Za Luciju Dario, medicinsku sestru koja se brine za pacijente Covid-19 u bolnici Gemeli u Rimu, emocionalna strana ove epidemije posebno je iscrpljujuća. Da, odijelo za cijelo tijelo postaje znojavo i nošenje tri para rukavica jednih preko drugih – neophodna zaštita od virusa – čini je pomalo nespretnom. Ali, osjećaj da ne može više da uradi najteže joj pada, rekla je za CNN, prenosi Nedeljnik.
Tokom prvih nekoliko dana italijanske krize, završila bi smjenu, ušla u automobil i plakala. Osjećala se beskorisno.
“Sobe za izolaciju su poput bunkera. To je mjesto paralelne stvarnosti”, rekla je, opisavši jezivu atmosferu na odjeljenju kao “tišinu koja vrišti”.
Dario i njene kolege jedini su kontakti ljudi koji leže u tim sobama.
„Pitamo ih šta im treba, skoro svi kažu da im ne treba ništa, u većini slučajeva traže vodu“, rekla je ona.
Neki zatvaraju oči pred njom i tako signaliziraju da će se jednog dana ponovo sresti, bez maski.
Čuje kako ljudi tokom noći plaču, kašlju i mole se.
“Neki uključuju televizor i pojačavaju glasno, da bi zaustavili svoje misli”, kaže medicinska sestra.
Jedna pacijentkinja koja umire nedavno je zamolila Dario da joj pročita posljednje obrede.
“Naravno, nijesmo sveštenici, ali pokušali smo da damo sve od sebe”, rekao je Dario. Molila se sa starijom ženom. Preminula je kasnije, sama, daleko od porodice. A Dario je otišla u kola i plakala.
Bila je tužna jer nije mogla da uradi više.
Bonus video:
