U najvećoj zemlji svijeta, željeznica je i dalje put do bogatstva. Sa skoro milijardu putnika godišnje i 42 milijarde godišnje prodaje, državna kompanija Ruske željeznice je i ogromna komercijalna prilika, piše u nastavku Rojtersovog istraživanja o tome kako Rusija posluje u eri Vladimira Putina.
Iako je predsjednik osudio korupciju, neki pripadnici elite koriste tajnovite kompanije, fiktivne vlasnike i druga sredstva da dobiju poslove vrijedne stotine miliona dolara u okviru nekih projekata koje je lično on pokrenuo. Prethodna dva članka su se bavila time kako su Putinovi ortaci profitirali od ambicioznog državnog projekta zdravstvene zaštite.
Biznis u Putinovoj eri: Od medicinskog projekta finansirana i "palata" >>>
Biznis u Putinovoj eri: Ortaci uništili projekat bolnica >>>
U fokusu ovog članka, dijelom zasnovanog na povjerljivoj bazi ruskih bankarskih podataka, je željeznica, jedan od najvećih biznisa u rukama države. U pitanju je ogroman novac: Ruske željeznice su 2012. privatnim preduzimačima dodijelile ugovore vrijedne 22,5 milijardi dolara.
Na čelu Ruskih željeznica je Vladimir Jakunjin, stari drug i dugogodišnji saveznik šefa ruske države. On kontroliše kompaniju koja sklapa međunarodne ugovore, izdaje obveznice velikim investitorima i planira veoma skupe nove superbrze linije.
Međutim, istraživanje britanske agencije je otkrilo drugu stranu državne kompanije. Pod Jakunjinom, ona je platila milijarde dolara privatnim preduzimačima koji kriju krajnje vlasnike i imaju malo ili nikakvo prisustvo u registrovanim sjedištima.
Putin je imenovao Jakunjina za šefa Ruskih željeznica 2005, Foto: Reuters
Rojtersovo istraživanje tendera Ruske željeznice takođe je identifikovalo ugovore vrijedne stotine miliona dolara dodijeljenih kompanijama koje su naizgled rivali, ali su u stvari blisko povezane.
Na 43 javna nadmetanja vrijedna 430 miliona dolara, od 2010. do 2013, na primjer, dvije iste kompanije su svaki put bile jedini ponuđači. Te dvije firme je istog dana osnovala ista osoba u ime nepoznatih vlasnika. Otvorile su račune u istoj banci istog dana i prijavile identičan broj zaposlenih dvije godine zaredom. Jednom su se prijavile na tender Ruskih željeznica u razmaku od minuta. A prošlog oktobra, pošto je Rojters počeo da istražuje prirodu kompanija, obje su registrovale internet stranice istog dana.
Ruski istražitelj Sergej Lesničij je rekao da Rojtersova otkrića izgleda pokazuju pokušaj manipulisanja tenderima za državne poslove, potencijalno naduvavajući cijene na štetu Ruskih željeznica. Lesničij, direktor Centra za finansijske istrage, ekspertskog tijela koje je osnovala ruska država, rekao da bi se to, ako se potvrdi i ako su korist izvukle osobe iz Ruskih željeznica, prema ruskom zakonu moglo klasifikovati kao prevara. Međutim, rekao je i da ruski zakon ne zabranjuje povezanim kompanijama da se nadmeću na državnim tenderima.
Dalja Rojtersova analiza bankarskih transakcija između 2007. i 2009, u kojima je učestvovao jedan veliki privatni poslovni partner Ruskih željeznica, pokazala je obrazac aktivnosti koje su, prema američkim i ruskim istražiteljima, tipični znaci upozorenja na sumnjivu bankarsku aktivnost.
Analiza ukazuje da su milioni dolara koji potiču od Ruskih željeznica završili u kompanijama koje nemaju nikakve veze sa željeznicom. Ruske vlasti su utvrdile da su neke od tih kompanija fiktivne.
Te transakcije su prolazile preko jedne male banke koja je od 2007. do 2009. djelimično bila u vlasništvu biznismena Andreja Krapivina. Jakunjin, šef Ruskih željeznica, jednom je opisao Krapivina kao „starog poznanika“ i „besplatnog savjetnika koji se razumije u bankarstvo“, prema ruskom listu „Vedamosti“.
Krapivin i nekoliko njegovih poslovnih saradnika su sadašnji ili bivši direktori velikih firmi koje rade za Ruske željeznice.
Portparol Ruskih željeznica je rekao da Krapivin nije Jakunjinov savjetnik, ali nije komentarisao da li je to bio u prošlosti.
U martu, kada je Rusija pripojila Krim, Jakunjin je bio jedan od visokih ruskih zvaničnika i pripadnika užeg Putinovog kruga, kojima su SAD uvele sankcije. Američko ministarstvo finansija ga je opisalo kao „Putinovog čovjeka od povjerenja“ koji se „redovno konsultuje sa Putinom oko pitanja koja se tiču kompanije Ruske željeznice.“
On poznaje Putina iz vremena kada su obojica živjeli u Sankt Peterburgu 1990-ih. Putin ga je imenovao za šefa Ruskih željeznica 2005, pošto je započeo drugi predsjednički mandat.
Ruske željeznice su saopštile da su kompanije koje je Rojters identifikovao legitimne te da su ugovori dodijeljeni ispunjeni po propisu.
Reporteri Rojtersa su posjetili registrovano sjedište kompanije kojoj su Ruske željeznice 2010. dodijelile ugovore vrijedne devet miliona rubalja (270 miliona dolara). U dokumentaciji o poslovanju se navodi da zapošljava više od 100 radnika.
Kada je novinar pitao da li se tu nalazi MPCenterŽat (MPC), u navodnom sjedištu u predrađu Moskve mu je rečeno da imaju kancelarije na drugom spratu ali da dolaze samo jednom nedjeljno.
MPC je jedan od 10 željezničkih preduzimača koje je Rojters proučavao. Od 2007, oni su od Ruske željeznice dobili više od 2,5 milijardi dolara, prema tenderima i drugim dokumentima koja su proučavana za potrebe istraživanja.
Rojters je izabrao te firme zato što su se prijavile za isti posao, uglavnom unapređenje signalizacije i sistema kontrole vozova. Izabrane su sa dužeg spiska željezničkih ugovarača koji je obezbijedio ruski bankar German Gorbuncov. On je 2012. preživio atentat u londonskom distriktu Kanar Varf.
Prije nego što se iz Rusije preselio u Britaniju, Gorbuncov je sa Krapivinom bio suvlasnik banke Capital Commercial Bank (po ruskim inicijalima poznata kao STB). Svih 10 željezničkih preduzimača koje je istraživao Rojters imali su račune u STB.
Ruske željeznice nude poslove privatnim kompanijama na javnim tenderima gdje važe zakoni ponude i potražnje. Međutim, nekoliko osoba upućenih u taj proces tvrdi da neki preduzimači sarađuju kako bi pobijedili na tenderima. To navodno rade kompanije koje ili uspiju da budu jedini ponuđači ili sa ostalim učesnicima na tenderu odlučuju ko će pobijediti ili naduvavaju cijene. Rojters nije uspio da potvrdi ove navode.
U članku se ističe da je bilo teško utvrditi prirodu aktivnosti 10 poslovnih partnera Ruskih željeznica. Najveću korist, po vrijednosti ugovora koje su dodijelile Ruske željeznice, imali su MPC i kompanija TransServisAvtomatika (TSA). Od 2010. do sredine 2013, te dvije firme su bile jedini ponuđači na 43 tendera vrijedna 340 miliona dolara. MPC i TSA su bili rivali i na prvi pogled je djelovalo da su zasebna pravna lica.
Rojters je otkrio da se sjedište MPC, navedno u privrednom registru, nalazi u kući sa dječjim igralištem u predgrađu Moskve, gdje nije bilo nikog iz MPC kada je reporter došao u posjetu. Sjedište TSA je bila 15-spratnica kod moskovske petlje. U zdanju se nalazio poslovni centar, salon automobila, teretana, kozmetički salon, filijala dviju banaka, cvjećara i piljara, ali ni traga od TSA.
Pored toga što im je nemoguće ući u trag, MPC i TSA imaju još upadljivih sličnosti, piše Rojters. Obje je 2005. osnovala ista osoba i otvorile su račune u STB istog dana.
Ova preklapanja nisu jedina koincidencija, kazao je bivši menadžer koji je u različitim periodima radio u obje kompanije sredinom 2000-ih. One su zapravo bile dio iste grupe i nadmetale su se na tenderima Ruskih željeznica kako bi osigurale pobjedu vlasniku grupe.
Svi vlasnici kojima su reporteri uspjeli da uđu u trag žive u skromnim moskovskim stambenim blokovima. U jednoj oronuloj zgradi, osoba koja je na papiru jedini vlasnik jedne od firmi, potvrdila je da je do nedavno bila formalni vlasnik. U stvarnosti, kako je rekla, nikad nije kontrolisala kompaniju, već je bila samo njen fiktivni vlasnik
Postavlja se pitanje ko je vlasnik tih kompanija, piše dalje Rojters i navodi da je MPC vrsta firme koja nije obavezna da prijavi akcionare. Registrovani vlasnici devet ostalih su raznorodni. Svaka firma ima jednog ili dva vlasnika - ukupno deset žena i tri muškarca.
Svi vlasnici kojima su reporteri uspjeli da uđu u trag žive u skromnim moskovskim stambenim blokovima. U jednoj oronuloj zgradi, osoba koja je na papiru jedini vlasnik jedne od firmi, potvrdila je da je do nedavno bila formalni vlasnik. U stvarnosti, kako je rekla, nikad nije kontrolisala kompaniju, već je bila samo njen fiktivni vlasnik.
Ovaj lažni vlasnik zna da je firma poslovala sa Ruskim željeznicama ali nema nikakav uvid u njene operacije. Naveo je da glavni uticaj u toj firmi ima Andrej Krapivin, čovjek kojeg je Jakunjin jednom opisao kao besplatnog savjetnika.
„Znam Alekseja Krapivina,“ rekao je fiktivni vlasnik, misleći na sina Andreja Krapivina. Objasnio je da sin organizuje posao između Ruskih željeznica i kompanije. Fiktivni vlasnik je takođe rekao da je Krapivin stariji bio glavni za taj posao, dok se sin bavio praktičnim dijelom.
Aleksej je za Rojters preko telefona rekao da STB pripada Gorbuncovu a ne njegovom ocu i da stariji Krapivin nema skriveni kontrolni uticaj na željezničke preduzimače. U pismenom saopštenju koje je potpisao Andrej Krapivin, navodi se da je on bio akcionar STB od 2007. do 2009. Javna poslovna dokumentacija takođe pokazuje da je on bio akcionar 2008.
Jakunjinov portparol nije odgovorio da li je Krapivin na bilo koji način povezan sa bilo kojom od 10 firmi, ali je isključio mogućnost bilo kakve zloupotrebe.
Od parnih lokomotiva iz „Doktora Živaga“ i Oktobarske revolucije do ekspres vozova na sprat koji jure na Zimsku olimpijadu, željeznica je doprinijela stvaranju Rusije, prožimajući njenu geografiju i kulturu, piše u Rojtersovom članku.
Alegro je brzi voz na liniji Helsinki-Sankt Peterburg, Foto: Reuters
Kada se Vladimir Lenjin vratio iz egzila da predvodi revoluciju u aprilu 1917, od Finske do stare ruske carske prijestonice Sankt Peterburg je putovao vozom. Do 21. vijeka, Ruske željeznice su nastojale da unaprijede tu istorijsku liniju da njome mogu da putuju električni vozovi brzinom od 220 kilometara na sat.
Od tog projekta je veliku korist imala privatna kompanija Setstrojenergo, navodi se dalje u izvještaju. Ruske željeznice su dodijelile Setstrojenergu skoro milijardu dolara između 2007. i 2013, na osnovu podataka o javnim tenderima i podacima o bankarskim transakcijama, koje je obezbijedio Gorbuncov.
Kada je Gorbuncov napustio Rusiju pošto se mimoišao sa bivšim poslovnim partnerima, uključujući Krapivina, ponio je laptop. U njemu su se nalazili, između ostalih bankarskih podataka, milioni transakcija koje su išle preko STB između 2007. i 2009. Novac je često kružio preko računa tako da je spoljnim revizorima ili poreskim obveznicima bilo teško da mu uđu u trag, rekao je Gorbuncov.
Da bi istražio šta se desilo sa novcem Ruskih željeznica, Rojters je proučavao tok novca do Setstrojenerga i iz te kompanije, kako je zabilježeno u Gorbuncevljevoj bazi podataka. Agencija je utvrdila autentičnost baze podataka provjerom transakcija kod nezavisnih izvora.
Između 2007. i 2009, Ruske željeznice su platile 772 miliona dolara na račun Setstrojenerga u STB. Te uplate, i transakcije koje su uslijedile, slijedile su šemu koju je Gorbuncov opisao.
Ruske željeznice su, na primjer, obavile 98 uplata Setstrojenergu, u vrijednosti od 211 miliona dolara, pri čemu je taj novac odmah prebačen na druge bankovne račune. U svakoj transakciji, Setstrojenergo je dobijao određenu sumu od Ruskih željeznica i tog dana, ili sljedećeg radnog, uplaćivao istu sumu kompaniji StrojMontaž.
Novac je uplaćivan na račun StrojMontaža u banci Industrial Credit Bank (Incred), na čijem čelu je bio Gorbuncov. Krapivin nije bio akcionar.
Nije jasno pod čijom kontrolom je bio Strojmontaž i njen račun u Inkredu, niti zašto je ta kompanija dobijala uplate od Setstrojenerga. StrojMontaž je likvidiran 2010, a njenim prethodnim akcionarima ili upravi se nije moglo ući u trag.
U Gorbuncevljevoj bazi podataka se nalazi transakcije i Inkreda i STB. Ona pokazuje da je StrojMontaž većinu novca koji je dobijao brzo prosljeđivao drugim pravnim licima. Dio je išao na račune izvan STB i Inkreda ali se veći dio kretao po brojnim računima unutar tih dviju banaka.
U toku jednog perioda od 30 mjeseci, počev od 2007, StrojMontaž je platio malo više od trećine sredstava koja je dobio na račune izvan Inkreda i STB. Izgleda da je taj novac otišao željezničkim preduzetnicima za radove poput postavljanja nove pružne i signalne opreme, zaključak je Rojtersa na osnovu javnih podataka i razgovora sa zvaničnicima lokalne željeznice i čelnicima kompanije.
Međutim, skoro dvije trećine novca koji je dobio StrojMontaž brzo su prebačene drugim kompanijama sa računima u STB ili Inkredu. Pretragom poslovnih podnesaka, tenderske dokumentacije, sudskih odluka i medijskih izvještaja, nije utvrđeno da te kompanije obavljaju željezničke radove.
Jedan od primalaca je bila kompanija Legata, klijent STB-a. Prema podacima koje je objavila, prihod Legate je iznosio ukupno 3.800 dolara te godine do kraja decembra 2007. Ipak, u istom periodu, u bazi podataka te banke stoji da je StrojMontaž uplatio kompaniji 115 miliona dolara.
Kompanija Univolt je bila drugi primalac novca od StrojMontaža. Dobila je 67 miliona dolara između maja 2007. i oktobra 2007, prema bazi podataka. Rojters nije mogao naći račune Univolta niti mu je mogao ući u trag. U procesu na moskovskom sudu 2010, nevezanom za Ruske željeznice, poreski organi su naredili gašenje Univoltovog računa u Inkredu jer su zaključili da se kompanija ne bavi nikakvim biznisom.
Galerija
Bonus video:
