Tokom protekle decenije, autokrate širom svijeta usavršile su tehniku “upravljane” ili “vođene” demokratije. U Bjelorusiji, Egiptu, Rusiji, Ugandi, Venecueli i drugim zemljama, autoritarni lideri održavali su periodične izbore kako bi pojačali sopstveni legitimitet, ali su uspostavili monopol nad medijima, ograničili civilno društvo i manipulisali državnim institucijama i resursima kako bi osigurali da ostanu na vlasti.
Ovakve metode, međutim, nikada nisu sigurne, a njihova efikasnost se smanjuje kako građani stiču svijest i uče da djeluju unutar namještenih sistema. Sve veći broj autokrata bio je primoran da se oslanja na sve oštrije oblike represije: i dalje održavaju periodične izbore jer ih građani očekuju, ali se čak i ne pretvaraju da su ti prazni rituali slobodni ili fer. Rezultat je širenje nečega što bi se moglo nazvati “zombi demokratija” – živih mrtvaca izbornih političkih sistema, prepoznatljivih po formi, ali lišenih svake suštine.
Kao što su autokrate prešle iz upravljane u zombi demokratiju, tako se i borci za ljudska prava moraju razvijati. Dok su se nekada mogli suprotstaviti upravljanoj demokratiji napadajući određene autokratske tehnike – recimo ograničenja civilnog društva ili hapšenja novinara – sada moraju da se bore protiv zombi demokratije sa frontalnijim pristupom, koji lišava autokrate legitimiteta koji traže od izbornih šarada.
Puzeći zombiji
Tradicionalne diktature se i ne pretvaraju da su demokratije. Monarhije poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata se čak ni ne trude da održavaju direktne nacionalne izbore. Ni Komunistička partija Kine; slično je na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Vijetnamu; ili u slučaju nedvosmisleno autoritarnih vlada postsovjetske Centralne Azije, Kazahstana, Turkmenistana i Uzbekistana. Drugi autoritarni režimi, poput vojne hunte u Mjanmaru koja je poubijala stotine demonstranata i zatvorila hiljade njih otkako je u februaru preuzela vlast, srušili su izabrane vlade i potpuno okrenuli leđa demokratiji.
Ali, u sve većem broju zemalja vlade su ogrtale svoju autokratsku vladavinu plaštom demokratije – samo da bi posljednjih godina svukle ovu tanku masku do tačke rizika. Dobar primjer je Rusija, koja u velikoj mjeri napreduje ka statusu zombi demokratije zbog ponovnih manevara oko opozicionog lidera Alekseja Navaljnog i upravljane demokratije Kremlja. Kremlj je dugo držao opoziciju pod kontrolom manipulišući javnim mnjenjem kroz dominaciju državnom televizijom i drugim medijima. Ali, Navaljni je izbjegao kontrolu informisanja iz Moskve praveći sjajne dokumentarne filmove o koruptivnim poslovima predsjednika Vladimira Putina, koji su prikupili desetine miliona pregleda na Jutjubu.
Nakon što je dopustio Navaljnom da se kandiduje za gradonačelnika Moskve 2013, kada je osvojio 23% glasova, Kremlj je zabranio učešće na izborima njegovoj partiji, kao i drugim istinski nezavisnim opozicionim strankama. Međutim, Navaljni je 2019. zaobišao to ograničenje ohrabrujući Ruse da glasaju za kandidate iz nezastrašenih pseudo-opozicionih partija koje je Kremlj dozvolio. Cilj te strategije “pametnog glasanja” bio je da se potkopa vladajuća Jedinstvena Rusija. Ruske vlasti su odgovorile protjerivanjem Navaljnog u zatvorsku koloniju, nastojeći da svakog kandidata koji ga podržava kriminalizuju kao “ekstremistu”. Takođe su neke od preostalih nezavisnih medija u zemlji žigosali kao “strane agente”. U Rusiji će se i dalje održavati izbori, ali bez simuliranja prave opozicije ili slobodne javne rasprave.
Latinska Amerika
Zombi demokratija se takođe ukorijenila u Latinskoj Americi, najviše u Venecueli i Nikaragvi. Nakon što je vladajuća stranka venecuelanskog moćnika Nikolasa Madura izgubila na parlamentarnim izborima 2015, iskoristio je kontrolu nad izbornim i sudskim vlastima da osigura da budući izbori ne budu ni slobodni, ni pošteni. Vrhovni sud je dozvolio pristalicama vlade da preuzmu opozicione stranke, a snage bezbjednosti su pritvorile opozicione lidere i maltretirale njihove pristalice kako bi otklonile mogućnost pobjede opozicije. Kao odgovor na međunarodni pritisak, Madurova vlada nedavno je imenovala dva zvaničnika povezana s opozicijom u Nacionalni izborni savjet zemlje, ali ostaje da se vidi da li će ovaj ustupak značajno poboljšati izborne uslove.
U Nikaragvi predsjednik Daniel Ortega takođe postaje sve autokratskiji. Kada su 2018. izbili masovni protesti protiv njegove vladavine, vlada je odgovorila ubilačkom represijom: policija i teško naoružane provladine grupe brutalno su se obračunale s demonstrantima, pri čemu je poginulo više od 300 ljudi, a 2.000 povrijeđeno. Vlasti su pritvorile još stotine i sprovele još jedan talas hapšenja prije predsjedničkih izbora zakazanih za novembar ove godine. Sedam predsjedničkih kandidata i najmanje 20 kritičara je uhapšeno, ostavljajući Ortegu da se kandiduje za svoj četvrti uzastopni mandat praktično bez oponenata.
Apsurdnih 97% glasova
Bliski istok i Afrika takođe nisu izbjegli pošasti zombi demokratije. Nakon što je koaliciona vlada turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana izgubila na izborima za gradonačelnika 2019. od kandidata iz opozicione koalicije, Erdogan je pojačao napade na prokurdsku stranku koja je podržala kandidate te koalicije, uklanjajući i zatvarajući gradonačelnike iz te stranke. Dao je zeleno svjetlo za sudski postupak za zatvaranje stranke i udvostručio napore da se njenom harizmatičnom bivšem kopredsjedniku Selahatinu Demirtasu onemogući da napusti zatvorsku ćeliju u kojoj je proveo posljednje četiri i po godine. Suočen s padom javne podrške, Erdogan je pokušao da odstrani nezavisne medije i uspostavi kontrolu nad sudovima. Čini se da se i njegova koalicija priprema za izmjenu zakona o izborima i političkim strankama bez konsultacija s drugim strankama, što izaziva zabrinutost da bi izbori 2023. mogli biti nedovoljno fer.
U Egiptu, bivši general Abdel Fatah el-Sisi koji je postao predsjednik i njegova vojna hunta pokušali su da spriječe mogućnost pobjede nezavisnih stranaka, poput Muslimanske braće (koja je pobijedila na posljednjim poštenim predsjedničkim izborima 2012) nametanjem najrepresivnije vladavine u modernoj istoriji zemlje: gašenje nezavisnih medija, zastrašivanje grupa civilnog društva i pritvaranje desetina hiljada građana. Sisi je 2018. ponovo izabran sa zvaničnih – i apsurdnih – 97% glasova. U međuvremenu, predsjednik Ugande Joveri Museveni ponovo je izabran ranije ove godine s manje dominantnih 58,6% glasova, ali tek nakon što su snage bezbjednosti uhapsile njegovog glavnog protivnika i brutalno poubijale mnoge njegove pristalice.
Ahilova peta autokrata
Problem zombi demokratija postao je toliko akutan da su vladama posvećenim promovisanju istinske demokratije potrebne strategije za njihovo rješavanje. Decenijama je standardni odgovor na upravljane demokratije bio da se, jedno po jedno, napadaju oruđa izborne manipulacije – ukazujući na cenzuru, suprotstavljajući se ograničenjima civilnog društva ili braneći prava opozicionih kandidata – kako bi te vlade vratili ka omogućavanju šireg građanskog angažovanja, nesputanim medijima, nezavisnosti sudstva i slobodnim i fer izborima.
Ali, suprotstavljanje zombi demokratijama zahtijeva holistički pristup. Njihovi lideri su digli ruke od pokušaja da upravljaju javnim mnjenjem i sada ga ukidaju, ali čak se i najgore zombi demokratije oslanjaju na određeni stepen narodnog konsenzusa, koliko god to bilo iznuđeno. To daje onima koji žele da promovišu istinsku demokratiju tačku oslonca.
Sjedinjene Države i druge slično nastrojene demokratije trebalo bi da nastave da osuđuju cenzuru i druge taktike zlostavljanja koje zombi demokratije koriste kako bi ućutkali kritičare, kao i političke i pravne mahinacije koje koriste da bi demokratiju lišili njene suštine. Takođe bi trebalo da prestanu da pružaju sredstva za život liderima zombi demokratija, bilo da je u pitanju američka vojna pomoć i prodaja naoružanja Sisiju ili subvencije Evropske Unije za Viktora Orbana.
Međutim, zemlje koje žele da promovišu istinsku demokratiju trebalo bi da odu i korak dalje i da ciljaju lidere zombi demokratija tamo gdje to najviše boli – razotkrivanje korupcije i zloupotrebe položaja koji održavaju njihove režime. Pošto zombi demokrate više ne vjeruju čak ni manipulisanoj javnosti da će ih podržati, sve više se oslanjaju da će njihovu vlast podržati prijatelji koje imaju u vojsci i privatnom sektoru. Ali, generali i oligarsi rijetko istinski vjeruju u zombi demokratiju. Njihova lojalnost mora se kupiti preusmjeravanjem javnih sredstava, što je Ahilova peta autokrata.
Demokratske vlade treba da ukažu kako lideri zombi demokratija unapređuju svoje privatne interese na račun javnog. Sisi i Orban su javne bolnice ostavili oronulim i zapuštenim, dok su isplaćivali svoje prijatelje. Kremlj je dozvolio bliskim oligarsima milijarderima da napreduju, istovremeno smanjujući penzije i dozvoljavajući stagnaciju plata. Maduro isplaćuje vojsku dok narod Venecuele pati od humanitarne krize. Slične kritike mogle bi se uputiti većini lidera zombi demokratija.
Nažalost, američki predsednik Džo Bajden propustio je priliku da napadne Putina zbog korupcije na samitu dvojice lidera u junu u Ženevi. Bajden je kasnije rekao da je razgovarao s Putinom “o kršenju ljudskih prava”, ali osim kratkog pomena Navaljnog, nema javnih zapisa o tome šta je rekao. To znači da građani Rusije nisu mogli da čuju kako Bajden kritikuje Putina i njegove prijatelje oligarhe jer su se obogatili prisvajanjem državnih resursa, a zatim uništili demokratiju u zemlji, tako da ne moraju odgovarati za svoje postupke.
Bajden je bolje obavio isticanje korupcije kubanske vlade, nakon što su početkom jula izbili prodemokratski protesti širom zemlje. On je javno optužio kubanske autoritarne vođe da su se “obogatili” umjesto da štite ljude od “pandemije i decenija represije i ekonomske patnje kojoj su bili izloženi”. Ta vrsta oštre kritike daleko više odjekuje kod građana autoritarnih zemalja nego površna napomena o “ljudskim pravima” koja se pominju u privatnim razgovorima.
Najbolji način da se potkopa zombi demokratija je da se pokaže da su njihovi lideri ravnodušni prema javnosti kojoj se pretvaraju da služe. Da, autokrate mogu da pribjegnu brutalnosti da bi održale vlast, ali to je opasna igra. Čak i najzagriženiji diktatori teško se mogu održati kada se javnost potpuno okrene protiv njih. Da bi ubrzali dolazak takvih obračuna, Bajden i drugi demokratski lideri trebalo bi da naglašavaju kako su, u nastojanju da zadrže vlast, lideri zombi demokratija potpuno okrenuli leđa svom narodu.
Čvrsta ruka u Mađarskoj i Bjelorusiji
Putinovi ideološki prijatelji u Bjelorusiji i Mađarskoj vode svoje zemlje sličnim putem ka zombi demokratiji u Evropi. Na vlasti od 1994, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko oslanja se na ograničenja medija i civilnog društva kako bi zadržao čvrstu kontrolu nad svojom zemljom. Kada se 2020. kandidovao za šesti mandat, vjerovatno je pretpostavio da će postići laku pobjedu nakon što je pohapsio glavne opozicione kandidate. Ali javnost se okupila oko Svetlane Tihanovske, supruge jednog od zatvorenih opozicionih političara, primoravši Lukašenka da pribjegne očiglednoj izbornoj prevari i masovnom pritvaranju i mučenju demonstranata. Kasnije je njegova vlada procesuirala kritičke novinare i branitelje ljudskih prava i likvidirala desetine grupa civilnog društva i nezavisnih medija. Čak je otišao dotle da je prisilno prizemljio jedan komercijalni let kako bi uhapsio vodeću opozicionu ličnost.
Mađarska je krenula drugim putem ka zombi demokratiji. Nakon što je po drugi put došao na vlast 2010, premijer Viktor Orban preuzeo je kontrolu nad većinom medija u zemlji, nezavisne sudije zamijenio je izabranim, nametnuo ograničenja grupama civilnog društva, prekrojio izborne okruge da bi sebi osigurao prednost i rasporedio javna sredstva kako bi održao veliku većinu u parlamentu. Ali Orbanova strategija počela je da propada 2019, kada je njegova stranka izgubila lokalne izbore u mnogim velikim gradovima. Sada, suočen s mogućnošću da bi njegova stranka sljedeće godine mogla izgubiti na parlamentarnim izborima od ujedinjene opozicije, Orban nastoji da osigura da njegova stranka kontroliše državu bez obzira na to ko je u vladi. Njegova partija tiho preuzima kontrolu nad odborima koji vode mnoge državne institucije i stvara fondacije kojima upravljaju prijatelji koji će kontrolisati mnoge državne resurse i djelovati izvan nadzora zakonodavne vlasti.
Peking diktira u Hong Kongu
Hong Kong je takođe poprimio neke od karakteristika zombi demokratije. Izborni proces koji je omogućio izbornim okruzima u Pekingu da izaberu polovinu članova vladajućeg Zakonodavnog vijeća dugo je garantovao prokontinentalnu većinu. Ali, nakon ubjedljive pobjede na lokalnim izborima 2019, usred velikih protesta, prodemokratski kandidati su nakratko zaprijetili da će pobijediti na sljedećim izborima za Zakonodavno vijeće korišćenjem neformalnog primarnog sistema. Učesnici u tom sistemu se sada procesuiraju, a sve opozicione aktivnosti su zatvorene u skladu s oštrim zakonom o nacionalnoj bezbjednosti koji je nametnuo Peking.
Autor je izvršni direktor “Hjuman rajts voča”.
Tekst je objavljen u magazinu “Forin afers”.
Prevela: D. Vraneš-Redžić
Bonus video:
