Nils Hegel je ponovo osuđen na doživotan zatvor. Zbog posebne težine zločina, isključena je mogućnost njegovog puštanja na slobodu poslije 15 odsluženih godina.
Sama brojka je uznemirujuća, nepojmljiva: 85 dokazanih ubistava! Iza te brojke kriju se sudbine muškaraca i žena koji su bili ozbiljno bolesni - ljudi starosti između 34 i 96 godina.
Iza ovog broja je i ogroman broj članova porodice čiji su životi pretrpjeli brutalni udarac, ili su čak i uništeni. Svi su prema procjeni iznijetoj u optužnici žrtve najgoreg serijskog ubice u istoriji Njemačke.
Ubica kao „Rambo-spasilac“
Između 2000. i 2005. Nils Hegel je postao gospodar života i smrti. U bolnicama u Oldenburgu i Delmenhorstu u Donjoj Saksoniji, on pacijentima ubrizgava ljekove u dozama opasnim po život kako bi ih oživio nakon im zakažu kardiovaskularne funkcije. Konačno, dopušta da ga slave kao spasitelja. No, nejegovi spasilački manevri su veoma često zakazivali. Ishod je bio fatalan.
Uvijek se tokom reanimacija među prvima nalazio na licu mjesta i „udaljavao druge koji su zapravo bili zaduženi za to“, prisjeća se na sudu penzionisani njegovatelj, što prenosi list Bild. Kolege koje ništa nisu sumnjale prozvale su ubicu „Rambom-spasiocem“.
Hegels je u zatvoru već više od deset godina.
Uhvaćen na djelu
U junu 2005. njegovatelji u Delmenhorstu su ga zatekli kako manipuliše pumpu pacijenta na odjeljenju intenzivne njege. To je bila peta godina njegovog „medicinskog“ rada. U početku je bio samo pod sumnjom za pokušaj ubistva, potom je optužen za tri ubistva, a onda su počeli stalno da iskrsavaju i dokazi za druga ubistva. Hegel se na sudu ponaša kooperativno i priznaje svoja zlodjela – ali samo ona koja su bila nepobitno dokazana. Doživotna kazna mu je prvi put izrečena u februaru 2015.
Ali, naknadne obdukcije i nalazi dobijeni analizom posmrtnih ostataka pacijenata otkrivaju pravi obim zločina. U ovom, četvrtom, procesu koji mediji opisuju kao „proces stoljeća“, a koji pred Okružnim sudom u Oldenburgu traje od kraja oktobra 2018, Visoko državno tužilaštvo mu je stavilo na teret 97 ubistava, a za još tri nedostaju dokazi. Posmrtni ostaci mnogih drugih potencijalnih žrtava ne mogu biti obducirani, jer su kremirani. Hegel priznaje 43 ubistva, a drugih ne može ili ne želi da se sjeti. U pet slučajeva odbija da prizna krivicu.
Reporter Zidojče cajtunga koji je izvještavao sa suđenja primijetio je da Hegel na pitanja o pojedinačnim slučajevima iz optužnice za ubistva, lapidarno odgovara: „Ne sjećam se, ali ne mogu da isključim mogućnost da je tako bilo“. Hegel je o ubijanju ljudi govorio kao o nečemu uzgrednom, kao da je riječ o testiranju, kako je to napisao reporter njemačkog lista. Optuženi, kako se dalje navodi, nije govorio o „sažaljenju i kajanju, nego se čudio i divio postojećim mogućnostima“.
Tražio uzbuđenje u hitnim slučajevima
Kakva je osoba Hegel? Koliko je poznato imao je srećno djetinjstvo, kasnije je vodio neupadljiv, uredan život. Ne postoje tragovi stresnih trauma. Pogled u njegovu prošlost ne daje odgovor na pitanje kako je došlo do monstruozne mutacije. Na procesu je rekao da ni on sam to ne zna.
Njega su na to naveli brojni individualni motivi, kaže psihijatar Karl Bajne u razgovoru za DW. Ovaj profesor psihijatrije i psihoterapije na Univerzitetu Viten/Herdeke već 25 godina se bavi temom ubijanja pacijenata u klinikama i staračkim domovima.
On pretpostavlja da je Hegel najverovatnije na poseban način bio nesposoban da dugoročno podnosi teške patnje. „Nije mogao da podnese pogled na umiruće, teško bolesne ljude, pa se pretvorio u gospodara života i smrti“, kaže Bajne.
Sam Hegel je uvijek govorio da je namjerno stvarao hitne slučajeve, „jer je u želio da briljira, te je htio da doživi uzbuđenje nakon uspješne reanimacije“, dodaje Bajne. To pokazuje da je „on krajnje narcisoidna osoba koja je svoj nestabilni ego stabilizovala priznanjem koje dobija od kolega“.
Pogled u ponor
Karl Bajne je opisao Hegela kao brutalnu i otupjelu osobu sa značajnim nedostatkom empatije i saosjećanja. „Pretpostavljam da on ni danas nema pojma o nezamislivoj patnji koju je nanio porodicama svojih žrtava“, kaže šef odeljenja za psihijatriju. „To izgleda kao ponor u kojem se motivi ne mogu realno razaznati“.
U procesu su otvorena i pitanja koja prevazilaze samo problem krivice i strukture Hegelove ličnosti. Uslijediće i procesi protiv osoblja klinike iz Oldenburga i Delmenhorsta. Treba ustanoviti zašto je Hegel mogao toliko dugo da ubija i zašto su mehanizmi kontrole zatajili.
Hegel je, na primjer, u Oldenburgu, gdje se našao pod sumnjom, bio izbačen iz službe u intenzivnoj njezi. Ipak, dobio je dobre preporuke, pa je promijenio kliniku i potom ubio više od 60 drugih ljudi.
Bonus video:
