DW: Vi se bavite i zaštitom čovjekove okoline. Da li su problemi u toj oblasti na Balkanu veliki?
Gudrun Štajnaker: Veoma veliki, jer su prije svega vlade, a to zna svako, veoma slabe. Države su ekonomski slabe. Moj angažman nije opšta zaštita čovjekove okoline, već još uže – zaštita prirode. Balkan, a posebno bivša Jugoslavija, poseduju raznolikost, biodiverzitet, netaknutu prirodu kao i netaknute rijeke, koje su jako ugrožene.
Ugrožavaju ih pohlepni investitori, najčešće nacionalni ili lokalni, ali koji često imaju podršku evropskih banaka, institucija ili partnera, a to smatram katastrofalnim.
Vi ste i programska direktorka kurseva njemačkog Ministarstva spoljnih poslova koji su namijenjeni budućim diplomatama zapadnog Balkana. Kakva su Vam iskustva sa budućom diplomatskom elitom tih zemalja?
Ono što me najviše raduje u tom poslu jeste saradnja s dobro obrazovanim mladim ljudima. Oni govore strane jezike i žele da predstavljaju svoju zemlju u inostranstvu. Fascinantno je kako u roku od nekoliko dana u grupi mladih ljudi iz Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Albanije, Bosne, Crne Gore – do prije dvije godine su tu bili i učenici iz Hrvatske – nastaju prijateljstva, mimo porijekla i država, mimo nacionalnosti. Vidi se da nastaje globalizovan, dobro obrazovan sloj mladih ljudi koji razumije da je dalji razvoj moguć samo ako su zajedno. Naravno, u smjeru demokratije i pravne države, ali i kao države koje svojim građanima nude perspektivu, ekonomsku, socijalnu i kulturnu.
Pokušavam u okviru tog kursa da te mlade ljude povežem s njemačkim institucijama koje sarađuju s regionom. Pokušavamo da podstaknemo takvu saradnju i u oblasti zaštite prirode. Mlade diplomate su veoma verzirane kada se radi o međunarodnim poslovima i organizacijama, ali kada im skrenemo pažnju na regionalne mogućnosti saradnje, kao i saradnje s njemačkim partnerima, najprije su začuđeni, ali su veoma zainteresovani i radoznali. Nadam se da sam ih motivisala da budu naravno predstavnici svoje zemlje u inostranstvu, ali i predstavnici prelepog regiona sa svim njegovim bogatstvom.
Kako procjenjujete trenutno političko stanje, naročito nakon Makronovog „ne“ Sjevernoj Makedoniji i Albaniji?
Situacija je teška. Onaj ko tvrdi da se stvar razvija u dobrom pravcu, taj ne govori istinu. Naprotiv. Francuska blokada me veoma brine. Veoma sam naklonjena Francuskoj, ali tu politiku ne mogu da shvatim. Znamo da je za sve, i one koji pregovaraju i one koji to žele da otvore, put u EU trnovit, i ako ona u ovoj formi opstane u narednih 10 do 15 godina.
I kod mladih diplomata sa Zapadnog Balkana sam vidjela da je to veoma važna motivacija, ta perspektiva članstva u EU. Sada bi trebalo da umjesto tog procesa postave nešto drugo, za šta ne znamo šta je. To je francuska ideja, da se proces poboljša i promijeni, ali bez konkretne predstave kako.
Ako velike države poput Njemačke i Francuske više nijesu jedinstvene oko tog pitanja kako treba da izgleda pristupni proces, onda je to za mene veoma zabrinjavajuće. Naravno, odgovornost je uvijek i na onima koji imaju vlast u zemljama Zapadnog Balkana, ali isto tako je velika odgovornost političara u zemljama Unije, naročito u Njemačkoj i Francuskoj.
Da li je EU ostavila na cjedilu slabu i razjedinjenu opoziciju u Srbiji, ali i u drugim zemljama regiona?
Rekla bih, delimično se mora reći – da. To sam i sama doživela u zemljama u kojima sam bila. Evropska unija radi uobičajene stvari, finansira projekte nevladinih organizacija, a civilno društvo je oblik kritičke opozicije – ne postoji samo politička opozicija, već i opozicija sačinjena od građanskog društva. Time se tješe, jer ne čine više.
Da, neće ili delom ne mogu da učine više, jer nedostaje jedinstveno gledište unutar EU kako bi se trebalo ophoditi prema političkim strukturama na Zapadnom Balkanu. Pošto u Briselu nijesu jedinstveni, onda se ujedine oko minimalne saglasnosti, a ona onda nije vidljiva u regionu.
Vučić sebe rado vidi kao „omiljenog gosta“ u Berlinu, a kod kuće se ističe retoričkom osionošću, autokratskim gušenjem drugačijeg stava i orkestriranjem medija. Nije li to protivrječno?
„Omiljen gost“ je omiljen iz geopolitičkih razloga. Još uvijek postoji nada da će Vučić razrešiti Gordijev čvor Kosova. A to je preduslov za pristupanje Srbije Evropskoj uniji. Ja smatram da je medijska politika Evropske unije prema cijelom Balkanu promašena. Jedan od razloga je i neoliberalna vjera da je privatno uvijek bolje od državnog ili javnog.
Pošto je privatizacija po sebi dobra, onda se baš i ne gleda čiji je novac iza neke kupovine. A u medijskoj oblasti to može dovesti do rezultata koji su suprotni interesima EU. Da spomenemo Kineze, koji su inače strateški jaki i puno ulažu. Sa njihovog stanovišta je Evropska unija – ne samo medijski – tigar od papira.
Da se vratimo malo unazad. Kakvo je bilo Vaše vrijeme u Beogradu sredinom sedamdesetih?
To je bilo vrijeme kada je Jugoslavija uživala veliki međunarodni ugled. Spremala se beogradska Konferencija za evropsku bezbjednost i saradnju, upravo su gradili Sava centar. Ja nisam bila u Beogradu kada je konferencija 1977. počela, jer je istekao moj stipendijski boravak. Tada sam, kao i mnogi studenti u Njemačkoj, videla Jugoslaviju kao alternativni socijalistički model. Htela sam da ga bolje upoznam, mada sam se na fakultetu bavila temom iz 19. vijeka.
Gdje vam je na Vašim stanicama u bivšoj Jugoslaviji bilo najljepše?
Moram da priznam da su mi zagrebačke godine, od 1985. do 1989, bile veoma lijepe. U Jugoslaviji je ekonomska, društvena i politička kriza bila opipljiva, ali je ipak bilo zatišje pred oluju. Ja sam tada imala bebu. U Zagrebu je za dijete kuća sa baštom u kojoj smo živeli bila vrlo ugodno za odrastanje. Uživala sam u kulturnom životu. U Generalnom konzulatu SR Njemačke u Zagrebu bila sam nadležna i za Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, proputovala sam obje zemlje. Odlazila sam prijateljima u Beograd ili su me oni posjećivali u Zagrebu.
Sjećam se da su tada u medijima, kada je politički i ekonomski konflikt bio sve očigledniji, govorili da je nešto ipak funkcionisalo u Jugoslaviji – a to je istina – postojali su širom zemlje festivali od međunarodnog ranga, jaka kulturna scena. Postojala je nada da će ta zajednička kultura jugoslovenskih naroda držati ljude na okupu.
Gudrun Štajnaker nije u aktivnoj diplomatskoj službi, ali se angažuje na Balkanu. Zamjenica je predsjednika Društva za Jugoistočnu Evropu, programska direktorka Zapadnobalkanskog kursa njemačkog Ministarstva spoljnih poslova i član Savjeta fondacije Euronatur.
Bonus video:
