Nakon dvije decenije, rane onih koji su preživjeli užase srpskih koncentracionih logora, i dalje su otvorene. Britanski novinar Ed Vulijami je razgovarao s onima koji su na sopstvenoj koži osjetili horore Omarske, Trnopolja, Keraterma, te onima koji su u logorima izgubili svoje najbliže.
Oni su raštrkani širom Evrope i SAD a raštrkani su i u istoriji jer priča o onome što se dogodilo nikada im nije data. U Bosni nije bilo istinskog svođenja računa niti postizanja pravde, mimo presuda u Haškom tribunalu.
Zato za njih nije zaključena priča o onome što su preživjeli, piše Vulijami u londonskom „Obzerveru“.
On je sve vrijeme bio u kontaktu sa njima, gledao kako iznova grade živote, ili bar pokušavaju, te kako obnavljaju spaljene domove.
Vulijami kaže da su pomirenje i postkonfliktna rješenja riječi koje se danas često čuju, te da čine „unosnu industriju za kolonijalne međunarodne slojeve koji i dalje žive u Sarajevu od neoporezovanih plata“.
Vulijami je 6. aprila bio u Sarajevu povodom obilježavanja početka opsade grada. On je tada rekao da je uočio neke osobe za koje smatra da ne bi trebalo da budu na tužnoj ceremoniji.
Otvorene rane i noćne more koje se vremenom produbljavaju, ne liječe, ako je to uopšte i moguće, fantazije o pomirenju, već snaga volje, porodica, alkohol i smijeh
„Svi znaju da je trogodišnje krvoproliće tolerisala diplomatska zajednica. Osim ako nisu došli da se izvine iz dubine srca ljudima u Bosni i duhovima žrtava, ali mislim da nisu tu zbog toga, nije trebalo da dolaze”, kazao je Vulijami.
On u „Obzerveru“ piše da su riječi pomirenje i rješenje laži, jer preživjeli i izbjeglice nisu ostvarili pravdu.
Otvorene rane i noćne more koje se vremenom produbljavaju, ne liječe, ako je to uopšte i moguće, fantazije o pomirenju, već snaga volje, porodica, alkohol i smijeh onih koji sebe nazivaju „limbo ljudima“.
„Smijeh mi je spasio život“
Fikret Alić, čovjek koji se na naslovnici stranih medija 1992. pojavio stojeći iza žice logora Trnopolje, sada živi u svom domu blizu Kozarca.
„Kada sam se ponovo sreo s njim u Sloveniji 1993, rekao mi je da je razgovarao s drvećem, a ljudi su se pitali: kakav to čovjek želi biti prijatelj s drvećem?“, kaže Vulijami.
Fikreta su sve vrijeme pratile nevolje.
Doživio je nesreću na radnom mjestu u klanici u Danskoj, potom je pronašao suprugu („Jednog jutra sam se probudio i bio sam oženjen“) i dobio troje djece.
Na pitanje kako mu je uspjelo da preživi, Fikret je oprezno odgovario: „Dvije stvari. Prva: Ja sam čovjek koji se smije. To je ono što mi je spasilo život. Preživio sam zahvaljujući glupim šalama koje su više tužne nego smiješne.
Da nisam naučio da se smijem svemu tome, ne bih uspio. Mi u Bosni smo duhoviti ljudi i zahvaljujući tome smo preživjeli“.
Da bi objasnio koja je to druga stvar koja ga je spasila, pokazao je na dolinu ispod njega. „Ovo mjesto. Ova vukojebina. Da nije nje, davno bih bio mrtav“.
„Nisu mi uzeli ponos ni silovanjem“
Jadranka Cigelj je bila je zatvorenik u Omarskoj, a sada živi u Zagrebu.
Korištenje silovanja kao brutalne taktike u Omarskoj nije bilo poznato široj javnosti sve dok 1996. nije snimljen film „Calling the Ghosts“ u kojem dvije žene, Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac prvi put govore o seksualnom zlostavljanju u tom logoru.
One su ispričale kako bi ih pozivali iz prostorija u kojima su spavale u jednu od dvije veće sobe na kraju hodnika, a potom napastvovali, obično na prostirci na podu.
Otkrivena je i groteskna hijerarhija koju su pravili silovatelji, kako bi izjednačili rang žena i onih u komandi logora. Zapovjednik Omarske, Željko Mejakić, odlučio je da će „uzeti“ ženu koja se zove Jadranka Cigelj, jer je bila funkcionerka Hrvatske demokratske zajednice, „vječitog neprijatelja“, kako navodi Vulijami.
„Noću su stražari dolazili na vrata prostorija gdje smo boravile, zvali nas i odvodili. Jedne noći komandir čuvara, Željko Mejakić, došao je i izgovorio moje prezime. Pošla sam za njim u jednu sobu. Tu je bilo šest ili sedam muškaraca. Prvo su me vrijeđali – potom mi je Mejakić naredio da legnem i iživljavao se na meni. To je trajao satima. Kada sam se vratila, nikome nisam rekla šta mi se desilo, niti je iko pitao - neizgovoreno pravilo je bilo da ne pričamo šta nam se dešava tokom tih intervala“.
Jadrankina najbolja prijateljica u logoru bila je Hasiba „Biba“ Harambašić.
„Ponos je gledati direktno u svog silovatelja, tako da zna šta je on i šta je učinio"
„Ono što su mi uradili bilo je najgore što su mogli“, rekla je Biba.
„Nisu mi oduzeli ponos maltretiranjem i fizičkim iscrpljivanjem. Ali, kada su me seksualno napastvovali, uzeli su i ono malo ponosa što mi je preostalo. Kada su mi to učinili, pomislila sam: Gotova sam. Mrtva sam iznutra“, dodala je.
Jadranka je tiho odgovorila: „Meni nije bilo tako. Nikada mi nisu oduzeli ponos. Čak ni silovanjem. Bila sam objekat, a ne subjekat, a subjekat je sačuvao svoj ponos“.
„Ponos je gledati direktno u svog silovatelja, tako da zna šta je on i šta je učinio. Da sam im dozvolila da to urade za parčence hljeba, to bi mi uzelo ponos. Ali to što su činili silom, nije“.
„Vriska muškarca koji zna da oni neće prestati“
Satko Mujagić, zatvorenik iz Omarske, sada živi u Holandiji. Svjedoci su pred Haškim tribunalom pričali o stravičnim epizodama mučenja u Omarskoj, poput one kada je jedan zarobljenik prisiljen da zubima otkine testise Emiru Karabašiću, dok su čuvari urlali. Satko se zabavljao sa Karabašićevom nećakom.
Dva dana prije toga „Emir je bio u prostoriji s nama, pretučen tako da nije mogao da hoda i, kao da je znao da će se desiti nešto još gore. S nama je bio čovjek po imenu Hamdija, koji je pitao Emira: 'Šta su ti učinili?' a on je odgovorio: 'Ništa u poređenju s onim što će tek da učine'.
Jedan od zatvorenika dao mu je jaknu, rekavši da će ga ona malo zaštititi, a Emir mu je odgovorio: 'Više mi ništa neće trebati'“, ispričao je Satko.
„Čuli smo koju su pjesmu puštali dok su to radili, bila je poznata, pjesma Sinana Sakića 'Pusti me da živim'. Vrištao je 35 minuta, a mi smo sjedjeli i slušali. Bila je to drugačija vrsta vrištanja od one koju izaziva 'normalno premlaćivanje' – vriska muškarca koji zna da oni neće prestati i da je samo pitanje vremena kada će umrijeti. To se ne može imitirati niti čuti u bilo kojim drugim okolnostima.“
Na proslavi mog 21. rođendana, u tri ujutru sam trčao niz ulicu, vrišteći i plačući, go do pojasa
Satko sad živi u Holandiji. Brzo je naučio jezik, igrajući košarku. Već 1994. je upisao pravo na amsterdamskom univerzitetu.
„Međutim, bilo je trenutaka: Na proslavi mog 21. rođendana, u tri ujutru sam trčao niz ulicu, vrišteći i plačući, go do pojasa“.
Na jednoj zabavi, Satko je sreo djevojku iz mladosti. Pitala ga je šta se desilo sa njenim ujakom. „Sve što sam joj mogao reći bilo je – mrtav je. Onda sam otrčao u toalet, plakao i vrištao 'Zašto? Zašto?' - a ona je lupala na vrata i pitala me šta se dešava. Trebalo mi je sat i po da otvorim vrata“.
„Zašto nisam osjećao bol?“
Džemal Paratušić, bivši logoraš iz Omarske, sada živi u Engleskoj.
Vulijami kaže da su zatvorenici iz Omarske, na nišanu čuvara u logoru, bili previše preplašeni da bi pričali. Prisjeća se jednog izgladnjelog muškarca, koji je sjedio za stolom pogledao ga i rekao: „Ne želim da pričam laži, ali ne mogu da kažem istinu“.
Njegovo ime bilo je Dževad Paratušić. Vulijami je godinama nakon strahovao da je taj ragovor Paratušića koštao života. A onda, 2004. godine, tokom konferencije o Bosni, na Univerzitetu Vestiminster u Londonu, u prostoriju je ušao Džemal. „Zamalo sam pao sa stolice kad sam ga ugledao“, piše Vulijami.
Bio je među 68 preživjelih iz Omarske koji su evakuisani iz logora i dobio je azil u Britaniji.
Do kraja rata, preživjeli iz Džemalovog sela Kozarac raselili su se po cijelom svijetu. Njegova kuća iz djetinjstva, gdje mu je ubijen otac i odakle mu je majka protjerana, i dalje je u ruševinama.
„Želim da renoviram tu kuću,“ rekao je. „Želim da je moja majka vidi i da jednog dana živim tu, daleko od svakog i svega, okružen samo prirodom“.
Novinar britanskog „Gardijana“ i „Obzervera“ je prošle godine pričao sa Džemalom o preživljavanju i tome kako se nosi sa sjećanjem na logor.
„Problemi su počeli kada sam se vratio u Omarsku na komemoraciju 2009: sjećanja, nesanica - spavao bih po sat svake noći pa onda opet ujutro... Često se pitam šta mi se to dešavalo sve vrijeme u logoru pa nisam osjećao bol? Šta je to učinilo mom tijelu i mojoj glavi?“
(Ovog mjeeca je iz štampe izašla Vulijamijeva knjiga „The War is Dead, Long Live the War; Bosnia: the Reckoning“.
„Rat je mrtav, živio rat; Bosna: svođenje računa“)
Bonus video:
