Američka država Njujork je pooštrila je zakone za kupovinu oružja, ali nabavka oružja u Americi je još uvijek dječja igra. Dopisnica DW Kristina Bergman je jedino imala problema - s gužvom u trgovinama oružja!
"Uzmite onda Glokk, devet milimetara", prijateljski me savjetuje mladić koji stoji pored mene: "Njime možete pucati kroz zidove i vrata i kroz skoro sve. Donekle je stvar veličine vaše šake", objašnjava dok proučava veličinu moje ispružene šake, "ali s Glokom zapravo ne možete pogriješiti." Štaviše, austrijski proizvođač Glok je poznat da nudi i kompaktni, "ženski" model svojeg pištolja kojeg koriste mnoge policije i vojske u svijetu.
Mladić - procjenjujem da je tek navršio dvadesetak godina - i ja stojimo u repu u jednoj trgovini oružja u saveznoj državi Virdžinija. On pak želi da kupi sasvim određenu vrstu ručnog oružja i već je bio u trgovini prošle sedmice. Ali mi objašnjava da su već onda "police s oružjem bile potpuno ispražnjene".
Trgovina južno od glavnog grada Vašingtona DC je otvorila svoja vrata tek prije dvadesetak minuta, ali tri prodavača jedva uspijevaju da udovolje gužvi koja vlada. Statistički uzevši, devet od deset Amerikanca posjeduju oružje i kupuje se sve više. Koliko oružja zaista nalazi novog vlasnika je zapravo nepoznanica - jer u mnogo slučajeva nisu potrebne baš nikakve formalnosti.
U kojoj mjeri je zaista jednostavno kupiti oružje u Sjedinjenim Američkim Državama? Najjednostavnija mogućnost je neka od (brojnih) sajmova i prezentacija oružja. Tamo nema nikakvih provjera niti pitanja. Svi trgovci i privatne osobe mogu nuditi vatreno oružje na prodaju.
Druga savezna država, drugi zakoni
Naravno, postoji i mogućnost za kupovinu oružja preko interneta, ali meni, koja kupujem oružje prvi put, takva trgovina mi je sumnjiva. Ko želi da povjeri svoje lične podatke nekakvoj anonimnoj web-stranici? Kako bi makar malo bolje upoznala svijet oružja, susrela sam se sa jednim poznanikom u saveznoj državi Virdžiniji. Nazvaću ga Džon - svoje pravo ime ne želi da vidi u medijima - je odrastao u jednom malom mjestu u toj saveznoj državi.
Kako objašnjava, oružje je tamo spadalo u svakodnevicu:
"Bilo mi je oko devet godina kad sam ispalio svoj prvi hitac".
Kod ručnog oružja stvar je i veličine šake. Zato mnogi proizvođači nude - jednako ubojite - modele i za 'nježne' ženske ruke.
Sa 18 je kupio svoje prvo oružje, jednu Vinčesterku. Danas ima više komada oružja, ali se makar trudi da se prilikom kupovine i prodaje strogo drži svih formalnosti. To nije nužno u Virdžiniji, jer ko živi u toj državi, može da proda nekom drugom stanovniku pušku ili pištolj kao da je riječ o biciklu, bez ikakve provjere ko je kupac i bez ikakvih papira.
Ali Džon kaže: "Kada više nisam vlasnik nekog komada oružja, želim da imam i papire o tome da više nisam odgovoran za njega". Jer ko zna šta će novi vlasnik učiniti s tim pištoljem za deset godina?
Puške su (ipak) zabranjene
Svako ko u Virdžiniji želi da u trgovini kupi oružje mora biti provjeren. Ali ta provjera - koja se u pravilu svodi tek na upit da li je ta osoba krivično gonjena - traje veoma kratko i Džon objašnjava da obično već za sat ili dva možemo dobiti svoje oružje. Doduše, ne automatsko oružje i puške, ali su dozvoljene i poluautomatske puške.
Nekoliko dana kasnije sam odlučila i sama da iskušam kako ide kupovina oružja. Doduše, ne u državi Virdžiniji nego u državi Marilend gdje sam službeno prijavljena. Već u prvoj trgovini koju sam tog jutra posjetila vlada gužva. Smještena je u tipičnom američkom "mallu", trgovačkom centru između restorana tajvanske kuhinje i prodavnice kućnih ljubimaca. Jedina razlika od susjednih trgovina je da je trgovina oružja zaštićena rešetkama i da je njen izlog zaštićen od pogleda.
Konačno dolazim na red i kažem da sam novinarka i da bih rado saznala da li i kako mogu da kupim oružje. Prodavcu očigledno nije problem prodaja oružja - nego činjenica da sam novinarka pa zato mrmlja: "hm, pričekajte da provjerim da li smijem da razgovaram sa vama".
Poslovođa prodavnice u susjednoj sobi se odlučio na siguran put: Upućuje me na predstavnika za novinare prodavnice. Ali on radi u drugoj podružnici i "nažalost", nema vremena za mene.
Bolje mi je da ćutim
Odlazim u drugu prodavnicu oružja nešto istočnije. I tamo vlada gužva, ali ovaj put odlučujem da ću radije da prešutim da sam novinarka.
"Šta mogu da učinim za vas?" ljubazno pita prodavač.
"Prije svega imam mnogo pitanja", odgovaram.
Prodavcu je odmah jasno: "Kupujete oružje prvi put?" Nakon potvrdnog odgovora, odmah me tješi: "To nije nikakav problem, moj kolega će vam pomoći. Dolaze nam mnogi ljudi, muškarci i žene, koji prvi put žele da kupe oružje."
Njegov kolega, koji upravo poslužuje gospođu srednjih godina, upućuje me na plakat obješen u trgovini:
"Dakle, prvo morate da posjetite ovu web-stranicu i položite kurs. Na kraju ćete dobiti potvrdu koju ćete donijeti i onda vam možemo prodati oružje."
Ja pak upozoravam prodavca da doduše živim u Marilendu, ali kako nisam Amerikanka: mogu li uprkos tome da kupim pištolj?
"Imate li dozvolu boravka (Green Card)?" Kao akreditovana novinarka, naravno da imam službenu dozvolu rada i boravka.
"Onda to nije nikakav problem", objašnjava prodavač.
Niko se ne ustručava da mi proda oružje, mada je očigledno da ja nemam pojma kako se rukuje njime. Na kraju pitam i koliko će me sve to koštati i odgovor glasi: "Od 300 do 600 dolara."
Kod kuće na računaru dolazim do web-stranice na kojoj policija te savezne države želi da uspostavi više sigurnosti među vlasnicima oružja u Marilendu. Na stranici me upozoravaju da će kurs "Sigurnosni kurs iz vatrenog oružja" potrajati tridesetak minuta i traži se moje ime, datum rođenja i broj moje (američke) vozačke dozvole.
Na stranicama kroz koje me vode, slijede objašnjenja o različitim vrstama oružja, upozorenja o tome da držim oružje i municiju odvojeno i "po mogućnosti" u sefu.
Pitam se, koliko će mi onda trebati vremena da se pripremim za susret sa razbojnikom u skijaškoj maski koji će usred noći provaliti u moj stan...
Iskusni strijelac za 30 minuta
Nakon pola sata sam zaista gotova i kao dokaz mogu da odštampam potvrdu. Dio toga moram da pošaljem policiji, a nakon toga više nema nikakvih prepreka kupovini oružja.
Trgovac bi trebalo još da provjeri moju biografiju i moje podatke pošalje policiji. Zapravo je tu najveći problem - ne zbog policije, nego zbog gužve: "U normalnim okolnostima, to traje najviše nedjelju dana", objašnjavaju mi u trgovini.
"Ali su tamo u tolikom zaostatku da morate računati na dvije, čak tri sedmice".
Na kraju dana se vraćam u Virdžiniju u kojoj sam tog jutra skoro sat vremena čekala na red zajedno s onim mladićem. Želim da znam, da li bi tamo postupak trajao kraće i brže. Trgovac objašnjava formalnosti: "Naravno da ovdje možete kupiti pištolj, ali mi moramo poslati oružje trgovcu u državi gdje ste prijavljeni kako bi ga tamo podigli i obavili formalnosti. Ali mi ovdje imamo toliko posla, da to uopšte ne možemo učiniti. Žao mi je."
Zahvaljujem se i napuštam trgovinu. Sada bih mogla opet otići u Marilend i izabrati pištolj kakav želim. Za dvije ili tri sedmice bih ga mogla odnijeti kući. Ali ne mogu reći da se osjećam posebno prijatno pri toj pomisli.
Bonus video:
