Pijem čaj sa Sahmijem u Istanbulu i slušam ga satima. „Erdogan pobjeđuje“, stalno ponavlja, ponekad značajno podižući prst, a ponekad lupivši šakom o sto. Sahmi (64) je moj tetak, penzioner iz Istanbula.
Posljednjih nedjelja Sahmi se često molio za premijera Redžepa Tajipa Erdogana u maloj džamiji u svojoj ulici, tražeći od boga da ga sačuva i da mu da snage da se odbrani od napadača. Erdogan nije nikad razočarao Sahmija i za mog tetka on je i sad pobjednik. On kaže da je Erdogan dobio bitku za Trg Taksim i sada je vrijeme da kazni odgovorne za nerede. Tek tada će Sahmi, kako kaže, biti zadovoljan.
Njegov argument je da su demonstranti sve uništili, lijepe travnjake i cvijetnjake. Palili su gradske autobuse i krali policijske automobile. Što je još gore, kaže Sahmi, vrijeđali su njegovog premijera i njegovu Partiju pravde i razvoja (AKP) koju Sahmi podržava i smatra da je najsposobnija da vodi zamlju.
Moj tetak nije obilazio demonstrantski kamp u parku Gezi, mada je manje od 15 kilometara udaljen od njegovog stana. Ali on jeste čuo šta je Erdogan morao da kaže o tom gradu šatora i to mu je bilo dovoljno: da smrdi na urin, da su svuda kondomi i da su svi demonstranti teroristi. Sahmi vjeruje da iza protesta stoje mračne sile kako iz inostranstva, tako i iz Turske.
Teroristi ili mirni demonstranti?
Priča li on o nekom drugom mjestu? Posljednjih nedjelja sam dosta vremena proveo sa ljudima u parku Gezi i danima razgovarao s njima. Napadali su nas, nadisao sam se suzavca, bježao sam od policije i zamalo nisam bio uhapšen. I sada moj tetak priča kako su svi ti ljudi teroristi?
Od svih ljudi, baš Sahmi – koji je oženjen sestrom moje majke, prijatelj iz djetinjstva moga oca, čovjek sa kojim sam prvi put išao u zoološki vrt – sada je za mene veći stranac nego ikada prije.
Demonstranti nosili maske sa likovima stradalih tokom protesta
Ja sam bio u Berlinu kada su protesti u Istanbulu počeli. Sjedio sam za kompjuterom i uživo pratio prenos sa Trga Taksim. Kroz vazduh su letjeli projektili suzavca i ličilo je na bojno polje. Pokušavao sam da shvatim šta se dešavalo u tom gradu gdje sam kao dijete provodio svako ljeto. Nazvao sam oca koji mi je rekao: „Konačno se dešava revolucija protiv Sultana“. Moja majka je vikala da su to provokatori koji pokušavaju da podijele zemlju.
Onda sam nazvao najboljeg druga Umita iz Istanbula. Upravo se bio sklonio sa Taksima u jednu sporednu ulicu jer je udahnuo suzavac, a kožu mu je palila voda pomiješana sa hemikalijama koju je koristila policija. On je kazao: „Ovdje je rat. A štampa spava.“
Rezervisao sam let za Istanbul.
Od tada, svako iz moje porodice pokušava da mi objasni šta se trenutno događa u Turskoj.
Erdogan heroj
Moj tetak smatra da ne treba da dopustim da demonstranti utiču na mene. Oni su „glasniji“, kaže, ali oni ne predstavljaju Tursku. Kaže da ovi „tiši“, poput njega i većine Turaka, stoje iza Erdogana. Oni čine tih 50% lojalnih glasača Erdoganove AKP. Po Sahmijevom mišljenju, za Erdogana ne postoji alternativa. On je harizmatičan i zgodan, kaže, i učinio je zemlju snažnom i ekonomski i na svjetskoj sceni. Sahmi kaže da je Erdogan neko ko je spreman čak i da prkosi Evropskoj uniji, kao što je bio slučaj prije nekoliko godina kada su briselski zvaničnici kritikovali njegov odnos prema demonstrantima, a Erdogan kazao: „Bolje bi vam bilo da obratite pažnju na Grčku. Mi još nismo dio EU. Ko ste vi da nam sudite?“
Moj tetak voli takav govor. Zbog njega se osjeća ponosno što je živ. Za njega je Erdogan čovjek koji Tursku razvija u supersilu, gradi autoputeve u Anadoliji, prvu nuklearnu elektranu u zemlji, još jedan most preko Bosfora, drugi aerodrom u Istanbulu i novi kanal prema Mramornom moru. Napredak! Prosperitet! Zar ja ne vidim kako ekonomija doživljava bum, pita me.
A, dodaje, Erdogan ne zaboravlja ni obične građane: podržava porodice koje brinu o starim i bolesnima, besplatni udžbenici, ukinuta školarina na državnim univerzitetima, nema više čekanja u redovima po nekoliko sati da bi se došlo na rendgen, inflacija prvi put ispod 10%.
Za mog tetka, koji je tek u pedesetoj u sebi otkrio vjernika muslimana, čak je još važnije to što konačno može biti ponosan na svoju vjeru. „Erdogan je premijer koji ide u džamiju i provodi vrijeme sa svojim narodom“, kaže. Decenijama su kemalisti suptilno vršili represiju nad religioznim muslimanima u Turskoj. Sa Erdoganom je to konačno završeno i ponovo je u trendu biti religiozan. „Zašto to ne razumiju ljudi iz parka Gezi'“, pita se Sahmi.
Kada su Erdogana prozdravljale pristalice u Istanbulu jednog nedavnog vikenda, moj tetak se progurao kroz masu da vidi premijera. „Ljudi su tamo bili puni ljubavi“ kaže. Zašto o tom događaju niko nije izvijestio? Zašto nisam ja tamo umjesto što stalno gubim vrijeme na Taksimu?
Jaz koji trenutno dijeli Tursku prošao je pravo kroz moju porodicu. U ovom momentu se čini da ne postoji most između dvije strane.
Gezi generacija
Moj brat od tetke Murat, Sahmijev sin, studira u Eskišehiru, 200 kilometara udaljenom od Istanbula, gdje danima kampuje ispred jednog tržnog centra. Uveče Murat ide na proteste protiv Erdogana, očevog heroja, ispred gradskog sjedišta AKP. Nosi šal kako bi se zaštitio od suzavca i kabanicu protiv vodenih topova. Na gitari svira himnu „kradljivcima“, kako je Erdogan nazvao demonstrante.
Murat je dio Gezi generacije. One koja je odrastala tokom Erdoganovog mandata i sada protestuje prvi put u životu. Oni protestuju protiv premijera i partije koja tvrdi da su homoseksualci „bolesni“. Protiv lidera koji u svoje političke odluke upliće izraz „inšalah“ (ako Bog da).
„A šta ako ja ne vjerujem u Boga? Da li to znači da se Erdoganove odluke na mene ne odnose?”, kaže Murat i dodaje. „Ja već imam oca, drugi mi ne treba.“
Murat je bio gnjevan kada je na televiziji vidio kako policajci tuku demonstrante u Izmiru. Nazvao je oca i vrištao na telefon. „Ovo je tvoj Erdogan!“
Sahmi mu je uzvratio: „Možda nisu imali drugog izbora!“
Tetek mi na internetu pokazuje jedan video snimak na kome se vidi policajac koji viče u kameru: „Prestanite da nas snimate! Snimajte demonstrante, a ne nas.“ Taj policajac pokazuje na polomljene pločnike i izvaljene cigle, a onda bijesno baca svoju bocu vode. „Šta drugo da radim, nego da prskam suzavcem. Hoću li da prdim na njih?“ Policajci su samo ljudi, objašnjava mi tetak.
Sa tim mladim policajcima srećem se svaki dan u hotelu gdje sam odsjeo - baš u parku Gezi. Erdogan je naredio da dođu iz svih krajeva zemlje. Oni sjede na plastičnim stolicama i piju čaj, prefarbavaju demonstrantske grafite na asfaltu, pa čak i na autima pored puta. Osim toga, čekaju na naređenja, poziraju sa pištoljima za suzavac i slikaju se pametnim telefonima.
Možda nije bilo ispravno praviti barikade na Taksimu i pisati parole po bankama. Ali da li to opravdava ispaljivanje suzavca direktno u demonstrante?
Možda nije bilo ispravno praviti barikade na Taksimu i pisati parole po bankama. Ali da li to opravdava ispaljivanje suzavca direktno u demonstrante? U posljednjih nekoliko nedjelja vidio sam jednu mladu ženu kojoj je krv curjela iz glave dok su je pronosili pored mene prema hitnoj pomoći. Vidio sam povrijeđenu djecu koja trče okolo i vrište.
Ništa od ovoga nisam ispričao tetku Sahmiju. Osjećam da on to ne želi da zna. Možda griješim, ali više nemam snage za rasprave.
Taksim u Hamburgu
Erdogan je sada naredio da se u parku Gezi posadi 150.000 cvjetova, a dopremaju se i nova stabla. Ali, kako se nekoliko cvjetova može mjeriti sa novom divnom Turskom koju sam iskusio u demonstrantskom kampu. „Ne budi tužan,“ kaže mi otac preko telefona „Ovo je samo početak. Otpor će se nastaviti.“
Nisam danima razgovarao sa roditeljima. Oni sjede u svom stanu u jednoj visokoj zgradi u Hamburgu i ne razgovaraju ni o čemu drugom osim o protestima u Geziju. I Njemačka je takođe pogođena. Moj brat Ozgir kaže da je u jednom parku u Hamburgu osnovan jedan od ogranaka pokreta Gezi.
Onda me iznenađuje izjavom da i nije bio toliko užasnut policijskim nasiljem. Na kraju krajeva, kaže on, koristili su vodene topove i suzavac i ovdje u Njemačkoj kao što je bilo na protestima protiv projekta proširenja podzemne željeznice u Štutgartu (poznat pod nazivom Štutgart 21). Međutim, ono što je njega zaista šokiralo je način na koji se turska vlada ponijela prema pristalicama ideje, hapseći ih samo zbog iskazivanja mišljenja. I što su hapsili ljude samo zato što su koristili Tviter, pokretali istrage protiv ljekara koji su pomagali povrijeđenima, pa čak i protiv novinara koji su izvještavali sa demonstracija. „Kakva je to zemlja?“, pita se moj brat.
Zamišljam šta bi se desilo kada bi njemačka kancelarka Angela Merkel stala ispred kamera i kazala: „Štutgart 21 smrdi na mokraću.“ Ili: „Ako Bog da, uskoro ćemo otvoriti novi aerodrom.” To bi prosto bilo apsurdno.
Sa skupa Erdoganovih pristalica
U međuvremenu, dok pričaju sa mnom, moji roditelji se prepiru. Otac kritikuje Erdogana dok mu moja majka upada u riječ i govori: „Prestani, zar ne svataš da štetiš imidžu Turske“.
Majka mi je iz ljevičarske radničke porodice, a otac je bio vođa sindikata u turskoj željeznici. Portret osnivača moderne Turske Kemala Ataturka i dalje se nalazi u našoj dnevnoj sobi u Hamburgu. Ona je rastrzana između saosjećanja sa demonstrantima i straha za zemlju. Boji se da bi ekonomija mogla trpjeti i da bi turisti mogli početi da izbjegavaju Tursku.
U isto vrijeme, smeta joj što se stalno nalazi u situaciji da mora da brani svoju voljenu Tursku. Moja majka je čistačica u jednoj bolnici gdje ljekari svakodnevno postavljaju pitanja. Jesu li vas islamisti tako terorisali? Sad više nećete ulaziti u EU, kažu.
Sa druge strane, moj otac je ponosan na Gezi omladinu i na Tursku koja se konačno probudila. Sa klijentima u svom taksiju ni sa kolegama taksistima ne priča ni o čemu drugom. Raduje se sljedećem susretu sa tetkom Sahmijem da bi mu mogao u lice reći da je Erdogan, njegov Erdogan, izgubio. Upravo je rezervisao let i krajem jula će ići u Istanbul - u novu Tursku.
Prevela: Danka Vraneš Redžić
Galerija
Bonus video:
