I deset godina poslije najgoreg terorističkog napada u istoriji, pojavljuju se knjige koje žele naučno da dokažu da 11. septembar nije bio dan koji je promenio svijet.
Takvi uzaludni pokušaji, da se jedna po ljudskim standardima nezamisliva katastrofa predstavi kao bilo koji drugi običan istorijski događaj, psihološki su možda opravdani, ali politički pogrešni, a moralno u potpunosti odbacivi: jer, 11. septembar je promijenio svijet kao rijetko koji dan u prethodnim decenijama, piše Dojče Vele.
Taj dan predstavlja jedan prekid u čijim su dubinama utopljene svjetske slike, modeli mišljenja i političke teorije.
To prije svega važi za Zapad: u proteklih deset godina on se prečesto izletao sa davanjem zelenog svetla za razumijevanje (toleranciju), umjesto da zauzme jasan stav pred izazovom islamističkog terora i njegovih branioca.
Teror, s druge strane, nikada ne smije biti prihvaćen. Čak ni kao navodna "kompenzacija za nasilje", kako ljudi puni razumijevanja ponekad znaju da interpretiraju terorizam.
Multimedijalni specijal Dojče Velea to pokazuje u svim aspektima: iz ličnih priča pojedinaca, o čitavim regionima, o perspektivama za sve nas - deset godina poslije 11. septembra, jednog dana koji je promenio svijet.
Dan koji nema kraja
Deset godina poslije napada na kule-bliznakinje u Njujorku, tadašnji događaji još uvijek imaju veliki uticaj na život Glena Klejna.
On je bio pripadnik Specijalne jedinice njujorške policije za hitne situacije ESU. Kaže se da, kada građani ne znaju šta da rade, treba da zovu policiju, a da policija, kada više ne zna šta da radi, zove ESU... No, ni sveobuhvatna specijalna obuka nije mogla da pripremi Glena Klejna na ono što je doživio na „Nultoj tački“. Gubitak prijatelja i kolega te višemjesečni rad u ruševinama, prevazilaze sve što je vidio u svojoj 20-godišnjoj policijskoj karijeri.
Glen Klejn do danas pati od posljedica napada od 11. septembra 2001. I pored toga, on pokušava da radi ono što mu je uvijek bilo najvažnije: da pomaže drugima.
On je potpredsjednik organizacije za podršku onima koji su 11. septembra pružali prvu pomoć. Mnogi od njih su teško bolesni i traumatizovani. Klejn kaže da je pri svemu što se desilo zapravo imao i sreće.
Pionir borbe za nezavisnu štampu
Fatim Dašti. Star 38 godina, oženjen, troje djece. Nekoliko dana prije 11. septembra 2001, ovaj reporter je za dlaku izbjegao atentat. Cilj napada je bio vođa otpora protiv Talibana, Ahmed Masud. To iskustvo prati Daštija i danas. On je odlučan protivnik preuranjenog povlačenja stranih trupa sa Hindukuša.
Ne drži mnogo do pregovora sa pobunjenicima: „Ne može se pregovarati sa ljudima koji nisu spremni za ozbiljne pregovore“.
Ne drži mnogo do pregovora sa pobunjenicima: „Ne može se pregovarati sa ljudima koji nisu spremni za ozbiljne pregovore“.
On se ponosi i time što finansira list koliko god je to moguće nezavisno od stranačke politike. Ali, ispostavilo se da je to i u novom Avganistanu teško.
Njegova otvorena kritika vlade predsjednika Karzaija donijela mu je i probleme. Početkom 2011. je morao da obustavi izlaženje lista „Kabul vikli“ po drugi put u samo nekoliko godina.
Sloboda u strahu
“Mislio sam da je to slom ljudske civilizacije”, sjeća se Akil Ibrahim Lazim.
Vijest o terorističkim napadima 11. septembra zatekla je Iračanina usred priprema za svadbu.
Ovaj zubar iz Basre, danas 35-godišnjak, tada nije ni slutio da napadi neće zasjeniti samo njegovu svadbu, već i donijeti novi rat njegovoj zemlji.
Lazim je izgubio jednog rođaka, njegova djeca su rasla u atmosferi straha. Iz straha od napada i otmice, on ih i dalje prati u školu.
Rat u Iraku je počeo godinu i po dana kasnije i doveo do svrgavanja diktatora Sadama Huseina.
“Napokon smo se oslobodili tog režima”, priseća se Lazim. “Doduše, bilo je tužno vidjeti okupacione snage u našim gradovima”.
Sadamov pad je Iračanima donio slobode koje dotle nisu poznavali. Ali, njihova cijena je bila visoka: zemlja je potonula u višegodišnji haos i teror; među etničkim grupama je došlo do nasilja koje se do danas nije stabilizovalo. Lazim je izgubio jednog rođaka, njegova djeca su rasla u atmosferi straha. Iz straha od napada i otmice, on ih i dalje prati u školu.
Uticalo i na Evropljane
Fric Urbah: 52 godine, oženjen, troje djece. U Bundesveru je od 1997. Na dan napada na Njujork, današnji major je bio pozvan na stražu u jednu kasarnu u Koblencu.
Preko televizije je pratio dramatične snimke iz Njujorka. “Nisam bio siguran da li su to bili pravi snimci - toliko je sve bilo nerealno i nadrealno. Kada je Urbah nekoliko nedjelja kasnije učestvovao u jednoj vježbi NATO u Turskoj, već je bilo odlučeno da se njemačka vojska uključi u sastav ISAF-snaga u Avganistanu. I dok su prvi američki avioni već uzletali u pravcu Hindukuša, on je morao da pripremi prvi kontingent njemačkih vojnika za učešće u akcijama u Avganistanu. Uskoro je morao da se oprosti i od svoje porodice. Tokom godina koje su uslijedile, mogao je da prati kako se međunarodna intervencija sa ciljem da se ta zemlja stabilizuje pretvorila u pravi rat.
Amerikanci u danima obilježavanja desetogodišnjice strahuju od novih napada. Pooštrili su kontrole prilikom ulaza u zemlje, a jutros je na kratko evakuisan i aerodrom u Vašingtonu.
Galerija
Bonus video:
