Krenuli smo kod bake u Feketić, to je mjestašce na sjeveru Bačke o kojem pjeva onaj dosadni Zvonko Bogdan pominjući nekakve salaše...
To je, inače, dosadan put, ravnica, obično se uspavam čim izađemo iz grada i probudim pred bakinom kućom, ali ne i ovog puta... Vjetar je toliko jako duvao da je tata jedva zadržavao kola na putu. Snijeg je bio sve veći, ništa se nije vidjelo ni ispred ni iza nas, jedva smo se kretali...
U sekundi smo se našli ispod snijega, zavijani, auto je stao, mama je počela da plače, tata da kune tajkune i bivšu vlast, a ja sam jednostavno znao da će sve biti u redu. Ne pitajte me kako - znao sam...
[FOTO GALERIJA] Super Vučić >>>
Prolazili su sati, dani, godine, ko zna koji izbori po redu su već bili raspisani, a benzina smo imali sve manje. Na radiju nismo mogli ništa da uhvatimo osim stanice na kojoj je govorila neka Zorana Mihajlović - bilo nam je lakše.
Bio je to prijatan, dobrodušan i utješan glas.
Tri tenka na leđima
Bodrila nas je da izdržimo, govoreći da pomoć stiže: „Prvi potpredsjednik vlade uputio se helikopterom u krizno područje sa dva buldožera pod miškama, tri tenka na leđima i četom spasilaca u naručju! Zbog izuzetno jakog vjetra helikopter nije u mogućnosti da leti, pa je prvi potpredsjednik prinuđen da ga drži visoko iznad glave i gazi smetove, bez kape, šala, rukavica i 'labela'.“
Čini mi se da teta Zorana još nije završila sa govorom kada je snijeg počeo panično da se povlači, bježeći pred nekakvom prilikom, visokom najmanje četiri metra, ako ne i čitavih pet?
„To je on, sine, o njemu ste učinili na vjeronauci“, čuo sam očev glas dok je hrabri neznanac jednom rukom razgrtao snijeg, bacajući ga sve do Mađarske, a drugom držao helikopter iz kojeg su bojažljivo virili spasioci.
„Ne bojte se, tu sam, sada će sve biti u redu! U džepu sakoa mi je 'zipo', istočite iz njega benzin, nije do vrha pun, ali ima najmanje 300 litra, pa sipajte u automobile... Prvo ću evakuisati ženu i djecu koja ovih dana pune 18 godina, a onda onu koja će glasati tek na sljedećim izborima“, glas kakav dotad nisam čuo zagrijao nas je kao vreli pijesak ulcinjske plaže.
Mama je ponovo počela da plače, ali od sreće ovog puta. Tata takođe - pitao je da li može odmah da glasa, ili mora da čeka mart?!
„Ma, pusti izbore, čovječe, daj to dijete“, podviknuo je, pokušavajući da dograbi i jato lastavica koje su se zajebale, pa ranije vratile u Srbiju. Uspio je, sve osim jedne laste koju je vjetar odnio ko zna kud...
Jedan glasač ne čini pobjedu
Vidio sam suzu u tom oku boje duge, žalio je za nesrećnom pticom, nezaustavljivo gazeći snijeg od 14 metara (tu je bio najplići), noseći mene, izbornu listu, helikopter, jato, neku poljoprivrednu mehanizaciju koje je vjetar nanio iz Feketića, ministra saobraćaja koji je kolabirao i još tri autobusa sa po 400 i više ljudi, u kojima je bilo i gastarbajtera sa onim skupim, džepnim kamerama, koji su ga sve vrijeme snimali, što ga je naročito nerviralo, jer je želio da ostane anoniman, koliko sam shvatio dok mi je u trku rješavao domaći iz matematike, srpskog i poznavanja prirode, da ne bih zaostao u gradivu...
„Čiko, a kako se zoveš“, ote mi se, dok je onesviješćenim ministrom saobraćaja brisao zamagljene naočare, ne zastajući ni trenutak.
„Nije to važno, mališa, važno je da si dobro, da je kadar bio čist i da opozicija ovo ne može da nadmaši, pa da im Spilberg režira“, iz helikoptera sam dugo gledao u daljinu, tog čiku bez kape, rukavica i „labela“, kako savija drveće tražeći na golim granama onu lastavicu.
Zvuk propelera nije mogao da nadglasa bolni krik: „Neeeee, zašto nju, Bože, zašto?! Jedna lasta ne čini proljeće, baš kao ni jedan glasač pobjedu, ali samo je željela da se vrati Srbiji vjerujući u program koji nudimo.“
Nikad ga više vidio nisam - osim te noći 30 puta na tv-u; sjutradan u novinama; šoljicama za kafu; kačketima; sapunima za čist obraz; posteljini za miran san; pasti za zube; koricama svesaka; privjescima za ključeve; etiketama piva; hrane za bebe; pelenama za odrasle; preparatima za potenciju; akcionim figuricama; u frižideru; vremenskoj prognozi; kvizu „Slagalica“ (Alek, Alek, tref, tref), uzdasima žena; zdravicama muškaraca i prevodima turskih serija, koje bez razlike govore o njemu, zvale se Sulejman, Ezel, Murat, Dolina vukova, ili dolina Vučića...
Čini mi se da teta Zorana Mihajlović još nije završila sa govorom kada je snijeg počeo panično da se povlači, bježeći pred nekakvom prilikom, visokom najmanje četiri metra, ako ne i čitavih petmetara?
Bonus video:
