Niko nikada nije zamišljao da će u jednom trenutku svaki medij i internet sajt na svijetu objavljivati isključivo priče o globalnoj svjetskoj krizi i naučnoj trci da se ona pobijedi. Međutim, kako piše BBC, ovo svakako nije prvi put da je epidemiologija zaokupila pažnju javnosti.
Španska groznica je od 1917. do 1920. zarazila četvrtinu svjetske populacije i ubila između 17 i 50 miliona ljudu, podsjeća britanski servis.
Međutim i prije toga postojala je nevjerovatna priča o Tifusarki Meri, mladoj irskoj imigrantkinji koja je radila kao kuvarica u Njujorku na početku 20. vijeka i koja je za sobom ostavila trag smrti, skandala i kontroverze.
U nekim trenucima priče Meri djeluje kao žrtva a u drugim kao zločinka, ali je svakako uspjela u tome da epidemiologija postane glavna tema u Njujorku i širem svijetu u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu.
Meri Meloun je rođena u Kukstaunu u Irskoj 1869. godine, ali je tu zemlju napustila kao tinejdžerka u potrazi za novim životom preko okeana.
Meri je do 1900. bila kuvarica u kućama bogatih porodica u i oko Njujorka. Njeno najpoznatije jelo je bio sladoled od breskve, što će kako navodi BBC odigrati važnu ulogu u njenoj priči.
U to vrijeme biti kuvarica je bilo prestižno jer je to značilo da je nadređena svim zaposlenima u kuhinji, kuvari su odlazili u nabavke a poslodavci su se prema njima ophodili sa uvažavanjem.
Meri Meloun je radila u prestižnim djelovima Menhetna, ali stvari nijesu išle dobro kao što je to izgledalo. U periodu između 1900. i 1907. kuvala je u domovima sedam porodica - posljednja je bila u Park aveniji - i u svakoj od tih porodica neko bi se razbolio ili umro. Svaki put ona bi se iskrala i pronašla posao negdje drugo.
Poznato je bilo da se od tifusa umire, ali je on pripadao nekom drugom svijetu, piše BBC. Bolest je buktala u pretrpanim prljavim sirotinjskim četvrtima Njujorka. Bakteriju koja izaziva tifus i koja se širi preko hrane i vode, mogu prenositi hronični nosioci koji čak decenijama nemaju nikakve simptome. Danas između 11 i 20 miliona ljudi se razboli od tifusa, a između 128 i 161 hiljada ih umre, podsjeća britanski servis.
Porodica jedne od žrtava je angažovala istražitelja po imenu Džordž Soper i on je uspio da dokaže da je Meri prijetnja - iako ga je ona kada ju je prvi put pronašao istjerala iz kuhinje prijeteći mu viljuškom za roštilj.
To je dijelom i bio problem sa Meri. Lako je razumjeti zašto je Meri odbijala da povjeruje da ona prenosi bolest od koje nikada nije bolovala. Međutim, Soper ju je ispravno identifikovao kao asimptomatičnog prenosioca tifusne groznice.
Ona se nikada neće razboljeti, ali nikada neće ni prestati da je prenosi drugim ljudima. Ne iznenađuje činjenica da Meri Meloun to nije mogla da razumije. Međutim, vlasti Njujorka su bile očajne i Meri je 1907. godine poslata u izolaciju na ostvro North Brother na rijeci izvan Njujorka.
Ovih dana to je nenaseljeno stanište ptica - i nalazi se na Ist Riveru blizu Bronksa. Krajem 19. vijeka izgrađeno je kako bi se tamo smjestili oboljeli od malih boginja, a kasnije je postalo mjesto gdje je smještan svako ko boluje od neke zarazne bolesti koja zahtijeva karantin.
Ovakav pristup možda djeluje brutalno prema modernim standardima, ali prije razvoja antibiotika nije bilo drugog načina za obuzdavanje ovakvih bolesti, navodi BBC. Velikom poveljom Njujorka državne vlasti su dobile ovlašćenje da šalju bolesne u izolaciju. Meri Meloun je bila smještena u samici. Ona je planirala da se žali i kazala je advokatu da je nepravedno što se prema njoj odnose kao prema izgnaniku kada nije učinila ništa loše. „Djeluje nevjerovatno da se u jednoj hrišćanskoj zajednici ovako postupa sa bespomoćnom ženom“, kazala je Meri.
Njen slučaj je preuzeo medijski magnat Vilijam Rendolf Herst, za koga se priča da je jednom zahtijevao da svaki članak objavljen u njegovom listu mora da natjera čitaoca da ustane sa stolice i poviče „blagi bože“.
Herst je bio izdavač od ogromnog uticaja i upravo u njegovom listu „Njujork Amerikan“ je prvi put 20. juna 1909. ispričana priča o Meri Meloun.
Herstova podrška je na neki način bila mač sa dvije oštrice. Zahvaljujući takvom publicitetu Meri je mogla da plati advokata koji će je zastupati.
Herst je možda platio čak i pravne troškove, kao što je to činio i u prethodnim slučajevima za koje se ispostavilo da mu povećavaju tiraž novine. Sa druge strane, izgleda da su upravo njegovi novinari skovali nadimak Tifusarka Meri koji ju je pratio do kraja života.
Meri je dobila slobodu, a zauzvrat je morala da obeća da više nikada neće raditi kao kuvarica.
Pokušavala je da radi kao čistačica ali se na kraju vratila kuvanju koristeći niz lažnih imena. Ono što je neoprostivo jeste da je čak radila i u bolničkim kuhinjama, piše BBC. Sada već poznati trag smrti i bolesti ju je ponovo pratio. Nemoguće je utvrditi koliko je smrti izazvala. Najmanje tri, ali prema nekim procjenama zbog nje je umrlo čak i 50 osoba.
Kada su je vlasti na kraju pronašle 1915. godine nije bilo nikakve medijske kampanje, niti saosjećanja. Meri je ponovo poslata u izolaciju gdje je živjela naredne 23 godine do svoje smrti 1938.
Njena zaostavština bi, prema pisanju BBC-ja, mogla biti da treba slijediti medicinska uputstva čak i kada ih ne razumijete.
Međutim zašto je sladoled od breskve, najpoznatije jelo Meri Meloun, toliko važno za njenu priču.
Tifusna bakterija može živjeti u hladnoj hrani, ali je uništava termička obrada. Da je Meri bila vješta u spremanju pite od breskve umjesto sladoleda, možda čovječanstvo nikada ne bi čulo za Tifusarku Meri.
Bonus video:
