Opozicija može da žali što Vašington, Njujork, London, Čikago, pa i Peking, nijesu u Srbiji. Tamo daleko, gdje se godišnje iseli po jedan osrednji srpski grad, Aleksandar Vučić bio bi ozbiljno poražen u trci za predsjednika, pokazalo je glasanje u embahadama. Ali, ni to nije baš sigurno, jer je mali broj onih koji su se prijavili da se bave političkom sudbinom zemlje iz koje su utekli. Drugi su to prepustili zemljacima u Beogradu, Novom Sadu, a pogotovo u Žagubici , Doljevcu i drugim zabitima gdje su još mogući kimilsungovski poduhvati i od sto odsto glasova za vlast.
Drugi krug predsjedničkih izbora u Srbiji tako se odlaže za nekih pet godina, a Vučić počinje da krcka svoju drugu petoljetku apsolutne vlasti. Iznenađenje bi predstavljao svaki drugačiji ishod jednomjesečne kampanje u kojoj je vrhovni komandant svega u Srbiji demonstrirao moć i silu kakva se ne pamti, što bi on rekao “u novijoj istoriji”. Poslije pravog “blic kriga” i medijskog pogroma nad dvojicom najozbiljnijih protivnika, dan uoči šutnje u AV pidžamu obukao je šest od osam dnevnih listova. Omotnicu nije dobio samo Danas, jer ni pare ne da neprijatelju, a go je ostao i Informer, jer bi to čak i za Vučića bio reputacioni rizik. I na sam dan izbora, on je pokazao šta misli kada kaže da je SNS najjača partija na Balkanu, jer je izveo više od 100 hiljada aktivista na preko osam hiljada biračkih mjesta, da nadgledaju birački proces unutra, ali i da paze na birače napolju. Šest od 11 kandidata nije moglo da osvoji toliko glasova.
Dok opozicija, uz negodovanje na atmosferu i uslove koje je prihvatila, traži izgovor, Srbiju čeka nekoliko testova koji će pokazati šta je, u stvari, većinski izabrala. I u slavljeničkoj noći Vučić je utišao trubače do mjere da oglasi nastavak ekonomskih reformi i evropskog puta, uz očuvanje tradicionalno dobrih odnosa sa Rusijom i Kinom. O karakteru vlasti nije ništa rekao, ako se ne računa poruka da će se “boriti za svakog građanina”, pa i one koji su glasali protiv njega. Opet borba.
Već u narednim mjesecima biće jasno da od novog predsjednika ne treba očekivati da, nešto poput prethodnika, kuje medalje i pretače vino u Jajincima, a da izvršnu vlast, tajne službe i partiju” prepusti nekom bliskom Iznogudu, koji će neprestano da smišlja kako da postane kalif umjesto kalifa. Zvuči poznato. Zato na mjestu novog premijera ne treba očekivati osobu prepoznatljive političke personalnosti, kakve se teško i sjetiti, već prije nekog eksperta izvan partijske baze, takozvanog korisnog idiota. Lošija varijanta je uzimanje nekog “kompletnog idiota”(po definiciji AV) iz neposrednog okruženja, ranjivog zbog falsifikovane diplome, pranja novca ili neke još gore tajne, a odanog i bez ovih falinki. U stvarnosti, lider najjače partije na Balkanu Vučić predložiće šefu države, opet Vučiću, novog mandatara. Dva u jedan. Veća farsa od te bila bi da se u ulozi Vučića na partijskoj strani pojavi neko od potpredsjednika stranke.
Test broj dva biće ako Vučić pokuša da bude i formalno predsjednik svih građana i stvarno lider stranke. Jer, to što je SNS definitivno najjača još je daleko od “ideala” da svi stanovnici Srbije budu u njoj, pa da mu niko ne zvoca. On je, doduše, najavio da se neće kandidovati za šefa stranke na sljedećem kongresu, ali nije rekao kada će to da se desi. Do redovnog kongresa bi moglo da bude tri godine, pa ako se to još malo prolongira, eto kraj predsjedničkog mandata. Dati partiju drugom ima smisla jedino ako se spremaš za penziju. Pitati Tomislava Nikolića.
Stvarna uloga novog predsjednika Srbije biće na kušnji i tokom izbora za Beograd naredne godine, Vučićeve ljute rane, jer ih je jednom i sam izgubio. Prethodna dva izborna ciklusa, za parlament i za predsjednika dobio je on lično u personalizovanoj kampanji. Praviti novi profil kandidata za Beograd može biti rizično za uspjeh na izborima, a ako uspije ugroziće rejting lidera stranke. U prethodnih pet godina Vučić je pokazao i da se kao tehnolog vlasti najbolje snalazi u vanrednim situacijama u kojima održava visok stepen mobilizacije partije i sluđenosti ostatka građanstva. Otud i potreba za vanrednim izborima, vanrednim konferencijama i skoro redovnim izmišljenim državnim udarima. Teško je povjerovati da će se i svega toga odreći na novoj adresi.
Na kraju, Vučiću predstoji da odluči šta će sa moćnom funkcijom koordinatora tajnih službi, koju nije napuštao, iako mu na mjestu premijera nije pripadala. Ljudi iz njegovog okruženja skloni su da kažu kako je podacima sa fleški koje je naslijedio od prethodnika, pokojnog Mikija Rakića, ubijedio i neke koalicione partnere da im je bolje da ostanu na vlasti koliko im on dozvoli, nego da ne budu na slobodi.
Dati nekom drugom fleške i fascikle, bilo bi vjerovatno podjednako opasno za njega i njegovo okruženje, kao što je bilo prethodnicima koji su to njemu ustupili. Ukoliko se odluči da, pod raznim izgovorima, ovu funkciju podigne na viši nivo i dodijeli je osobi kojoj najviše vjeruje, opet sebi kao čelnom čovjeku Nacionalnog savjeta za odbranu, biće to očigledan pokazatelj koliko nema namjeru da se odrekne ni djelića kontrole, kakvu skoro da Broz nije imao.
Srbija će, zato, vrlo brzo biti u prilici da na sopstvenom primjeru pokaže šta znači vladanje - sve u jedan. Vučiću naruku idu i međunarodni odnosi u kojima se demokratija pragmatično zamjenjuje stabilokratijom. Važno je da se zaustave migranti u predziđu Evrope, da se balkanska plemena opet ne pobiju, da se Kosovo puzajuće prizna, da se bar u ovom trenutku zadrži ekvidistanca između Rusije i NATO.
Dok god on bude kooperativni sagovornik zapada o ovim temama, imaće popust da kod kuće, uz blagi ukor zbog nevladavine prava i medijskih nesloboda, radi mnogo toga šta je naumio. To saznanje pomoglo bi opoziciji, poraženoj čak i od izmišljenog lika, da se oslobodi iluzija o sopstvenoj savršenosti, samodovoljnosti i nepromjenljivosti i da pokuša da ustane poslije ovog teškog nokauta. Vjerovatno je u pravu mađarsko-britanski pisac Artur Kesler, kada kaže da ništa nije tužnije od smrti iluzije. U politici, bez toga teško se može krenuti naprijed.
Bonus video:
