(Nastavak iz prošlog broja)
NE PROPUSTITE
Nema sumnje, rat kao ključni tematski okvir od 50-tih godina do negdje kraja ove decenije, plod je Lubardinog dugogodišnjeg istraživanja. Sve što može da ugrozi slobodu i čovječnost je uvod u novi slikarski temat, postepeni prelazak prema čistoti likovne forme. Pažljivo odabrani elemenati slike, snažne boje kojima se bilježe uzavreli bojni pokliči, herojski otpor podignut do sudara pravde i nepravde. Apoteoza prava na odbranu: Odbrana je s životom skopčana, proizilazi iz stihova Gorskog vijenca, narodnog pamćenja i mita koji imaju kohezionu moć da istorijsku događajnost transponuju u mitsku vanvremenost, epohalnu stvarnost u očima budućih naraštaja. U oružanom konfliktu sučeljavaju se različiti svjetonazori, vjere, nacije, kontinenti, Evropa i Azija, naposljetku to je rat čovjeka sa čovjekom: Sve se čovjek bruka sa čovjekom/gleda majmun sebe u zrcalo.
U vremenu najuspjelijeg stvaralačkog perioda, slikar snažno želi da iskaže svoju osjećajnost, probudi umjetnički sluh za tajnu prirode, ali i tajnu ljudskog svijeta. Lubarda je stajao na razmeđu epoha kao slikar koji je uspijevao da se prenese u više sfere, dušom zapaljenom, opazi skrivenu stranu i ovjekovječi je na platnu: Svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši plamena poete, kroz umjetnika u čijoj duši svijetli vječna zublja stvaralačkog principa vasione.
Ono što je vjekovima nataloženo u duši naroda kao u sedimentnim stijenama ljutog crnogorskog krša govori kroz umjetnike naročitog kova, koji su sposobni za ulazak u suštinsku stranu povjesnog vremena u kome se sukcesivno nižu prelomni istorijski moment. Slikar kao demijurg - graditelj slike zadržava u tom procesu punu autonomiju u svom konstruisanju likovne stvarnosti.
Ciklusom Borba konja, Lubarda je zaokružio svoju filozofiju morala, iskazanu u gloriji vučedolske pobjede i zavjetnom porazu na Kosovu. Ono što je započeto još uoči rata (1940), slikom Zaklano jagnje, agnus dei, raskomadano tijelo životinje u antičkoj predstavi stradanja boga Zagreja, dionisijski kult žrtve, pretvara se kroz hrišćanstvo u bogočovječansko raspeće, spasenje kroz stradanje posrnule ljudske prirode. U sudaru skeleta, odvija se borba, uvodi rat između dobra i zla: Svete pravde strogi su zakoni sve je dužno nama sljedovati, perspektiva kosmičkog i zemaljskog raskola je nužnost. Drama čovjekova je počela na nebu i zato se mora razriješiti na nebu, rascjep je prikazan simbolički u njegovoj fizičkoj i transcendirajućoj realnosti. Istorijska pozornica redukovana je na prikaz okršaja crnog i bijelog konja, krah svih humanističkih priča čovječanstva, drhtanje pred katastrofom u kojoj se očekuje kraj civilizacije - kraj čovjeka. U stilskim metamorfozama miješaju se animalno i ljudsko, sveto i svjetovno, svjetlost i tamni obrisi utkani u živo predočenu egzistencijalnu tragiku. Slika Konji (1953) koja se čuva u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, ciklus u kome dominiraju Razigrani konji, Igra konja, Borba konja, konjske figure kao mistične utvare, asociraju na dublju rascijepljenost u biću svijeta, žestoke nesuglasice, vječnu borbu između dobra i zla, božanskog i demonskog principa kao u Njegoševoj Luči. Stiče se utisak da je polemos ontološko načelo, a poremećaj ravnoteže koji je latentno prisutan u različitim regijama postojanja, budući da zlo unosi dinamizam, napor je za ovladavanjem duha nad materijom, konačni trijumf svjetlosti u završnici kosmičke drame.
Teško iskustvo koje je proživio u nacističkim logorima tokom Drugog svjetskog rata, neposredan susret sa smrću, lične i porodične tragedije, nesporazum sa totalitarnim ideologijama, desnim i lijevim, usmjeravale su Lubardu prema preispitivanju značenja neprijateljstava među narodima u istorijskoj ravni, podigavši ga na plan opšte - ljudskog, poput vizije Igumana Stefana u Gorskom vijencu. U procesu slikanja on varira osnovnu temu, kako bi bojom, valerima i crtežom stvorio likovno djelo estetski upečatljivo. Lubarda je pamtio Crnu Goru u slikama, bojama, pejzažima, istoriji, zvukovima. Ukorijenjenost u rodno tle, njegov istorijski usud na razmeđi istočnih i zapadnih civilizacija, doprinosio je njegovoj posvećenosti istorijskim temama. Pod uticajem narodne poezije i Njegoša, koristi epsku naraciju da bi likovno predočio bitke velikog formata, i tada nastaju: Boj na Kosovu i Vučji do, slava poraza i pro-slavljanje pobjede, kosovsko stradanje i vučedolsko uskrsnuće slobode na bojnoj poljani. Štafelaj je ispunjen prelivima jarkih boja, energija i svjetlost silaze sa platna stvarajući sopstvenu gravitaciju. U kompoziciji slike svi likovni elementi sugerišu dramski sukob dvije vojske, dva kontinenta, udar Azije na Evropu, borbu različitih vjera, naroda, filozofije života, osvajača i osvojenih progonitelja i progonjenih, krvavi rat koji ima zvuk i boju. U oštrim sječivima mačeva, sudaru konjanika, animalnog i ljudskog svijeta, figura u pokretu, gipkom skoku junaka, dinamizam sukoba sugestivno je predstavljen u koloritu nacionalnih kostima, ljudskim licima iskrivljenim od užasa predstojeće smrti, žeđi za slobodom crnogorskih ratnika, spremnih da za nju polože život: Vaskrsenje ne biva bez smrti, čitamo u Gorskom vijencu, ili Neka bude što biti ne može/nek ad proždre pokosi Satana/na grobu će iznići cvijeće/za daleko neko pokoljenje.
U vučedolskoj bici, odsudnoj za opstanak naroda, ono što biti ne može, treba da trijumfuje, paradigma koja unosi načelo kosmičke pravde: I cijeli ovi besporeci po poretku nekome sljeduju, šansa da mali narod izvojuje pobjedu nad Otomanovićima, potvrda je da u ljudskom svijetu tirjanstvu je moguće stati za vrat i dovesti ga k’poznanju prava. To je etika dužnosti, namjera da se očuva samobitnost, uvede moralna norma u međuljudskim odnošenju, odstupi od prirodnog zakona: Vuk na ovcu svoje pravo ima ka’ tirjanin na slaba čovjeka, odupre nagonskom u našoj dualnoj prirodi, fizičkoj i duhovnoj, pruži opravdan otpor različitim despotima, njihovoj težnji da slobodnog čovjeka učine robom.
Na slici Vučji do (1950), ulje na platnu, Lubarda je uspostavio mito-istorijsku realnost, okrenuvši se još više apstrakciji, izlomljenim linijama i oblicima, ali još uvijek na fonu prepoznatljive figuralne ekspresije. Od lirskog i deskriptivnog načina dolazi se do dramskog naboja, vizuelnog iskustva nevidljivog. U rascjepu erosa i tanatosa, ostvarenom kroz preplet likovnih elemenata slike, sučeljavaju se istorija i mitski osjećaj istorijske događajnosti, natopljen emocijama. Na slici Guslar, imamo ekspresivno dato lice narodnog pjevača koji u rukama drži drevni instrument. Čujemo zvuke njegove tužaljke kroz vrijeme, slavu junaka i njihovog junačkog podviga, zarad slobodnog života pojedinaca. U narodnoj poeziji, arhetipovima kolektivno nesvjesnog, sa čijom se simbolikom rađa i umire u Crnoj Gori, Lubarda iz tog rezervoara memorije i mitske dimenzije predanja koje se prenosi s koljena na koljeno, pravi vlastitu projekciju. U komešanju civilizacija, nadiranju moćnih neprijatelja domaćeg tla, trijumfuje volja za slobodom, herojska etika očuvanja vitalnih narodnih potencijala, i ta slava pobjedničkog krika njegovih ratnika, šalje signal u nadnebesku zonu, konflikt dobra i zla, rešava se u korist humanističkog ideala: Nad svom ovom grdnom mješavinom opet umna sila toržstvuje/ne pušta se da je zlo pobijedi. U antropološkoj sferi, nagonska snaga je potisnuta jer čovjek sam sobom čudo sočinjava. U završnim akordima drame nužno je da umna priroda u čovjeku ima prvenstvo: Zloća zavist adsko nasledije/ovo čojka niže skota stavlja/um ga opet s besmrtnima ravni. Prema ovome, čast, obraz, čestitost i čojstvenost predstavljaju ljudske vrline, dok su dužnost i pravda ontološki utemeljene, a pri tome povratak narušene ravnoteže u prirodi je neminovan, pokazuje se u sve-svjetlosti i ljepoti: Da od svete odstupim dužnosti/mrake carstvo bi ostalo vječno. Ta ratna stihija koja je poremetila vasionsku harmoniju, odražava se na istorijski plan, borba pravde i nepravde na nebu, odslikava se u zemaljskim tiranijama i nasilju, suzbija herojskim naporom za odbacivanje svakog vida porobljavanja od strane zemaljskih uzurpatora.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
