Zijo Ribić, kojem su 1992. godine u Zvorniku pred očima ubijeni brat i šest sestara, te roditelji, a on preživio s nožem u vratu, prije nekoliko dana promovisao je u Italiji svoju prvu knjigu "Ja ne mrzim".
Pred nekoliko stotina posjetilaca, govorio je više od sat vremena koliko je važno opraštati i ne mrzjeti jer mržnja i porivi za osvetom i dovode do zla, odnosno do ratova u svijetu.
Godinama je ćutao o onome što je preživio u Skočiću kod Zvornika. Potištenost i tuga za najmilijima, kao i spoznaja da je ostao sam, stvarali su mu dodatnu životnu traumu.
Kasnije je shvatio, ako ne bude govorio o zlu koje mu je naneseno, ono bi se opet moglo ponoviti, a to nikome nije želio.
"Mržnja te vodi ponavljanju svega onoga što se desilo, tako da sam jednog dana odlučio da oprostim. Ne znam je li to zato što sam živio u Crnoj Gori i tamo proveo vrijeme s ljudima nemuslimanske nacionalnosti. Oni me nikada nisu učili da bi trebalo nekoga da mrzim. Naučili su me da nisu svi ljudi isti. Ja sam oprostio. Ja želim ići naprijed. Želim živjeti normalnim životom. Ako budemo mrzjeli, onda nema napretka, ne samo za mene nego za cijelu moju generaciju", ispričao je Ribić.
Iako su posjetioci promocije ostali zatečeni pričom o Zijovom životu, ipak su ga mnogi na kraju pitali kako je mogao da oprosti.
"Ja bih ovdje u Bosni očekivao da me ljudi pitaju kako sam mogao oprostiti. Ali, tamo to nisam očekivao, jer oni ipak u Italiji nisu prošli taj pakao kao mi ovdje. Pitali su me i kako mogu vjerovati u Boga. Odgovor je jednostavan - Bog me ostavio da živim i svjedočim“, kazao je i dodao:
"Meni je drago što smo na kraju promocije knjige razgovarali i sjutradan u njihovim novinama su bili komentari ljudi u smislu: 'Mali Zijo mi je promijenio život', 'Zijo je promijenio moj pogled na svijet', 'Divim se'. Vidio sam da me i stariji i mlađi podržavaju i da sada drugačije posmatraju svijet.“
Danas ga mnogi pozivaju da govori o miru i važnosti suživota jer za Zija Ribića već znaju mirovne nevladine organizacije širom svijeta.
Zijo, međutim, kaže da je puno toga potrebno napraviti prije svega među mladima u Bosni i Hercegovini.
Ističe da i sam pokušava da promijeni ljude u svojoj blizini, koji i dalje teško prihvataju ljude druge nacionalnosti.
"Jedan moj prijatelj koji je, takođe, izgubio roditelje, nije htio da čuje za Srbe. Jednom prilikom sam ga odveo u Beograd samo da vidi da nisu svi ljudi isti i da nisu oni kao oni što su radili zločine. On je otišao i vidio je da je to tamo raja. Bio se prvo malo prepao, ali sam mu ja lijepo objasnio da se opusti i da mu neće niko ništa. To su isto normalni ljudi. Njih ne zanima ni ko si ti, ni odakle si niti koje si nacionalnosti. On je tada promijenio mišljenje o srpskom narodu. Shvatio je da nisu svi isti, kao što ni naši ljudi nisu svi isti. Ima ih dobrih i loših“, ocijenio je Ribić.
Iako je izgubio gotovo cijelu porodicu na najsuroviji način, Zijo pravdu nikada nije dočekao. Prvostepena presuda osuđenima za ovaj zločin je ukinuta.
"Mislio sam da ima pravde, ali sam shvatio - nakon druge presude kada su oslobođeni - da nema. Ne vjerujem da ima pravde na Zemlji. Ja ću se dok sam živ boriti za pravdu i da dokažem ono što sam vidio i preživio, da dokažem da su ti ljudi ubijali jer sam im i tada gledao u oči kao i onda u sudnici“, istakao je.
To što nacionalizam konstantno bukti u BiH, a što je naročito bilo vidljivo nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, Zijo vidi kao dio smišljene bosanskohercegovačke politike.
"Mene dosta začuđuje generacija koja je rođena i nekoliko godina nakon rata. Oni nemaju nikakve veze s ratom. Oni danas puno pričaju o mržnji. Čak je jedan moj prijatelj koji 1997. godište napisao jedan status o Balijama. Kada sam ga pitao: 'Jel' znaš šta su Balije?' rekao je 'da ne zna', ali 'da zna da ne valjaju'. Kasnije mi se izvinio jer sam mu lijepo objasnio. Bilo mu je poslije žao. Smatram da je oprost jedini put u neko bolje sjutra, pomirenje da bismo živjeli makar upola kao prije. Ali, to političari neće“.
Bonus video:
