Španska politika ostaje u ćorsokaku pošto u nedjelju, na četvrtim izborima u posljednjih četiri godine - kao ni na prethodnim, sedam mjeseci ranije - nijedna partija ni blok nijesu uspjeli da osvoje dovoljno podršku birača i lako formiraju novu vladu.
Socijalisti lijevog centra premijera Pedra Sančeza su, kao i u aprilu, osvojili najviše glasova ali ne i većinu. Sa druge strane Narodna partija desnog centra je izgubila glasove koji su otišli ekstremno desničarskom Voksu, ali ni desnica nema dovoljan broj glasova da formira vladu.
Dok španski političari pokušavaju da nađu izlaz iz krize, britanski „Gardijan” navodi da utjehu mogu potražiti u činjenici da nijesu sami i da su ovakvi rezultati izbora u kojima praktično niko nije pobjednik postali uobičajeni.
Britanski list navodi da je u Evropi i šire, dok rascjepkani politički pejzaž postaje sve polarizovaniji a birači sve više smatraju da je pitanja identiteta bitnije od ekonomija, rezultate izbora sve teže tumačiti.
Ponekad nakon izbora je praktično nemoguće formirati vladu: Španijom od aprila upravlja Sančezova privremena administracija a to će se po svoj prilici nastaviti još neko vrijeme, navodi „Gardijan”. Još jedan primjer je Izrael, gdje izbori u septembru nijesu riješili zastoj nastao nakon izbora u aprilu.
U drugim slučajevima, koalicije je moguće izgraditi, ali tek nakon napornih pregovora. U Holandiji su ti pregovori trajali 208 dana, a u Švedskoj više od četiri mjeseca. Belgija je sada 170 dana bez vlade, ali je i to daleko od rekordnih 541 dan nakon izbora 2010. godine. Ovo se, piše britanski list, djelimično dešava zbog toga što od Njemačke do Francuske, od Italije do Austrije i od Španije do Švedske i Izraela, sve manje ljudi glasa za velike partije lijevog ili desnog centra koje su dominirale političkom scenom od kraja Drugog svjetskog rata.
Španska Narodna partija i socijalisti su nekada zajedno imali 80 odsto od ukupnog broja glasova, dok su u nedjelju jedva uspjeli da osvoje 48 procenata. U Holandiji, tri velike mejnstrim partije su na posljednjim opštim izborima zajedno osvojile 40 odsto glasova - što je nekada mogla da osvoji jedna od njih.
Na izborima 2017. u Njemačkoj, konzervativci Angele Merkel i njihovi socijalistički rivali iz lijevog centra prošli su najgore u posljednjih nekoliko decenija, dok su u Švedskoj umjerenjaci i socijaldemokrate takođe izgubili značajan dio podrške. U Izraelu, Likud i partija Plavo bijelo jedva su uspjeli da osvoje po 25 odsto glasova.
Pad velikih partija je praćen usponom niza manjih stranaka, koje variraju od desničarskih, nacionalističih poput njemačkog AfD-a i španskog Voksa do Zelenih ili ekstremno ljevičarskih poput stranke Podemos, antiestablišment stranaka kao što je Pokret pet zvjezdica u Italiji i regionalnih secesionista.
Holandija je ekstreman primjer gdje je na posljednjim izborima učestvovalo 28 partija, a njih 13 je osvojilo mjesta u parlamentu. Jedna od posljedica ovakvog rasparčavanja političke scene jeste da više praktično ne postoje tradicionalno lojalne biračke baze, a građani su skloniji promjeni mišljenja koga će podržati.
Još jedna posljedica je što uz porast politike identiteta dolazi do povećane radikalizacije, što znači manju spremnost na kompromis usljed čega je formiranje koalicija dodatno otežano.
Analitičari smatraju da nezgrapne koalicije i podijeljeni parlamenti otežavaju upravljanje zemljom budući da se sastoje od više partija koje imaju različite ciljeve. Usljed toga teže je usvojiti reforme, sprovoditi neophodne politike ili igrati važnu ulogu na međunarodnoj sceni, navodi „Gardijan”.
Bonus video:
