Talibanski tunel izbavljenja
Za 4 i po sata u cik zore 25. aprila, više od 480 talibanskih pobunjenika i drugih zatvorenika pobjeglo je kroz tunel iz zatvora na slobodu. Prolaz dug 320 metara mimoišao je vladine punktove i osmatračnice, ograde i bodljikave žice koje su stajale između zatvorenika (među kojima je bilo i stotinak talibanskih vođa) i noći.
U 4h iza ponoći straža zatvora Sarposa u Kandaharu (bivšoj talibanskoj prijestonici) otkrili su bjekstvo – samo 30 minuta nakon što su se, po riječima talibana, zatvorenici bezbjedno izvukli i pobjegli u jednu kuću sa druge strane tunela.
Povoljan tajming, zajedno sa činjenicom da su zatvorenici nekako pobjegli iz zaključanih ćelija u gluvo doba noći i da stražari nisu primijetili bušenje tunela koje je trajalo pet mjeseci, doprinijeli su sumnji da su zatvorenicima pomogli ili stražari, ili zvaničnici, ili i jedni i drugi.
Ovo nesvakidašnje bjekstvo nije prvo toga tipa koje su izveli talibani. Iz istog zatvora su 2008. koordiniranim napadom pobunjenici oslobodili oko 900 zatvorenika.
Bjekstvo iz Alkatraza
Smatralo se da je Alkatraz jedini američki zatvor odakle je nemoguće pobjeći. Iz tog razloga je, skoro 50 godina pošto su trojica zatvorenika nestala 12. juna 1962, taj događaj još uvijek fascinantan.
Na ostrvu Rok usred zaliva San Francisko smješteni su najgori od najgorih, među kojima i Frenk Moris i braća Džon i Klarens Anglin (svi služili kazne doživotne robije, između ostalog, i zbog pljačke). Njih trojica su navodno kopali kroz beton tvrđave koristeći metalnu kašiku (ojačanu srebrom od novčića) i improvizovanu bušilicu napravljenu od ukradenog usisivača.
Da bude još intrigantnije, oni su pametno prigušivali zvuk svoje bušilice akordima koji su se čuli tokom sata muzike i na svojim mjestima ostavili lutke napravljene od zgužvanog papira, na čije glave su zalijepili kosu ukradenu iz berbernice.
Iako su iz zatvora tvrdili da su se bjegunci utopili u moru (u tom slučaju bi i dalje važilo da za 29 godina postojanja ove kaznene ustanove, iz nje nije bilo uspješnih bjekstava), njihovi ostaci nikada nisu pronađeni, a američka maršalska služba slučaj ovog trija još nije zatvorila.
Ovo bjekstvo je poslužilo kao osnova za film „Bjekstvo iz Alkatraza“ iz 1979. u kome je glavnu ulogu igrao Klint Istvud.
Veliko bjekstvo
Veliko bjekstvo, kako se popularno naziva, bio je pokušaj savezničkih zatvorenika da pobjegnu iz Stalag lufta 3, nacističkog logora sa maksimalnim mjerama bezbjednosti, u drugoj polovini Drugog svjetskog rata.
Od aprila 1943. do marta 1944. preko 600 zatvorenika je radilo na ovom poduhvatu.
Iskopali su tri tunela, kojima su dali nazive Tom (koji je bio sakriven u jednom mračnom ćošku), Dik (ispod slivnika u kupatilu) i Hari (iza peći), za koje su se nadali da će ih izbaviti na slobodu. Tuneli su iskopani 9m ispod zemlje kako ih ne bi primijetili stražari. „Tajm“ ih je 1963. opisao kao „čudo genijalnosti švajcarske porodice Robinson“.
Planom koji je skovao britanski oficir Rodžer Bušel, bila su predviđena i lažna dokumenta za oko 200 ljudi, koliko su očekivali da će ih pobjeći, kako bi izbjegli ponovno hapšenje kad se konačno nađu na slobodi. Od tri tunela završen je samo jedan, Hari.
Dvjesta logoraša je pokušalo da pobjegne 24. marta 1944, da bi otkrili da je tunel suviše kratak; pri izlasku iz tunela, zatvorenici su se našli blizu stražarskih mjesta, potpuno izloženi pogledu.
Zbog ovoga i nekoliko drugih prepreka (uključujući i jedan vazdušni napad), samo je 76 ljudi uspjelo da izađe iz tunela te večeri. Svi osim trojice su bili ponovo uhvaćeni. Njih pedeset je strijeljao Gestapo. Uprkos tome što plan nije uspio, bio je dovoljno smion da je zaslužio da se po njemu 1963. snimi film u kome je glavnu ulogu igrao Stiv Mekvin.
Ostrvo Imrali i Ponoćni ekspres
Bili Hejs, 23-godišnji student iz Njujorka je 1970. uhvaćen u pokušaju da prokrijumčari hašiš iz Turske.
Hejs je 1977. napisao knjigu „Ponoćni ekspres“ o svojoj golgoti.
Nekoliko nedjelja prije isteka, Hejsu je kazna produžena na 30 godina zatvora. Odbijajući da ostatak života provede u zatvoru, Hejs, kome su dali da radi na dokovima, pobjegao je 1975. čamcem na vesla. Otišao je u Istanbul i, ne mogavši da nađe sklonište, ofarbao je kosu i otišao u Grčku, odakle je na kraju deportovan u SAD.
Hejs je 1977. napisao knjigu „Ponoćni ekspres“ o svojoj golgoti. Kada su po njoj Oliver Stoun (scenario) i Alen Parker (režija) snimili film, priča je izmijenjena i uključivala je scene nasilja i silovanja koje se, kako Hejs kaže, nikada nisu dogodile.
U jednom intervjuu koji je dao 2007, Hejs je rekao: „Ono što ja zamjeram filmu je to što u njemu nema dobrih Turaka.“
Film je osvojio dva Oskara, od kojih je jedan za najbolji scenario.
Mejz
Mejz (lavirint), koji se nalazi oko 16 km zapadno od Belfasta, otvoren je 1971. i u njemu su bili smješteni neki od najozloglašenijih prestupnika tokom perioda Nevolja. Bilo je nekoliko pokušaja bjekstva iz ovog maksimalno obezbijeđenog zatvora prije nego što je zatvoren 2000.
Međutim, bjekstvo 38 zatvorenika Irske republikanske armije bilo je najveći događaj u istoriji Mejza, koji je nekad smatran najbolje obezbijeđenim u Evropi. Nakon što je u zatvor prokrijumčareno oružje, bjegunci, predvođeni Bobijem Storijem i Gerijem Kelijem, zauzeli su H-blok 7, ubili jednog čuvara i ranili još nekolicinu.
Kada je stigao kombi koji dostavlja hranu, zatvorenici su uzeli putnike za taoce a vozilo iskoristili za bjekstvo. Nekoliko dana nakon bjekstva, njih 19 je uhvaćeno (uključujući Storija, koji je dobio još sedam godina zbog učešća).
Preostalih 19 je prebačeno na sigurnu lokaciju a neki poslati u SAD i druge države (nekolicina ih je ubijena dok su bili u bjekstvu). Keli i Brendan Mekferlan, drugi vođa bjekstva, na kraju su vraćeni u zatvor nakon što su izručeni iz Amsterdama.
Džon Dilindžer
„Znam da je loš momak i bjegunac iz zatvora, ali mogu izaći na kraj sa njim,” rekao je šerif Lilian Holi o Džonu Dilindžeru, prema izdanju „Tajma” iz 1934.
Ozloglašeni gangster je odveden u Indijanu, gdje je tražen zbog ubistva policajca nakon što je uhapšen u Arizoni u januaru te godine. Samo nekoliko mjeseci ranije, drugovi su mu pomogli da pobjegne iz zatvora u Ohaju, gdje je služio kaznu zbog pljačke banke. Ipak, suprotno tvrdnjama vlasti, zatvor Kraun Point u Indijani bio je bezbjedan od bjekstva koliko i Titanik od potonuća.
Dilindžer je 3. marta 1934, prema navodima FBI, upotrijebio ono za šta je kasnije rekao da je bio drveni pištolj koji je napravio da bi pobjegao. Potom je zarobio stražare i pobjegao šerifovim automobilom. „Ako ikad sretnem Džona Dilindžera, „rekao je Holi, „ubiću ga sopstvenim pištoljem.
O tome je smiješno i pričati.” U julu iste godine, nakon intenzivne potjere, Dilindžer je ubijen ispred pozorišta Biograf u Čikagu.
Bjekstvo iz zatvora Libi
Pod okriljem noći 1864, više od 100 vojnika Unije je pobjeglo iz zatvora Libi u srcu Konfederacije u Ričmondu u Virdžiniji.
Grupa vojnika sjevera u zatvoru je pronašla put da iskopa tunel iz podruma zatvora koji je vodio napolje.
U podrumu je bilo toliko gamadi da su ga zvali „pakao pacova”. Međutim, nakon nekoliko nedjelja kopanja, dospjeli su u jedno skladište duvana. Na kraju je pobjeglo 109 vojnika Unije. Iako su mnogi uhvaćeni a nekoliko je stradalo u pokušaju da se vrati na sjever, to je najveće bjekstvo iz zatvora u Građanskom ratu.
Paskal Pajet, vješti Francuz
Ovaj Francuz ima „žicu” za bjekstvo u holivudskom stilu. On je 2001. pobjegao helikopterom iz francuskog zatvora.
Ponovo je 2003. upotrijebio helikopter da pomogne trojici ostalih da pobjegnu iz iste zgrade. Nakon što je uhvaćen, Pajet je pobjegao ponovo na još dramatičniji način. Jedan helikopter je otet u Kanu i poletio je prema državnom zatvoru u Graseu, gdje je sletio na krov zatvora.
Tri muškarca su iskočila sa pištoljima i skraćenim sačmarama, upali u zatvor i izašli sa Pajetom.
Pokrenuli su masovnu potragu za muškarcima, a tri mjeseca kasnije Pajet je uhvaćen u Španiji. Ko zna, možda u glavi ima još neki plan za dramatično bjekstvo.
Džon Džerard i Londonski toranj
Zatvorenici Londonskog tornja možda nisu morali da brinu zbog napredne sigurnosne tehnologije kada su planirali bjekstvo, ali zato današnji zatvorenici ne moraju da se nose sa preskakanjem kanala.
Bjekstvo iz zatvora 1597. Džona Džerada, jezuitskog sveštenika koji je zatočen i mučen za vrijeme protestantske vladavine kraljice Elizabete I, uključivalo je nevidljivo mastilo od soka od pomorandže, žicu, kanap, čamac, malo pomoći prijatelja i, kako bi to Džerad rekao, puno božje pomoći.
Napoleon napušta Elbu
Do proljeća 1814, armije Napoleona, koji je osvajao kontinent, bile su u rasulu i oporavljale su se od katastrofalnog pohoda za vrijeme ruske zime.
Opkoljen i oslabljen, Napoleon je bio primoran da se odrekne imperijalnog trona i poslat je u izgnanstvo na malo mediteransko ostrvo Elba. Teško je reći da je to bio neki zatvor s obzirom na to da je imao suverenitet nad cijelim ostrvom, osnovao malu mornaricu, sproveo agrarnu reformu i naredio otvaranje rudnika gvožđa.
Međutim, Napoleon je znao da njegovi neprijatelji neće dugo tolerisati njegovo prisustvo na Elbi i da su planirali da ga pošalju dalje na Svetu Jelenu u Atlantiku.
Tako je Napoleon krišom napustio Elbu sa malobrojnim snagama i došao na francusku teritoriju – u čuvenom susretu, francuski odred poslat da spriječi bjekstvo imperatora, u stvari mu se pridružio.
I uskoro je cijela nacija još jednom stala uz njega. Međutim, u ljeto 1815, sreća ga je napustila i njegove vojske su potučene u čuvenoj bici kod Vaterloa. Napoleon je prognan na Svetu Jelenu, u zatvor iz kojeg nije bilo izlaza.
Bonus video:
