutke. Ako vjerujete da je lutka stvaran lik ona može uraditi mnogo više nego sama osoba. Ona je nevjerovatan prenosilac metafora, jer je i sama metafora. Ako odaberete lutku koja zauzima ljudski oblik ona je metafora čovjeka. Dakle, nosi metaforu jako lijepo i kada kažem da može da uradi mnogo više to govorim iz konteksta pozorišta, jer znamo da se radi o umjetnosti pretvaranja. Ali lutke… njihov jedini svijet je pozornica. Kada ožive zaista mogu da umru. Kada ih gledamo nose naše emocije bolje nego ljudsko biće, rekla bih.
Lutkarstvo je obično slikovitije i vizuelnije od dramskog pozorišta i mislim da je to razlog zašto tako dobro prenosi poruke. Lutkarstvo je takođe vrlo krhko - svaki pokret mora biti podržan od strane drugog, od strane drugih ljudi. Lutke žive same za sebe, imaju život u sebi, ali su istovremeno veoma ranjive. Ako “padnu” to je zato što su ih podržavali ljudi oko njih. Zato su lutke za odrasle, iz mog iskustva, vrlo dirljive i emotivne. To budu veoma emotivne predstave. Naravno, za djecu su lutke veoma pristupačne i nevjerovatno dobro prenose priče. Zato mislim da je lutkarstvo zaista divna umjetnička forma za sve uzraste.
Šta mislite da je najbitnija stvar koju treba imati na umu u pripremi lutkarske predstave?
Publika. Upoznajte svoju publiku i njene potrebe. Ako odlučite da kreirate koristeći lutke, onda znajte zašto ih koristite, da li su priči one potrebne, koja je njihova poenta i značenje na sceni. Šta god da je - ljudsko biće, životinja, objekat - znajte zašto koristite lutku i zašto baš tu. Ako bi to moglo biti odrađeno od strane čovjeka bez lutke zašto onda to raditi sa lutkom? Neka to uradi čovjek. Ako razmišljate na način “okej, to je za djecu, pa hajde da koristimo lutke”, preskočite to, fokusirajte se na publiku i nemojte ih koristiti. To je glavna stvar koju nas uče kada se priča o stvaranju performansa sa lutkama. Mora da postoji razlog za svaku lutku na sceni. Da li publici treba ova poruka kroz lutku ili je možda dovoljno kroz ljudsko biće?
Kako ste Vi započeli karijeru u ovoj oblasti?
Uvijek sam bila zainteresovana u umjetnost za djecu. To je meni izgledalo bitno. To je zaista osnovna potreba. Znači mnogo kreirati umjetnost za djecu. Najprije to je bila umjetnost samo za djecu i kroz nju sam naučila o lutkarstoj sceni, jer je bila jako popularna kao jezik. Mnoga pozorišta koja kreiraju uglavnom za djecu su lutkarska pozorišta. Na neki način sam tako otkrila čitav predivan svijet. Naučila sam da lutke nisu samo za djecu, već divna umjetnost za sve starosne grupe. Kada sam odlučila da se bavim režijom provjerila sam ko kreira performanse koji rezonuju sa mnom. Bukvalno sam odabrala omiljene performanse, provjerila sam u kojim školama predaju ti režiseri i ispostavilo se da je to poznata lutkarska škola u Bjelostoku. Zato sam je pohađala i nastavila svoje istraživanje lutki i kreiranje sopstvenog teatra sa lutkama.
Planirate li da radite na sličnim projektima u Crnoj Gori u budućnosti?
Kao režiserka radim u dosta oblasti: u dramskom pozorištu, operama, plesovima, kako u javnim teatrima tako i privatnim. Zavisi gdje me odvede posao, ali moram dodati da rad za djecu je moj omiljeni i meni najvažniji. Ako se pojavi prilika i ako publika u pozorištima u Crnoj Gori želi da vidi nešto drugo, možda čak i za još mlađu starosnu grupu ja bih bila srećna i bilo bi mi zadovoljstvo da nastavim svoj rad i posjetim Crnu Goru ponovo.
Kako se percipira lutkarstvo u Poljskoj? Koliko je razvijena i cijenjena ova umjetnost tamo i kakvo je lutkarsko iskustvo u Poljskoj?
Mislim da je opšti pogled vrlo sličan kao u Crnoj Gori. Percipira se uglavnom kao umjetnost za djecu, ali ako zađete malo dublje saznate da nije. Imamo stvarno nevjerovatne tradicije sa lutkarstvom koje se kreću stotinama godina unazad i nije uvijek bilo za djecu. U odnosu na Crnu Goru razlika je u tome što mi imamo mnogo lutkarskih pozorišta, državnih lutkarskih pozorišta i ona obično oni kreiraju performanse za sve starosne grupe: za najmlađe, one koji idu u školu, tinejdžere, mlađe adolescente, adolescente. Dakle, zbog broja pozorišta koja promovišu ovu umjetnost ona je malo popularnija. Mi imamo mnogo lutkarskih festivala u Poljskoj, koji promovišu poljsko pozorište, i međunarodni PR povezan sa svim trendovima širom svijeta. Pozivamo umjetnike širom svijeta sa novim tehnikama.
Imamo takođe državne škole lutkarstva, tako da svake godine imamo nove lutkare, ljude koji režiraju lutkarske predstave. Mislim da je, u zaključku, razlika samo u brojevima. Ovdje je takođe tradicija voditi djecu u lutkarsko pozorište. Ove starosne grupe su veoma upoznate s postojanjem lutkarstva i mislim da je dobar zadatak dati na znanje ljudima da je lutkarstvo takođe umjetnost za odrasle. Uvijek pokušavam ubaciti mali lutkarski momenat u predstavama, a takođe znam dosta režisera iz dramskog pozorišta za odrasle koji koriste lutke i pozivaju nas da im pomognemo - da koproduciramo i kokreiramo te predstave u veoma velikim teatrima. Lutkarstvo je popularna umjetnička forma i veoma je lijepo gledati kako će se razvijati dalje u budućnosti u Poljskoj.
Bonus video:
