Čovjek o kojem se toliko priča da je u Italiji dovoljno reći B. da bi svi znali o kome se radi, osjeća se progonjenim od medija i sudstva, uprkos tome što je dobar dio posljednjih 20 godina proveo u fotelji premijera i vlasnika medijske imperije.
Ne računajući kompanije van medijskog sektora, B. posjeduje televizijske kanale - mreža Mediaset , izdavačku kuću - Mondadori, više časopisa i jedne dnevne novine - Il Đornale, trenutno u vlasništvu brata, a trn u oku su mu oduvijek predstavljali mediji nad kojima nema kontrolu, uključujući dva najčitanija dnevna lista, “Corriere della Sera” i “La Repubblica”.
Berluskonijevi sistematični napadi na sudije i kritički nastrojene medije, i pokušaji diskreditovanja istih uz optužbe da se radi o komunistima koji ga progone vođeni političkim interesima, ustalili su se pod terminom “mehanizam blaćenja” (la macchina del fango)
"Velike novine, počevši od 'Corriere della Sera', privatne televizijske kuće Sky i La7, i RAI koja je plaćena našim novcem, su sve na strani ljevice”, žalio se gospodin B. u jednoj od emisija “Porta a Porta”, kod novinara Bruna Vespe.
Poput vjernog Mediasetovog novinara Emilija Fedea, Vespa je za Silvija Berluskonija sigurna luka, u koju svraća često, tačnije - kad god poželi da iznese svoja viđenja mimo kanala u svom vlasništvu, a ipak u kontekstu u kojem mu novinar neće postavljati neugodna pitanja.
U ostalim političkim emisijama na državnoj televiziji, koja iza sebe ima istoriju podjele kanala u skladu sa proporcijama političkih snaga u parlamentu, naklonost gospodinu B. nije ni približno garantovana. U te emisije Berluskoni ne svraća često, a pobrinuo se i da najpopularnije kritički nastrojene emisije ukloni sa javnog servisa.
Upravo ovaj termin, javni servis, bivši premijer godinama (zlo)upotrebljava kad želi da umanji značaj emisija koje ga ne prikazuju u najboljem svjetlu - prema Berluskonijevom uvjerenju, te oštrim kritikama većinske vlasti nije mjestu na kanalu koji plaćaju glasači.
U njegovu korist idu brojni primjeri kojima je uprava RAI dokazala da vodi više računa o interesima vladajuće partije, nego o prihodima od popularnih emisija.
Sudije komunisti i zakoni po mjeri
Kao jedan od najbogatijih Italijana, B. je navikao na apsolutni autoritet u svojoj privatnoj imperiji, pa mu demokratski sistem podjele vlasti djeluje kao nepravedno ograničenje prvog čovjeka vlade
Kao jedan od najbogatijih Italijana, B. je navikao na apsolutni autoritet u svojoj privatnoj imperiji, pa mu demokratski sistem podjele vlasti djeluje kao nepravedno ograničenje prvog čovjeka vlade.
“Mi mislimo da suverenitet pripada narodu, a on je zapravo u rukama demokratskog sudstva i njegovih tužilaca. Ja imam samo jednu moć – a to je da predložim zakon parlamentu”, poznata je žalopojka bivšeg premijera-bogataša koji je tu svoju “jedinu” moć upotrebljavao na krajnje kreativan način.
Skoro 30 sudskih procesa pokrenule su protiv Berluskonija, kako on voli da kaže, “sudije komunisti”, a njegovi ljudi u parlamentu na svaki su munjevito reagovali, predlažući zakone dostojni stečenog nadimka: leggi ad personam (zakoni po ličnoj mjeri).
Prema nalazima novinara Marka Travalja, koji je karijeru posvetio izučavanju malverzacija premijera milijardera, zakona koji zaslužuju etiketu ad personam, bilo je oko 40 od Berluskonijevog ulaska u politiku 1994. do danas.
Godinama su u parlamentu sistematično krojena pravila po mjeri i potrebi bogatog premijera, omogućujući njegovim kompanijama stotine miliona eura uštede poreza, sabotiranje rada konkurentskih TV kanala, ali i onemogućivanje rada i onako presporog sudstva na slučajevima vezanim za: korupciju policijskih službenika i sudija, milionske utaje poreza, saradnju sa mafijom i favorizovanje maloljetne prostitucije – oblastima koje su međunarodnoj javnosti postale poznate kao njegova uža specijalnost.
Uprkos nevjerovatnoj vještini sa kojom su predlagani i izglasavani zakoni ad personam, ovakvo upražnjivanje “jedine” moći bivšeg premijera nije bilo dovoljno. Trebalo je ubijediti glasače, a poznato je koja taktika važi za najbolju odbranu.
Otud Berluskonijevi sistematični napadi na sudije i kritički nastrojene medije, i pokušaji diskreditovanja istih uz optužbe da se radi o komunistima koji ga progone vođeni političkim interesima.
Ova strategija ustalila se u Italiji pod terminom “mehanizam blaćenja” (la macchina del fango), termin je ušao u upotrebu par decenija prije Berluskonijevog ulaska u politiku.
Igrom slučaja, na nišanu Berluskonijeve kampanje blaćenja sistematski su se nalazili novinari koji su važili za najbolje u struci.
Virus, antitijela i bugarski diktat
Otpuštanje novinara, autora tada najpopularnijih političkih programa RAI televizije, Berluskoni je indirektno naložio u medijskom obraćanju poznatom kao “bugarski diktat”
Sve je počelo sa čuvenim Indrom Montanelijem, osnivačem lista Il Giornale koji je danas u vlasništvu Berluskonijeve porodice.
Iako je Berluskoni postao većinski vlasnik ovog lista još 1977, on se u Montanelijevu uredničku politiku nije miješao sve do početka svoje prve predizborne kampanje 1994. godine, kada je na specijalno sazvanom sastanku od redakcije zahtijevao da podrže njegovu kandidaturu.
Montaneli, koji je do tog momenta nesmetano operisao pod parolom “Berluskoni je vlasnik, ja sam gazda”, u znak protesta povukao se iz lista koji čiji je osnivač. Montaneli je kasnije okarakterisao Berluskonija kao virus protiv kojeg Italijani mogu razviti antitijela jedino nakon što izglasaju njegov uspon na vlast.
Montaneli, koji je umro 2001. godine, nije mogao zamisliti da će biti potrebno ovoliko vremena da ta antitijela zažive.
Nakon Montanelija, na dnevni red su došli Enco Bjađi (proglašen za najboljeg italijanskog novinara 20. vijeka), Mikele Santoro i popularni satiričar Daniele Lutaci.
Otpuštanje pomenutih autora tada najpopularnijih političkih programa RAI televizije, Berluskoni je indirektno naložio u medijskom obraćanju poznatom kao “bugarski diktat”.
“Način na koji Bijađi, Santoro i Lutaci koriste državnu televiziju, koju svi plaćaju, je kriminalan, i smatram da je konkretna obaveza nove uprave da ne dozvoli da se ovo više ponovi”, izjavio je tada premijer Italije Silvio Berluskoni na konferenciji za štampu u Sofiji 18. aprila 2002.
Nekoliko mjeseci nakon ove izjave, karijera trojice novinara na javnom servisu bila je okončana.
Mikele Santoro vratio se u RAI četiri godine kasnije, u momentu kada Berluskoni nije bio na vlasti, započevši sa emitovanjem jedne od najpopularnijih italijanskih političkih emisija svih vremena.
Kroz emisiju “Anno Zero” ostvarivani su ogromni prihodi za RAI i emitovane oštre kritike na račun Berluskonija. Višestrukom premijeru i medijskom tajkunu nije odgovaralo ni jedno ni drugo. Ogromna gledanost emisija RAI televizije nije išla u korist Mediaset imperiji.
Što je RAI manje gledan, veća je zarada od reklama na Mediaset kanalima, a vješti milijarder nije propustio priliku da usmjeri politički uticaj ka suptilnom sabotiranju javnog servisa. Ukidanjem popularnih disidentskih emisija, ubijao je dvije muve jednim udarcem.
Po povratku Berluskonija na vlast, Santorova emisija je ponovo prestala da se emituje 2011. godine, nakon što ni njemu ni saradniku Marku Travalju nije obnovljen ugovor.
Ovoga puta Santoro je definitivno napustio RAI, a sa njim je otišlo i 45 miliona eura godišnjih prihoda od reklama. Santoro je prešao na privatni kanal La7, gdje je započeo novu emisiju sličnog formata i provokativnog naziva - “Javni servis”.
Prvo izdanje emisije je vidjelo pet miliona ljudi putem internet portala televizijske kuće, i još dva miliona putem TV aparata.
Tragično je bilo i otpuštanje Enca Bjađija, kojem je nakon bugarskog diktata ukinuta emisija “Il Fatto”, koju je uspješno vodio od 1995. do 2002, i koja je dvije godine kasnije proglašena najboljom emisijom u prvih 50 godina RAI.
Bijađi je na bugarski diktat reagovao iste večeri u sopstvenoj emisiji rekavši: “Radim za RAI od 1961. i ovo je prvi put da jedan premijer odlučuje o (televizijskom) programu.
Dragi gledaoci, nakon 814 epizoda, ova bi mogla biti posljednja emisija 'Il Fatto'. Bolje je biti otjeran zbog izrečene istine, nego ostati na račun određenih kompromisa”.
“Gospodine predsjedniče, slobodno izdajte dalje naredbe - moje godine i poštovanje koje gajim prema sebi mi zabranjuju da se prilagođavam vašim željama.
Još sam ubijeđen da čak i u ovoj kompaniji (koja, kao što pravilno podsjećate, pripada svima, i treba dakle čuti sva mišljenja), još postoji prostor za slobodu štampe: bacite pogled na Ustav, to i tamo piše”, dodao je Bijađi.
Narednih mjeseci, čuvena Bijađijeva emisija je najprije uklonjena iz udarnog termina, zatim premještena na RAI3, i na kraju ukinuta, nakon čega je novinar odustao od obnove ugovora.
Nastavio je pišući kolumne za “Corriere della Sera”, a po odlasku Berluskonija sa vlasti vratio se na kratko na RAI sa novom emisijom, svega nekoliko mjeseci prije smrti krajem 2007.
Otjerao i Savijana
Sličan mehanizam primijenjen je i kada je u pitanju emisija “Vieni via con me”, novinara Roberta Savijana, autora čuvene knjige o napuljskoj mafiji “Gomora” (igrom slučaja, knjigu je izdala upravo Berluskonijeva izdavačka kuća, Mondadori).
Uprava RAI, na čelu sa Berluskonijevim čovjekom od povjerenja Maurom Masijem, sprovela je niz pokušaja da sabotira emitovanje Savijanove emisije uprkos svakoj logici, s obzirom da je kalibar učesnika emisije obećavao nezapamćenu gledanost.
“Ne žele da stvari o koje sam pisao budu emitovane u udarnom terminu i da dođu do velikog broja ljudi. Ali, isto tako, niko ne želi da preuzme odgovornost za zabranu emisije”, izjavio je tada Savijano. On je tom prilikom ocijenio da su direktori RAI televizije “odbili učešće ličnosti koje bi svaka televizija objeručke prihvatila”.
Direkcija javnog servisa u početku je pravdala oklijevanje brigom zbog velikih troškova potrebnih za njenu realizaciju.
Čuveni glumac Roberto Beninji, čija pojava tradicionalno garantuje rekordnu gledanost, reagovao je solidarišući se sa Savijanom uz ponudu da gostuje besplatno, nakon što su iz uprave pokušali da ga odgovore od nastupa nudeći mu desetinu prethodno ugovorenog honorara.
Uprkos oklijevanjima, četiri epizode Savijanove emisije su emitovane uz nezapamćen uspjeh.
Prva epizoda, u kojoj su teme bile: mafija i toksični otpad, Berluskonijeva vladavina i mehanizam blaćenja, obnova Akvile nakon zemljotresa, oborila je rekord gledanosti RAI3 kanala sa devet miliona gledalaca, ili kvotu od 33 odsto gledalaštva. Poređenja radi, Veliki brat, emitovan u paralelnom terminu na Canale 5, ostvario je za trećinu manje.
Uprkos ogromnim prihodima od reklama, uprava javnog servisa nastavila je indirektnim pokušajima sabotiranja emisije, pa je ona suspendovana nakon svega 4 epizode, uz najavu autora da će jednog dana nastaviti, ali u drugoj mreži.
Veliki broj Italijana je bijesan zbog ovakvog zanemarivanja finansijskih interesa RAI televizije, koja dobrim dijelom finansira svoj rad naplaćujući svakom domaćinstvu obaveznu godišnju taksu (koja trenutno iznosi 113,5 eura) na račun javnog servisa.
Italijanska anomalija
Prema informacijama iz italijanskih medija, samo Santorova “Anno Zero” donosila je prihode od reklama u visini od 45 miliona eura godišnje, naspram 6,5 miliona ulaganja. Ovakav uspjeh nije poštedio Santora od pritisaka iz uprave.
Italijani dobro pamte presedan kada je direktor RAI televizije tražio telefonsko uključenje na početku epizode koju je Santoro posvetio slučaju Rubi i “Bunga bunga” skandalima.
Tom prilikom, direktor je upozorio Santora pred gledaocima da “ne krši pravila kompanije”, i izjavio da se on ograđuje od Santorovog ponašanja, nakon čega je uslijedio oštar verbalni okršaj ove dvojice pred milionskom publikom koja je uživo pratila prenos.
Drugom prilikom Santoro je suspendovan na 10 dana, što je podrazumijevalo preskakanje jedne epizode i najmanje pola miliona izgubljenog profita od reklama, zbog negativnih opaski u ranijim izdanjima emisije na račun uprave.
Italijani pamte i Berluskonijev poziv u emisiju Ballarò kada je, ignorišući pokušaje novinara Fabija Facija da mu postavi pitanja, osuo kritike na račun formata emisije i izjavio da “italijanska anomalija nije Silvio Berluskoni, već su to sudije komunisti, koji su me napali nakon što sam ušao u politiku i oduzeo im vlast”.
Slučaj Europa 7
Jedan od brojnih primjera zakona krojenih u skladu sa Berluskonijevim interesima je slučaj mreže “ReteQuattro” koja se još emituje pod Berluskonijevim okriljem iako je još početkom 90-ih naložena prodaja ovog kanala, u skladu sa zakonom koji je nalagao da privatnik ne može posjedovati više od 20 odsto televizijskog tržišta.
Uslijedio je niz zakonskih izmjena i neobičnih manevara kojima je u više navrata produžavano pravo emitovanja Berluskonijevog kanala.
Kolateralnu štetu na račun ovih manovri platila je televizijska kuća Europa 7, kojoj je zakonski dodijeljeno pravo na emitovanje 1999. godine, ali koja zbog nepropisnog favorizovanja ReteQuattro uspjela da ostvari svoje pravo na emitovanje tek 11 godina kasnije, nakon intervencije Evropskog suda (European Court of Justice).
Svi Silviovi manevri
Berluskonijevi manevri se, po svemu sudeći nastavljaju. Nakon više od 20 godina tužbi, ljetos je prvi put definitivno osuđen na četiri godine zatvora.
Ova kazna je zatim, na osnovu zakona o amnestiji iz 2006, preinačena u jednogodišnju kaznu, koja je ponovo, zbog starosne dobi od 77 godina, preinačena u društveno korisni rad.
Ovoj presudi uslijedila je i zabrana obavljanja javne funkcije na 2 godine, međutim ni ova presuda ne stupa odmah na snagu zato što je Berluskoni zaštićen kao senator, tako da će njegova politička sudbina zavisiti od glasanja zakazanog za 27. novembar, kada će se poslanici izjasniti na temu ukidanja njegove titule senatora.
Uprkos svemu, Berluskoni je danas najavio povratak u partiju Forca Italia.
Bonus video:
