Ne čudi da su se u raspravi o budućnosti milijardi subvencija poljoprivrednicima u Europskoj uniji, probudili baš svi sukobi Starog kontinenta: ekologija protiv pragmatizma, "novi" protiv "starih", sjever protiv juga...
Više od 40% čitavog proračuna EVropske unije još uvijek odlazi u poljoprivredu i tih 50 milijardi eura su važan dio prihoda evropskih seljaka. Sad se raspravlja o dugoročnom proračunu Evrope do godine 2020. i gotovo su svi suglasni da se postojeći način subvencioniranja treba promijeniti.
No kako to učiniti i u kojem smjeru subvencionisati - o tome mišljenja ne mogu biti različitija.
Evropski povjerenik za poljoprivredu Dacian Ciolos teži poljoprivredi na Starom kontinentu koja bi izgledala kao iz neke slikovnice.
Marljiviseljak obrađuje polja dok životinje - kako divlje, tako i domaće, bezbrižno živi u Europskoj uniji.
Ekologija je za njega najviši zakon i poručuje: "Garantujem vam da ćemo ubuduće imati to zeleno poglavlje. Bez održivog načina poljoprivrede ne mogu zamisliti novu, zajedničku agrarnu politiku".
Idila na selu
Konkretno, Ciolo želi više poljoprivrednih područja pretvoriti u divljinu. Riječ je o kvoti od 7% područja gdje se trenutno sprovodi intenzivna poljoprivreda i gdje bi evropski povjerenik potakao seljake da sade živice kako bi divlje životinjice imale svoje stanište ili da prestanu sušiti polja i ostave bare na svom zemljištu kako bi se stvorila prirodna ravnoteža.
Ali kad se pitaju seljaci, za "biološku raznolikost" oni imaju drugi izraz: to su za njih uglavnom štetočine i gamad i ne bi imali baš ništa protiv da sva ta "raznolikost" preseli sa njihovih polja i zasada u ladice i brda papira Evropske komisije u Briselu. Doduše, monokulture i zasade samo jedne biljke koje se prostiru dok oko seže, jesu problem - i u krajnju ruku i rizik za poljoprivrednika.
Ali u ovim danima, dok na jugu Evrope prži sunce, a sjeverno od Alpa kiša nikako da prestane zapravo u čitavoj Uniji prijeti da će rod biti loš i kako su davno prošla vremena "brda maslaca" i "jezera mlijeka" u Evropskoj uniji pa da bi se težilo daljnjem smanjivanju poljoprivrednih površina.
Ekonomskii, poljoprivrednici već ionako žive na rubu isplativosti i zato njemačka ministarka za poljoprivredu Ilse Aigner predlaže da, ako se već istraje na tih 7%, da se onda u tu kvotu uračuna i zemljište koje se već koristi na drugi način i ne sudjeluje u intenzivnoj obradi.
Radio ne radio novac stiže
S druge strane, seljacima bi moglo biti svejedno: pomenuta "brda maslaca" su i nastala subvencijama na proizvedenu količinu, dok se danas plaća poljoprivrednicima ponaosob, prema količini zemlje koju posjeduju - pa makar sjedjeli kod kuće umjesto da rade na poljima.
Ali i tu se sve više zaoštrava sukob druge vrste: od takve "evropske kirije" poljoprivrednicima su najviše koristi imali seljaci evropskih zemalja sa velikim poljoprivrednim dobrima - na primjer Francuska i Španija.
Ali u međuvremenu su tu i druge evropske zemlje sa velikim površinama - na primjer Poljska, a tamošnje poljoprivrednike sve više boli što oni, za isti hektar, dobijaju manje nego Francuzi.
Erv Gijomar, upravnik francuskog Instituta za poljoprivredno istraživanje ne vidi nikakav problem da tako ostane, ne samo do 2020. nego do daleke budućnosti: jer obzirom da je nivo cijena u "starim" zemljama EU viša nego u novim, "nema nikakvog opravdanja za izjednačavanje direktnih isplata po hektaru" u čitavoj Uniji.
Rješenje: svima isto - ništa!
S druge strane, zemlje sa sjevera Evrope - na primjer Velika Britanija, imaju još bolju ideju kako da riješe spor "starih" i "novih": da se "starima" drastično smanje subvencije i da seljaci u Francuskoj, ako baš moraju primati pomoć, onda dobijaju isto koliko i Poljaci.
Jer Velika Britanija više nema značajniju poljoprivrednu proizvodnju, a već godinama ukazuje kako se i u čitavoj Evropi događa slično. Nekada, dok se u šezdesetima prošlog vijeka stvarala Evropska zajednica, poljoprivreda je i u zemljama Evrope bila važan dio u nacionalnoj ekonomiji, a poljoprivrednici su činili značajan dio stanovništva Evrope.
U međuvremenu se tek djelić stanovništva Evrope bavi poljoprivredom - i gotovo je apsurdno da oni "grabe" 40% proračuna Evropske komisije.
Da bi sve skupa bilo još složenije, rasprava o budućnosti subvencija evropskim poljoprivrednicima se mora gledati i u globalnim razmjerima. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je već mnogo puta upozoravala Evropu zbog subvencija, a Ken Eš iz Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj dodaje da je stanje postalo bolje - ali još uvijek nije dobro.
Sredinom osamdesetih je oko 40% prihoda poljoprivrednika dolazilo iz kase Brisela, danas je to oko 20% - što je za OECD još uvijek previše.
Jer Eš upozorava kako po prvi put u posljednjih stotinu godina cijene poljoprivrednih proizvoda rastu i kako poljoprivrednici trenutno imaju pregršt mogućnosti da žive od svoje zemlje i bez pomoći iz Evrope.
Ali u Evropi ništa ne ide brzo. Dok i traje rasprava o budućnosti subvencija, Brisel razmišlja da li da interveniše na tržištu - ovoga puta mlijeka. Jer evropski seljaci se žale kako je otkupna cijena postala previše niska.
Bonus video:
