U Sijera Leoneu, zemlji koja je mnogo napredovala od kraja građanskog rata prije deset godina, bivšu djecu-vojnike još uvijek prate njihovi zločini, a žrtve već 10 godina čekaju obeštećenje.
Mahmud Sesaj (ime je promijenjeno) umije da se služi alatom. Zna kako da zamijeni gume na bijelom terencu ispred radionice, ili da promijeni ulje i provjeri motor.
Ali njegov alat je ranije bila mačeta – odsijecao je ljudima glave. Mahmud je jedan od 10.000 bivših djece-vojnika. Teško je to prihvatiti sada, 10 godina kasnije: mladić u plavom kombinezonu, na početku 90-ih, izgleda kao i drugi šegrti u radionici, piše "Deutsche Welle".
Lokalna humanitrana organizacija u gradu Makeni na sjeveru zemlje mladim ljudima nudi priliku da postanu kuvari i mehaničari. Njemačka humanitarna organizacija "Hleb za svijet" podržava taj program. Ali Mahmud Sesaj ne želi da govori o prošlosti pred svojim kolegama. Sa novinarima "Deutsche Wellea" razgovarao je ispred radionice.
Ubio svoju porodicu
"Živio sam kod tetke u okrugu Tonkolele“, sjeća se Mahmud Sesej.
Pobunjenici su njih dvoje kidnapovali i odveli iz sela. Dali su dječaku droge i prisilili ga da se priključi pobuni. Kratko vrijeme nakon toga, napao je sopstveno selo kao pripadnik pobunjenika. Njegov ujak i još nekoliko rođaka su tom prilikom zarobljeni.
"Moj komandant mi je naredio da ubijem zatvorenike. Nisam htio. Tada je uzeo nož, pritisnuo mi ga uz vrat i zasjekao mi kožu“, sjeća se Mahmud Sesaj, dok gleda u zid.
"Bio sam tužan, jer su moj ujak, moj brat i poznanici mojih roditelja bili među zatvorenicima. Moj pretpostavljeni je vikao i prijetio da će me ubiti ako ne izvršim naređenje. Upucao sam ih mojim oružjem i plakao sam".
Čarls Tejlor
Borci Ujedinjenog fronta revolucije primorali su skoro 10.000 djece na takva djela tokom građanskog rata od 1991. do 2002. Imali su podršku liberijskog šefa države Čarlsa Tejlora, koji je uz pomoć Ujedinjenog fronta želio da kontroliše rudnike dijamanata u susjednom Sijera Leoneu.
Međunarodni tribunal ga je zato osudio na doživotnu robiju. Prvi čovjek pobunjenika Fodaj Sanko, nekadašnji oficir regularne vojske, umro je 1993. od posljedica šloga. Mahmuda Sesaja i druge bivše djecu-vojnike posljedice rata i danas prate.
Pomirenja nema
Uz to, on je imao mnogo sreće. Na radiju je čuo za program obrazovanja organizacije MADAM i prijavio se.
"Kada bi me neko sada regrutovao za grupu pobunjenika, odbio bih. Sada znam dovoljno da nešto postignem u životu", kaže on i po prvi put se široko osmjehuje. To ga čini izuzetkom. Dobar dio nekadašnje djece-vojnika nema obrazovanje. Veliki broj njih vozi taksi, radi sezonski ili prosi.
"Nije imao ništa da jede, i ja sam mu donio hranu. Odbio je moj poklon, i rekao da mu ja više nisam sin"
Taj proces, međutim, nije zaživio. Odnosno, nekadašnji borci poput Mahmuda Sesaja ostaju van društvene zajednice. On se do danas nije vratio u svoje rodno selo – plaši se osvete.
Ni njegov otac ne želi da ima bilo kakve veze sa njim. Mahmud ga je slučajno sreo u Makeni poslije rata.
"Nije imao ništa da jede, i ja sam mu donio hranu. Odbio je moj poklon, i rekao da mu ja više nisam sin", kaže Sesaj dok zadržava suze.
Svakodnevna borba žrtava
Dio žrtava djece-vojnika živi odmah iza ugla, u Makeni. Stotinu metara od MADAM radionice za obrazovanje, nalazi se takozvani logor ljudi nad kojima je izvršena amputacija.
Bivša djeca-vojnici u organizaciji MADAM uče automehaničarski zanat
Vlada i organizacije za humanitarnu pomoć podižu takva naselja po cijeloj zemlji, još od kraja rata, da bi se kako-tako pobrinuli za oko 27.000 takvih žrtava. Logor se ističe malim, jednospratnim kućama, koje su sve ofarbane u žuto. Djeca se igraju između koliba, stariji se u hladu kriju od vrućine.
U jednom malom gradu kao što je Makena, bivši borci i žrtve rata susreću se svaki dan.
"Znam da je i ovdje bilo pobunjenika, kao i svuda u Sijera Leoneu. Ali ne znam da li su neki od njih pripadali grupi koja mi je ovo uradila. Prepuštam bogu da me brani", kaže Asama Koroma.
Ona ima malu radnju u logoru. Ne misli na osvetu, iako – osim predvodnika Ujedinjenog fronta – niko od bivših boraca nije odgovarao.
"Mora se nekad i oprostiti", kaže Koroma.
Obećanja umjesto novca
Adama Koroma živi bez lijeve podlaktice već 14 godina. Pobunjenici su jedne noći napali njeno selo i odsjekli joj šaku i dio ruke. Sa patrljkom koji je krvario prepješačila je tri kilometara do najbliže ulice.
"Tu sam srela jednu patrolu nigerijskih vojnika koji su me povezli u Fritaun".
Tek je u prijestonici zemlje dobila medicinsku njegu. Početkom 2004. dvije godine nakon kraja rata, Komisija za pomirenje preporučila je da se svi ratni invalidi obeštete. Program je trebalo da košta oko deset miliona eura. Ali nadležnim ustanovama nedostajao je novac.
Političke stranke u kampanji obećavaju odštete za žrtve rata
U izbornoj kampanji dvije najveće partije ponovo obraćaju pažnju na ratne invalide. Trenutno vladajuća stranka APC najavljuje mjesečnu penziju, ukoliko ostane na vlasti.
Adama Koroma više ne vjeruje takvim obećanjima. U svojoj radnji prodaje voće i povrće. Naučila je da živi sa svojim fizičkim nedostatkom – kada mušterija kupuje pirinač, ona drži kesu u desnoj ruci a lijevim patrljkom sipa pirinač. Šta je pokreće?
"Želim da moja djeca i mladi ljudi u ovoj zemlji dobiju dobro obrazovanje. To je najbolji način da se spriječi neki novi rat.“
Galerija
Bonus video:
