”Breksit znači breksit” - mantra bivše britanske premijerke Tereze Mej - zaslužuje mjesto u udžbenicima filozofije kao najbesmislenija rečenica koja sadrži riječ “znači”. Ali, hajde da se ne zavaravamo da ćemo, kada konačno otkrijemo hoće li biti minimalnog trgovinskog sporazuma UK-EU ili ga uopšte neće biti, tada znati šta breksit znači. Proći će najmanje pet godina, i vjerovatno 10, dok ne vidimo jasne obrise novog odnosa između ostrva i kontinenta. Do tada će Evropska unija možda biti potpuno drugačija zajednica, a Ujedinjeno Kraljevstvo možda neće postojati.
Na referendumu koji će vjerovatno biti održan u narednih nekoliko godina, Škotlanđani će odlučiti da li žele da napuste 300-godišnji savez sa Engleskom i ponovo se pridruže evropskom. Ako glasaju za nezavisnost, uprkos ekonomskim teškoćama, UK će praktično prestati da postoji. Bilo koji britanski političar koji želi da se Škotlanđani drže Engleza, moraju predstaviti drugačiji, federalni model britanskog saveza kao alternativu nezavisnosti. Stoga bi i izbor bio kraj UK ili novo Federalno Kraljevstvo Britanije. (Federalno Ujedinjeno Kraljevstvo tvori nezgodnu skraćenicu.)
Put od referenduma 2016. do ovog tvrdog breksita pun je prekršenih obećanja: od članka koji je Boris Džonson napisao u “Dejli telegrafu” četiri dana kasnije, tvrdeći da “će se nastaviti slobodna trgovina i pristup jedinstvenom tržištu” do tadašnjeg ministra trgovine Liama Foksa, koji je rekao da bi sporazum o slobodnoj trgovini sa EU “trebalo da bude jedan od najlakših u ljudskoj istoriji”.
U trijumfu kognitivne disonance, pristalice breksita su uspijevale da imaju dva nekompatibilna stava u isto vrijeme: da je “Evropa” gnusna francusko-njemačka zavjera da se Engleska utopi u napoleonsko carstvo, ali i da će isti ti novi Napoleoni (po instrukcijama njemačke automobilske industrije) biti u obavezi da Ujedinjenom Kraljevstvu omoguće privilegovani, nesmetani pristup jedinstvenom tržištu, kako bi Britanci imali svoj dio kolača.
Pitanje je da li će doći do dinamične konvergencije ili divergencije između Britanije i EU. Svaka prihvatljiva alternativa trenutnoj populističkoj britanskoj vladi više bi voljela mekši breksit. To obuhvata pragmatičniju i kompetentnu konzervativnu vladu sa novim liderom poput Rišija Sunaka, aktuelnog ministra finansija. To bi još više važilo za laburističku - ili koaliciju predvođenu laburistima - vladu pod vođstvom Kita Starmera. To, kao i logila ekonomskog ličnog interesa, ukazuju na to da će se Britanija vremenom ponovo približavati EU, sektor po sektor, pitanje po pitanje.
Sa druge strane, što je tvrđi breksit, to Britanija mora više da traži alternativni poslovni model. Kao što pokazuje Oksford-AstraZeneka vakcina protiva kovida, čak i sami Engleska i Vels imaju značajne snage: finansijske usluge, dobre univerzitete, biotehnologiju, alternativnu energiju, kreativne industrije. Ekonomija će biti manje nego što bi bila bez breksita, ali bi vremenom mogla izgraditi novi, konkurentni profil. To ukazuje na divergenciju. A animozitet i uzajamni prekori oko breksita bez dogovora, ako dođe do toga, vjerovatno bi još neko vrijeme kočili razvoj saradnje u drugim oblastima, poput spoljne i bezbjednosne politike.
Ipak, budućnost breksita će jednako zavisiti od razvoja događaja sa kontinentalne strane Kanala. U Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji, sada vrlo malo pričaju o breksitu, ne samo zato što im je dosadila ta tema, nego i zato što je EU suočena sa dvije druge ogromne krize, o kojima će se svakako raspravljati na samitu ove nedjelje. EU mora hitno usvojiti novi impresivni budžet od 1,8 biliona eura i fond za oporavak, jer će bez njega, oporavak nakon kovida biti teži i tenzije između sjevera i juga u eurozoni ponovo bi mogle postati akutne. Međutim, na tom putu stoje prijetnje vetom Mađarske i Poljske, koje ucjenjuju ostatak EU kako bi dodatno oslabile predlog da se ta sredstva uslove vladavinom prava.
Neki tvrde da bi breksit mogao zapravo pomoći EU jer, oslobođene od nezgodnog anglosaksonskog klijenta, ostale članice bi mogle glatko nastaviti put ka daljoj integraciji. To je iluzija. Ljetos je bio potreban maratonski petodnevni samit da se dogovore oko budžeta i fonda za oporavak, zbog oštrog protivljenja “škrte četvorke” (Austrija, Danska, Švedska i Holandija), pri čemu je holandski ministar Mark Rute imao ulogu Margaret Tačer.
U odnosu na ono što mađarski premijer Viktor Orban i poljski premijer Mateuš Moravjecki rade svojim EU partnerima, Tačerova djeluje kao blagi eurofil. Bivša britanska premijerka je možda vapila “vratite mi moj novac”, ali je Britanija davala značajan doprinos evropskom budžetu. Nakon što je dobila rabat, snažno je unaprijedila centralni projekat evropske integracije - jedinstveno tržište čiju “fer utakmicu” (što je britanska metafora) UK mora prihvatiti, kako sada insistira EU.
Mađarska i Poljska, nasuprot tome, dobijale bi ogromni doprinos iz budžeta i fonda za oporavak, koji bi zajedno mogao doprinijeti više od šest odsto mađarskom BDP. Ipak, one odbijaju da prihvate neke prilično minimalne uslove koji se odnose na vladavinu prava, bez kojih bi EU postepeno prestala da bude zajednica demokratija i zajedničkog pravnog poretka.
Mađarski i poljski lideri praktično poručuju njemačkim i holandskim poreskim obveznicima sljedeće: nećemo vam dozvoliti da odobrite prijeko potrebni novac južnim članicama eurozone poput Italije i Španije, koje su teško pogođene kovidom, ukoliko nam ne omogućite da koristimo ogromne sume vašeg novca bez bilo kakvih značajnih ograničenja. U Mađarskoj, to znači da se sredstva EU dijele za davanje potpore Orbanovom sve manje demokratskom režimu, da ne pominjemo korist koju od njih imaju njegova porodica i prijatelji.
Ako ova besramna ucjena uspije, populističke, ksenofobične, nacioanlističke stranke u Mađarskoj i Poljskoj će moći da nastave da se ponašaju kako im je volja, da za to budu velikodušno plaćene i da grizu njemačke i holandske ruke koje ih hrane.
Da premotamo naprijed do izlaska Mađarske ili Poljske iz EU? Zašto bi bile tako glupe? Džonson može da priča o tome da ima svoj dio kolača; Orban ga zapravo već jede.
Ne, neposredna prijetnja za EU nije da će Mađarska i Poljska slijediti primjer Britanije i izaći, nego da će ostati punopravne članice kluba koje nastavljaju da krše njegova najvažnija pravila. Teško je reći koja je sada veća opasnost za budućnost EU: demokratska Britanija koja je izašla, ili nedemokratska Mađarska koja ostaje.
Autor je britanski istoričar, pisac i kolumnista “Gardijana”
Prevela: Angelina Šofranac
Bonus video:
