Na krcatim ulicama Bejruta, libanske prijestonice, rijetko ko je primijetio tri „bjuik“ sedana koji su se zaustavili malo prije ugla Ulice verdun. Iz automobila je izašlo nekoliko parova. Bili su opušteno odjeveni i izgledali kao turisti. Neki od ljudi su zapravo nosili plave perike i žensku odjeću, što se sa daljine nije moglo primijetiti.
Zapravo, svi parovi su bili muškarci i pripadnici specijalne izraelske jedinice koja djeluje na neprijateljskoj teritoriji. Oko 1.30 poslije ponoći upali su u jednu stambenu zgradu, izvukli „uzije“ i eksplozive koje su krili ispod široke odjeće i raznijeli vrata od nekoliko stanova.
Odmah su otvorili vatru i ubilii Abu Jusefa, Kamala Nasera i Kamala Advana, tri visoka zvaničnika Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Jusefova žena i jedna komšinica su takođe stradale.
Operacija "Proljeće mladosti"
U to vrijeme, operacija „Proljeće mladosti“ koju su sprovele izraelska obavještajna agencija MOSAD i izraelska vojska u ranim jutarnjim časovima 10. aprila 1973. je najvjerovatnije bila najspektakularnija kontrateroristička operacija u istoriji jevrejske države. Nakon napada, muškarci su pobjegli u „bjuike“ i krenuli prema obali Bejruta, gdje su se ukrcali na glisere. Ova epizoda je živopisno opisana u filmu „Minhen“ Stivena Spilberga, navodi se u članku njemačkog nedjeljnika „Špigl”.
Terorista na balkonu stana u kome su držani taoci, Foto: AP
Operacija „Proljeće mladosti“ je bila dio osvetničke kampanje koju su Izraelci vodili protiv organizatora masakra u Minhenu 5. i 6. septembra 1972. „Crni septembar”, teroristička grupa koja je povezana sa PLO, ubila je 11 izraelskih sportista i trenera u napadu tokom Olimpijade u Minhenu.
Nakon operacije u Libanu, vlada u Tel Avivu priredila je izraelskim pripadnicima elitnih snaga herojsku dobrodošlicu. Valter Novak, tada njemački ambasador u Libanu, osudio je akciju Izraela, rekavši da su ubijeni Palestinci bili među „najracionalnijim i najodgovornijim“ članovima PLO. Dan nakon osvetničkog napada, ovaj ljutiti diplomata napisao je pismo vlastima u Bonu, tadašnjoj njemačkoj prijestonici, rekavši da nije isključeno da su Izraelci ubili Jusefa i ostale kako bi opstruirali mirovni proces na Bliskom istoku.
Novakova neobična procjena rezultat je tadašnje njemačke diplomatske politike. Novak se sreo sa Abu Jusefom, jednim od osnivača „Crnog septembra”, oko nedjelju dana prije njegove smrti.
Spilbergov film "Minhen"
Tokom dvočasovnog razgovora on je ponudio Jusefu i drugim organizatorima napada mogućnost stvaranja „novih temelja povjerenja“ između njih i njemačke vlade. Čak je bilo priče o tajnom sastanku u Kairu između tadašnjeg šefa njemačke diplomatije Valtera Šila i Abu Jusefa.
Tajni kontakti
U prvih nekoliko nedjelja nakon napada, kancelarije njemačke vlade bile su ispunjene atmosferom pomirenja. I mada se u Minhenu dogodilo višestruko ubistvo, način na koji je to opisano u dokumentima na čudan način umanjuje ono što se tamo dogodilo
Čak je i kabinet njemačke Savezne kriminalne policije (BKA), koji je u obavezi da krivično goni kriminalce, bio uključen u sastanke, pokazala su dokumenta u političkim arhivama njemačkog ministarstva spoljnih poslova koje je „Špigl“ analizirao. Motivi su bili jednostavni. Bon je znao da Palestinci žele međunarodno priznanje. Svaki kontakt sa njemačkim predstavnicima, čak i tajan, ojačao bi status PLO kao institucije.
U zamjenu za to, vlada tadašnjeg kancelara Vilija Branta nadala se da će zaštititi Njemačku od daljih napada. Međutim, cijena koju su morali da plate zauzvrat, po svoj prilici je bila previsoka.
Ove nedjelje, tokom obilježavanja 40. godišnjice napada, ponovo će biti pokrenuto pitanje zašto njemački sudovi nikada nijesu sudili nijednom od počinalaca ili organizatora masakra u Minhenu. Dokumenta koja su sada dostupna naročito ukazuju na jedan odgovor: Zapadna Njemačka nije željela da ih izvede na sud.
U prvih nekoliko nedjelja nakon napada, kancelarije njemačke vlade bile su ispunjene atmosferom pomirenja. I mada se u Minhenu dogodilo višestruko ubistvo, način na koji je to opisano u dokumentima na čudan način umanjuje ono što se tamo dogodilo. Brant je citiran kako kaže da je olimpijski masakr bio „ludački incident“ dok je Pol Frank, državni sekretar u ministarstvu spoljnih poslova, o tome govorio jednostavno kao o „događajima u Minhenu“.
Članovi olimpijskog tima Izraela napuštaju Minhen nakon napada, Foto: AP
Diplomate i visoki zvaničnici ministarstva unutrašnjih poslova unaprijedili su status „Crnog septembra” nazivajući ga „grupom otpora“ kao da su njihova teroristička djela bila usmjerena protiv Hitlera, a ne protiv izraelskih civila. Naročito su se u ministarstvu spoljnih poslova pojedini zvaničnici dosta saosjećali sa Palestincima. Ambasador Valter Novak jednom je kazao Abu Jusefu da su Njemci narod sa značajnim brojem izbjeglica zbog činjenice da su etnički Njemci istjerani iz djelova Centralne i Istočne Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga, dodao je on, oni bolje razumiju palestinsku situaciju od drugih naroda.
Jedan niz komentara čak stvara utisak da ubistva nije počinio samo „Crni septembar” već i Izarelci.
„Strane u bliskoistočnom konfliktu imaju tendenciju da svoje svađe vode i u zemljama koje nemaju veze sa njima“, navodi se u bilješci ministra Šila iz oktobra 1972.
Zatvoreno poglavlje Minhen
U to vrijeme, strahovalo se od novih napada. Obavještajne službe redovno su izvještavale o planovima za otimanje njemačkih aviona. U većini slučajeva upozoravale su da bi otmice bile upotrijebljene kako bi se oslobodila trojica ubica sa Olimpijade, koji su preživjeli sukob sa policijom u Furštenfeldbruku. Upozorenja su 29. oktobra postala realnost. Grupa terorista otela je „Lufthanzin” avion na putu za Frankfurt.
Vlada je odmah oslobodila trojicu zatvorenika koji su preko Zagreba prebačeni za Libiju. Pol Frank, visoki zvaničnik ministarstva spoljnih poslova, sa olakšanjem je kazao libijskom ambasadoru da je sa njemačke tačke gledišta „poglavlje Minhen zatvoreno“. „Treba da budemo zadovoljni što je cijela ova stvar značajno utihnula“. Njemačka vlada je odlučila da ne zahtijeva ekstradiciju trojice terorista iz Libije.
Frank se zalagao za fundamentalno raščišćavanje odnosa sa Palestincima. Zbog toga što je konzervativna njemačka vlada sredinom 60-ih uglavnom smatrana proizraelskom, ključne arapske zemlje su prekinule diplomatske odnose sa Bonom. Egipat i Alžir su vratili ambasadore u Bon malo prije Olimpijade 1972. Frank je smatrao da bi dalji napadi „Crnog septembra” mogli ugroziti njemačko-arapske odnose, a to bi moglo ugroziti snabdijedavanje Njemačke naftom i njene ugovore o izvozu.
To je natjeralo Franka i njegove diplomate da krajem 1972. traže direktni kontakt sa PLO, prvo u Kairu a zatim u Bejrutu.
Dok je kancelar Brant javno obećao Izraelcima da „neće kapitulirati pred terorizmom“, izvori iz ministarstva spoljnih poslova ukazuju na drugačiju interpretaciju događaja. Helmut Redis, ekspert ministarstva za Bliski istok, jedva da je zatražio od PLO da ne napadaju Zapadnu Njemačku i njene građane. Lider PLO Jaser Arafat je u januaru 1973. kazao da je „zvanično odlučio“ da usliši želje Njemaca.
Zauzvrat je tražio da mu dozvole da pošalje izaslanika u Bon. Arafat je želio da obezbijedi svoj uticaj među nekoliko hiljada Palestinaca koji su tada živjeli u Zapadnoj Njemačkoj i čije su donacije bile jedan od njegovih glavnih izvora finansija. Ova želja je uslišena, a 1975. Abdulah Frangi postao je šef takozvane Palestinske informativne kancelarije u Bonu. Teroristi „Crnog septembra” su pokušali da dođu do Frangija putem telefona nekoliko puta na dan olimpijskog masakra. On je zamalo izbjegao smrt u osvetničkom napadu MOSAD-a u oktobru 1972.
Frangi se otvoreno zalagao za interese PLO.
Na fotografijama sa prijema u prijestonici Zapadne Njemačke, ovaj arapski lobista je prikazan sa Brantom, Šilom i bivšim kancelarom Helmutom Šmitom. Frangijev uticaj je naročito bio očigledan uoči fudbalskog prvenstva 1974, čiji je domaćin bila Zapadna Njemačka. Prema dosijeima, Frangi je ponudio ministarstvu spoljnih poslova neku vrstu antiterorističke kontakt veze.
Ovaj predstavnik PLO, koji je bio oženjen Njemicom, objasnio je da Njemci nemaju čega da se plaše jer ne postoje „planovi te prirode“. Ipak, dodao je da će on biti dostupan „za svaki slučaj“ i da ga mogu naći u kući roditelja njegove supruge. U svojim memoarima, Frangi piše da ubistva u Minhenu više nijesu predstavljala problem.
Izbjegli da traže izručenje
Ovo se nije promijenilo ni kada je francuska policija 1977. uhapsila jednog od glavnih počinilaca. Abu Daud, nastavnik iz Jerusalima, koordinirao je operacijom „Crnog septembra” u Minhenu i napustio zemlju na jutro napada. Kada je njemačko ministarstvo pravde dobilo upitnik iz Pariza da li su zainteresovani za izručenje, visoki zvaničnik ministarstva Alfred Sejdl preporučio je da Bon podrži izručenje Izraelu, umjesto da se direktno uključuje. Ovo je postalo jako čudno Francuzima koji su nakon nekoliko dana dozvolili Duadu da odleti u Alžir.
Vlada tadašnjeg kancelara Šmita takođe je gledala na olimpijski masakr sa hladnim pragmatizmom. Palestinska vlada u egzilu će nastati iz PLO „prije ili kasnije“, navodi se u dokumentima ministarstva spoljnih poslova, a optužbe za terorizam im nijesu od pomoći. U jesen 1977. član Šmitovog osoblja čak se i susreo sa Alijem Salamehom, vjerovatno ključnim organizatorom napada u Minhenu. Kao predstavnik Palestinaca, Salameh - kojeg su zvali Crveni Princ - zahtijevao je priznanje PLO. Zauzvrat je nudio da se PLO ne samo distancira od terorizma, nego i da se aktivno uključi u borbu protiv terorizma. Bon je odbio takav dogovor.
Prećutna dozvola
Diskutabilno je da li je ovakva njemačka politika bila uspješna. Uprkos Arafatovoj garanciji bezbjednosti, većinom su sreća i policijski rad spriječili dalje napade PLO u Njemačkoj ili protiv Njemaca u inostranstvu. Kada je 1979. policija uhapsila 11 Palestinaca sa eksplozivima u Zapadnom Berlinu i na graničnim prelazima, Frangijev prijatelj, terorista Hindi, tražio je sastanak u njemačkoj ambasadi u Bejrutu.
U dokumentima se navodi da je atmosfera bila „opuštena i prijateljska“. Hindi je otvoreno priznao da su uhapšeni imali naređenje da šalju bombe u Izrael. On je takođe rekao da će nastaviti da sprovodi takve operacije protiv Izraela i da će morati da koristi druge zemlje kao operativne baze. Hindi je savjetovao Njemacima da prihvate pristup Italijana, rekavši da im Rim „tiho“ dozvoljava da dejstvuju u Italiji.
Hindi je preminuo od raka 2010, a većina ostalih koji su stajali iza masakra u Minhenu su takođe mrtvi. Jedan od trojice terorista čije je oslobađanje PLO izdejstvovalo otmicom „Lufthanzinog” aviona povremeno se pojavljuje u dokumentarnim filmova.
I dalje je na snazi njemački nalog za njegovo hapšenje, ali ništa ne ukazuje na to da su njemačke vlasti ikad pokušale da ga pronađu. Imajući u vidu ove okolnosti, sve ukazuje na to da mu neće biti suđeno za ubistvo 11 Izraelaca i jednog njemačkog policajca, makar ne na njemačkom sudu.
Galerija
Bonus video:
