Luis Bunjuel pripada onom najužem krugu umjetnika čije je djelo bilo od velikog značaja u mojim formativnim godinama. Prvi film španskog reditelja koji sam vidio kao gimnazijalac davne 1968. godine u cetinjskom kinu Sloboda bio je “Ljepotica Dana”. Tu proljetnu noć koja mi je osvijetlila intrigantnu ljepotu “Ljepotice dana” nikad neću zaboraviti. Snovita stvarnost filma obasjavala je poetiku bizarnog u kojoj se realnost i zbilja tako organski prožimaju tvoreći koherentnu cjelinu u najfinijim pretapanjima dinamike radnje ekraniziranog sižea. Jer snovito i zbiljsko su dva lica iste stvarnosti. Ono što nazivamo “sada” postaje svevremeno. U njemu se sabire kontinuitet doživljenog. Na plakatu je pisalo “Prvi film u boji španskog reditelja”. Rafinirani kolorit jest ono posebno što je unijelo prigušeni sjaj i otmjenost u mračnu atmosferu radnje i do paroksizma uzdiglo Bunjuelov specifični osjećaj za eros koji baca diskretnu sjenu tanatosa. Ikona tih zbivanja i subjekt u kome se manifestira dvojnost njene prirode je Katrin Denev.
Ni danas nakon više gledanja ovog Bunjuelovog filma ne mogu zamisliti adekvatnije lice od spomenute francuske zvijezde. Redateljev odabir da za glavni lik radnje na filmu, odabere, u to vrijeme manje poznatu glumicu Katrin Denev, upravo potvrđuje velikog majstora koji osjeća i zna kakvu kvalitetu njegovom ostvarenju može dati takav tip lijepe žene. Negdje sam u to vrijeme, možda u nekim novinama ili nekom časopisu, pročitao Bunjuelovu izjavu koja sublimira svu složenost profila ovog ženskog lika što se zrcali u magičnim ogledalima nadrealnog: “Lijepa je kao smrt, hladna kao vrlina i zavodljiva kao samoubistvo”. U gotovo svim Bunjuelovim filmovima se pojavljuje eros u različitim kontekstima i oblicima izražavanja. Njegova zanimljiva privlačnost je u tome što nikad ne upada u zamku banalnog slikanja prohtjeva puti. Njegov je eros toliko zamršen da predstavlja pravi izazov za psihoanalitičarska ekspliciranja raznih problema datih u frojdovskom ključu. Međutim takvi se pristupi, iako u pravilu zanimljivi, znaju odvojiti od suštine konteksta da bi se iscrpili u vlastitoj samodovoljnosti. Stoga je Bunjuel imao pravo kada je izjavio da ga uopšte ne zanimaju psihoanalitička tumačenja njegovih filmova. Ali, može li se autor kao osoba odvojiti od svoga djela? U slučaju španskog reditelja ima dosta važnih elemenata njegove osobnosti koji bi se mogli dovesti u vezu s njegovim filmovima upravo kad se tiče udjela erotizma. Mračni predmet želje osvjetljava rediteljevo shvaćanje i osjećanje prirode ljepšeg spola. Ako korijene bunjuelovskog erosa treba tražiti u autorovom djetinjstvu i mladosti onda se može naći znakovitih pojedinosti koje će se kasnije u obliku profinjenog režiserskog postupka projicirati u njegovim filmovima. “U djetinjstvu sam osjetio najjača ljubavna osjećanja prema djevojčicama i dječacima izvan svake seksualne privlačnosti. Bila je to platonska ljubav u čistom stanju.” Ono što je uz navedene riječi opčinjavalo španskog reditelja još od studentskih dana bila je neobična prožetost erosa i smrti u slučaju dvostrukog samoubistva zaljubljenog mladog para iz Madrida, takozvanih “ljubavnika iz Amaniela”. Bila je to ljubav, kako piše Bunjuel “suviše jaka za život. Samo smrt je mogla da je prihvati”. Posebnu vitalnost Bunjuelovom erosu projiciranom na filmu stvarala je urođena autorova želja za seksualnošću koja ga je, kako sam priznaje, pratila sve do starosti. Takva opsesivna želja razvijala je očite sklonosti, posebno prema fetišizmu, naročito izraženom u filmovima “Viridiana” i “Dnevniku jedne sobarice”. U njima ženske cipele predstavljaju objekte nastrane erotske požude. Elementi mazohizma i perverzije koji izražavaju ljepotu bizarnog erosa posebno su bogatstvo “Ljepotice dana”. Razvijajući nenametljivo i zavodljivo portret mlade buržujke koja u ranim poslijepodnevnim satima odlazi u javnu kuću i pruža seksualne usluge raznim tipovima klijenata, paralelno vodi skladan život sa suprugom, doktorom, s kojim ne može ostvariti seksualni kontakt omogućio je Bunjuelu da zadovolji svoja maštanja uzimajući kao uvjerljiv alibi lik glavne protagonistice. “Ovaj mi je film omogućio da opišem nekoliko slučajeva seksualne perverzije”. Uz eros i tanatos u Bunjuelovoj poetici bizarnog javlja se i osjećaj za mistično kojeg stvara njegova hrišćanska kultura razvijana još od školovanja kod jezuita. Premda je često naglašavao onaj čuveni aforizam “Zahvaljujući Bogu postao sam ateist” u suštini je imao ambivalentan osjećaj prema religiji što se javlja u višestrukim značenjima ili provokativnim konotacijama. Perverzni seksualni fantazmi ili stvarna iskustva Ljepotice dana ne događaju se samo u otmjenom bordelu. Belle de jour će biti glavni predmet rituala koji se odvija u jednoj privatnoj kapeli kada je naga, ogrnuta providnim crnim velom, bila položena u mrtvački sanduk. Bunjuel se žalio što je cenzura za ovaj dio filma izbacila sliku Hristovog raspeća urađenu po jednoj Grinevaldovoj kompoziciji. “Hristovo izmučeno tijelo uvijek me uzbuđivalo.” Kao da ove rediteljeve riječi izgovara istinski sljedbenik Ignjacia Lojole a ne po mnogima “blasfemični ateist”.
Kao bizarni pandan “Ljepotici dana” nameće mi se Bunjuelov film “Tristana”. Uprkos različitosti radnje ovih ostvarenja ono što ih na nekoj nadrealističkoj ravni objedinjuje i čini ih svojevrsnim uslovno kazano diptihom jest upravo lik Katrin Denev. Savršene ljepote i otmjene privlačnosti bila je idealna za reditelja koji je stvaranje filmova vidio kao “svijet snova i nagona”.
Hladna senzualnost Katrin Denev kao Tristane, glavnog ženskog lika, posebno zrači ovom filmskom dramom. Erotizam prožima mračnu atmosferu od iznuđenog ljubavnog odnosa i istinske zaljubljenosti do teške bolesti koja je za posljedicu imala amputiranje Tristanine noge. Bunjuelova majstorija ogleda se u slikanju psihološkog nijansiranja lijepog i odbojnog, nastranog i naivnog, mržnje i osvete što stvara bogatstvo drame morbidne atmosfere filma naročito u drugom dijelu koji je Bunjuel posebno volio. U najdelikatnijim detaljima izražava se fetišizam tragičnog erosa. Umjetnu drvenu nogu Tristana odlaže na krevet prije spavanja. Potom slijedi laki i tihi pad svučene najlonske čarape.
Udio erotizma u Bunjuelovim filmovima čini ih ne samo osebujnim već i aktualnim što stara ostvarenja španskog genija permanentno pomlađuje.
Bonus video:
