Francuskinja Izabel Dinuar je prije sedam godina postala prva osoba kojoj je izvršena transplatacija lica. Majka dvoje djece se složenoj operaciji podvrgla nakon što joj je pas labrador odgrizao nos, uzne i obraze. Nakon tog događaja, pas je uspavan, uprkos želji porodice da to ne bude učinjeno.
Izabel je za BBC, u jednom od rijetkih intervjua, opisala kako se nosi sa novim licem i svojoj želji da se sretne sa porodicom žene čije je lice postalo njeno.
"Najteže od svega je što pokušavam da ponovo nađem ono što sam nekad bila, ono svoje staro lice, iako znam da to nije moguće", kaže 45-godišnja žena.
"Kad se pogledam u ogledalu vidim kombinaciju nas dvije. Donator je uvijek sa mnom. Ona mi je spasila život", dodaje ona.
Dinuar redovno odbija medijske zahtjeve i rijetko se izlaže fotografisanju. Ona djeluje kao opuštena i samouvjerena, ali je traumatično iskustvo ipak ostavilo svoj trag na nju - i fizički i psihički.
Izabel još uvijek ima vidljiv ožiljak koji se proteže od unutrašnjeg dijela očiju, prema dolje, do ispod brade. To je dio njenog lica koji su ljekari u jednoj bolnici na sjeveru Francuske nakon 15 sati zamijenili dijelom lica donatora. Jedno njeno oko je blago spušteno.
O događaju kojoj je promijenio život govori sa lakoćom.
Izabel je te 2005. godine, u nastupu depresije, uzela preveliku dozu tableta u pokušaju da okonča svoj život. Čvrsto je zaspala, a pas je pokušavao da je probudi. Kad u tome nije uspio, počeo je da grize svoju vlasnicu.
Žena se probudila ležeću u lokvi krvi, dok je pas stajao pokraj nje. Pas je, očigledno, očajnički želio da je probudi.
"Nisam ni sanjala da je krv moja ili da je pas odgrizao moje lice", kaže Izabel.
Izabel je te 2005. godine, u nastupu depresije, uzela preveliku dozu tableta u pokušaju da okonča svoj život. Čvrsto je zaspala, a pas je pokušavao da je probudi. Kad u tome nije uspio, počeo je da grize svoju vlasnicu
Kada je prvi put ugledala svoje novo lice znala je da je pobijedila.
"Nije izgledalo najbolje, svo u zavojima, ali sam imala nos, usta - i to je bilo fantastično", kaže Izabel.
Nakon operacije nije mogla da odmah govori razgovjetno, pa je medicinskim sestrama jedva uspjela da kaže hvala.
No, nakon prvog oduševljenja zbog novog lica, Izabel je promijenila raspoloženje. Nije bila spremna na ono što vidi i ono što se dešava oko nje, posebno ne na progon medija, maltretiranje prolaznika i znatiželjnih posmatrača. Nakon operacije, mjesecima je ostajala kod kuće, ne usuđujući se da izađe.
"To je bilo bolno. Živim u malom gradu i svi znaju moju priču. Nije bilo lako u početku. Osjećala sam se kao životinja u cirkusu", kaže ona.
Danas je ljudi i dalje prepoznaju po gradu, ali njihova pažnja više nije tako brutalna kao nekad.
"Vremenom sam i ja navikla na moje lice. Tako izgledam, to sam ja. Kad ljudi bulje u mene, više se ne obazirem, već buljim i ja u njih", kaže ona s osmijehom.
Iako se promijenila spolja, Izabel je ostala ista unutra.
Ljekar Silvija Testelin, jedna od članova ekipe koja je operisala Izabel, kaže da nije moguće kod svih pacijenata sa teškim povredama lica udariti presađivanje.
Godine 2005. niko nije mogao da garantuje da pacijent neće do kraja života morati da uzima koktel ljekova kako bi spriječio odbacivanje novog tkiva. Ipak, u slučaju Izabel Dinoar i druga dva slučaja iz Francuske, operacije su bile uspješne.
"Niko ne može da zamisli kako je to živjeti bez lica. Izabel može. Ali moramo biti sigurni da je operacija prava stvar za pacijenta", kaže Testelin.
"Vremenom sam i ja navikla na moje lice. Tako izgledam, to sam ja. Kad ljudi bulje u mene, više se ne obazirem, već buljim i ja u njih"
"Ne možete da zamislite broj ljudi koji su željeli transplantaciju, ali to nije igra", dodaje ona.
Dinoar će jednog dana morati da se suoči sa činjenicom da postoji mogućnost da njeno rijelo odbaci novo lice. Testelin kao njen ljekar kaže da obje moraju biti spremne na to, i Izabel kao pacijent i ona kao ljekar.
Izabel je optimistična prema svojoj budućnosti.
"Biće sve u redu", kaže ona.
Dane provodi posjećujući bliske prijatelje i u šetnjama sa novim ljubimcem.
Sklona je napadima depresije jer, kaže, stalno razmišlja o mrtvoj ženi čije lice nosi.
Odmah nakon operacije okrenula se internetu pokušavajući da sazna nešto o domatoru, čiji identitet, prema zakonima Francuske, nikad neće moći da dozna.
"Kad se osjećam loše, pogledam se u ogledalo i opet mislim o njoj. Ne smijem da odustanem, ona mi daje nadu".
Izabel se nada da će jednom biti u prilici da zahvali porodici žene donatora na "čarobnoj donaciji".
Bonus video:
