Proteklu godinu obilježio je veliki broj različitih poteza svjetskih lidera, a beogradska "Politika" objavila je najznačajnije od njih.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barak Obama objavio je rat Islamskoj državi, vratio je dio vojske u Irak, počeo je da bombarduje dijelove Sirije, produžio ostanak trupa u Avganistanu i nastavio da iz dronova udara po osumnjičenima za terorizam.
Nijesu rijetki čak i njegovi politički prijatelji koji su ove odluke ocijenili kao nastavak omraženog rata protiv terora Obaminog omraženog prethodnika Džordža Buša. Zemlju su mu pogodili rasni nemiri i težak skandal sa detaljima o tome kako je CIA mučila pritvorenike po tajnim zatvorima u svijetu.
Obami, smrtnom neprijatelju torture i Gvantanama nekako je pošlo za rukom da ne zatvori kazamat na Kubi i stane u zaštitu obavještajne službe.
Njegova Demokratska stranka je izgubila većinu u oba doma Kongresa.
Poslije svega, kako je moguće govoriti o uspjehu?
Moguće je jer je pred kraj godine donio dvije progresivne odluke: ilegalnim imigrantima dozvolio je da ostanu u SAD i uspostavio je diplomatske odnose sa Havanom. I pored statusa "hromog patka" u svojoj zemlji, on je i dalje najmoćniji čovjek i neko ko se zasad prikazao kao pobjednik u ukrajinskoj bici novog hladnog rata.
Si Đinping predsjednik Kine, ne može da sakrije smiješak dok gleda kako se SAD ponovo uvlače u bliskoistočni glib na koji su već potrošile hiljade milijardi dolara, u velikoj mjeri pozajmljenih od Pekinga. Od novog hladnog rata između Zapada i Rusije, Kina je zasad profitirala – sklopila je energetski sporazum sa Moskvom i nastavila prodor na tržišta Evrope, Latinske Amerike i Afrike za koje hladnoratovski protivnici trenutno nemaju vremena.
Iako Kina ne preza u obračunu sa političkim neistomišljenicima i svake godine pogubi oko hiljadu ljudi, Si je dočekao da njegova zemlja zbog obračuna američkih bijelih policajca sa crnim demonstrantima kritikuje demokratičnost u SAD. I pored toga što Amnesty International redovno kritikuje Peking, Si može biti zadovoljan što vlade širom svijeta uglavnom ne obraćaju pažnju na to i svuda ga rado dočekuju kao lidera zemlje sa izuzetnim ekonomskim rastom i „viškom” novca za investicije.
Predsjednik Rusije Vladimir Putin morao je da posmatra kako vlast u Kijevu iz ruku proruskog predsjednika prelazi kod proevropskih i pronatovskih snaga, kako Zapad Rusiji uvodi ekonomske sankcije i kako vrijednost rublje i cijena energenata padaju, nanoseći ogromnu štetu ruskoj ekonomiji. Odustao je od projekta „Južni tok”, kojim je htio da na putu kojim Moskva šalje gas u Evropu zaobiđe Ukrajinu.
Ipak, Putin mora da u svoje strateške „poene” ubraja i to što je anektirao Krim i tako sačuvao tamošnje ruske vojne baze. Uostalom, Moskva je ostala važan igrač u rješavanju problema u Ukrajini, građanskom ratu u Siriji i nuklearnim pregovorima sa Teheranom. Dobra vijest za Putina je i to što pored svih nevolja u državi ima ispunjen privatni život, pa je nedavno na redovnoj konferenciji za novinare izjavio da je „voljen i voli”.
Fransoa Oland, prvi čovjek Jelisejske palate, spao je na 13 odsto podrške građana, pa se njegovim najvećim dobitkom u 2014. godini može smatrati to što je ostao predsjednik uprkos ogromnoj nepopularnosti. „Preživio” je neviđeni skandal čak i za francusko poimanje romantike i prava na privatnost javnih ličnosti kada su mediji objelodanili da nevjenčanu suprugu Valeri Trivajler vara sa glumicom Žili Gaje. Prva dama je iz tabloida saznala da se Oland na skuteru iskrada i hita u zagrljaj mlađane glumice, zbog čega je doživjela nervni slom.
Oland je pokazao izuzetnu sposobnost ignorisanja loših vijesti – ponaša se kao da njegova prevarena (sada bivša) partnerka nije objavila knjigu u kojoj ga je opisala kao lažnog socijalistu koji se podsmijeva siromašnima, nazivajući ih „krezubima”.
Angela Merkel, njemačka kancelarka, zadržala je status najjačeg evropskog političara i lidera najmoćnije evropske zemlje koja odlučuje o dugovima, finansijama, politici proširenja... Iako mnogi smatraju da je njena politika štednje pogubna za evropsku ekonomiju, ne postoji niko ko bi mogao da je zaustavi u namjeri da „sredi” evropske finansije ili da Grke „dovede u red”.
Kao najveći protivnik njene politike stezanja kaiša javlja se Francuska, ali Merkelova samo treba da Olanda podsjeti na njegov rejting da bi ga odmah utišala. Da je ona liderka Evrope, potvrdio je i britanski list „Tajms”, koji ju je proglasio za ličnost godine.
Redžep Tajip Erdogan, predsjednik Turske, suzavcem, vodenim topovima i pendrecima rastjerivao je demonstrante, koji su ustali protiv njegove nedemokratske vladavine. Sin mu je dovođen u vezu sa velikim korupcionaškim skandalom. Turkinjama je skrenuo pažnju na to da nije pristojno da se smiju u javnosti.
Sunarodnicima je poručio da je kontrola rađanja „ravna izdaji” zemlje. Hapsio je tužioce, sudije i novinare za koje je vjerovao da su povezani sa njegovim najvećim političkim neprijateljem. Ali, kako da se Erdogan svakog dana ne zahvaljuje Alahu na veoma uspješnoj godini kada je 2014. osvojio ogromnu većinu glasova i postao predsjednik Turske, da bi sada mijenjao ustav tako da njegova nova funkcija – šefa države, bude moćnija od one koju je dotad obavljao – premijerske.
Hilari Klinton, nekadašnja državna sekretarka, ima sreće da se gotovo više niko i ne sjeća da je ona rukovodila američkom diplomatijom kada su SAD riješile da napadnu Tripoli i svrgnu Gadafija, kao i kada je u jednom terorističkom napadu u postgadafijevskoj Libiji ubijen američki ambasador u toj zemlji.
U posljednjih 12 mjeseci svi o njoj govori kao o najjačem kandidatu na sljedećim predsjedničkim izborima ili je već proglašavaju za prvu predsjednicu SAD-a. Bivšoj prvoj dami uspijeva da se o njoj piše i govori isto ili i više nego o sadašnjem šefu Bijele kuće.
Abdel Fatah El Sisi, predsjednik Egipta, pokrenuo je rat protiv političkih protivnika, riješio da sasvim slomi Muslimansku braću koja su zavladala poslije arapskog proljeća, a koju je s vlasti uklonio državnim udarom.
U zatvoru drži trojicu novinara Al Džazire jer mu se nije dopalo kako su izvještavali o prevratu u Kairu. Ipak, on nema previše problema zbog svoje čvrste ruke pošto su Amerikanci zažmurili na njegov državni udar i nastavili da Egiptu šalju vojnu pomoć u vrijednosti od 575 miliona dolara godišnje.
Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Irana, može samo zadovoljno da trlja ruke što su Amerikanci i ove godine zatezali postizanje nuklearnog dogovora sa Teheranom i odbacili ukidanje ekonomskih sankcija koje razorno djeluju na iransku ekonomiju.
To je sve loše za državu, ali je dobro za vjerskog lidera jer je njegova vlast sigurna sve dok Iran ostaje ekstremno izolovan od ostatka svijeta.
Bašar Al Asad, predsjednik Sirije, na čelu je zemlje koja se raspada u trogodišnjem građanskom ratu, dok se centralna vojska bori protiv nekoliko pobunjeničkih grupa.
Međutim, on je i u 2014. ostao na vlasti i svojim najvećim postignućem može smatrati to što nije doživio sudbinu Hosnija Mubaraka i Muamera el Gadafija, koje je arapsko proljeće koštalo vlasti, a ovog drugog i života.
Koliko prošle godine, SAD su htjele da bombarduju Damask i uklone Asada, da bi ove godine on postao njihov prikriveni saveznik u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, Islamske države.
Kim Džong Un, sjevernokorejski lider, imao je probleme u porodičnom vođenju državnih poslova jer je morao da pogubi teču, visokog partijskog i državnog funkcionera, zbog sumnje da je ovaj kovao zavjeru protiv režima. Htjeli su da ga ubiju i u holivudskoj komediji „Intervju”, pa je Kim oštro zaprijetio SAD da nikako ne puštaju ovaj film.
„Soni” tvrdi da su sjevernokorejski hakeri upali u njegov sistem i zbog straha od daljih sajber napada na neko vrojeme je odložio premijeru. I pored porodičnih spletki, teških operacija i ismijavanja na filmu, Kim je ostao glavni u zemlji sa nuklearnim oružjem.
Bonus video:
