Malo više od 24 sata pošto su se posljednji američki vojnici povukli iz Kabula, okončavši američko iscrpljujuće i smrtonosno povlačenje is Avganistana, Džo Bajden je proglasio početak novog poglavlja u američkoj spoljnoj politici.
”Odluka o Avganistanu ne odnosi se samo na Avganistan”, kazao je 78-godišnji američki predsjednik utorak u televizijskom obraćanju iz Bijele kuće. “Ovdje se radi o okočanju jedne ere velikih vojnih operacija u cilju obnove drugih država”.
Bajdenovi komentari nijesu naročita novost: njegov skepticizam prema američkom ratu u Avganistanu datira još od Obamine administracije, a njegova želja da ga okonča je bila i izborno obećanje 2020. i prioritet od njegovog ulaska u Bijelu kuću u januaru.
Ipak, haotična priroda povačenja i Bajdenovo naglašavanje šireg značaja odjekuju u Vašingtonu i svijetu ukazujući na američko pomjeranje posljednjih godina ka uzdržanijem i opreznijem ispoljavanju vojne sile.
Za pristalice Bajdenovog pristupa, ovaj potez odražava ono što oni odavno smatraju neophodnim redefinisanjem američke politike nacionalne bezbjednosti nakon bezuspješnih i skupih konflikata koji su se odvijali u posljednje dvije decenije. Oni vjeruju da će ova promjena pružiti američkim zvaničnicima i vojsci još prostora kako bi se fokusirali na suprotstavljanje velikim strateškim rivalima poput Kine i Rusije i suočavanje sa globalnim izazovima kao što je klimatska kriza, a da pritom ne budu uvučeni u beskrajne konflikte naročito ne u one na Bliskom istoku.
Drugi strahuju da Bajden ulazi u rizičniju eru američkog povlačenja, što bi moglo ohrabriti njene protivnike, iznerivirati najranjivije saveznike, podriti zalaganja u oblasti ljudskih prava i raspršiti nade za povratak na snažno američko globalno liderstvo nakon četvorogodišnjeg mandata Donalda Trampa.
”Biće potrebno pronaći način za demonstriranje američke moći u doglednoj budućnosti - u suprotnom Kinezi i Rusi će automatski povjerovati da je ovo vijek koji pripada Kini i u kojem će trijumfovati autoritarni režimi”.
”Ono o čemu ja sada razmišljam jeste: kako nas vidi ostatak svijeta?”, kazao je Viljem Koen, bivši sekretar za odbranu u administraciji Bila Klintona. “Kakva je računica Kina i Rusije? I ono što je jednako važno, kakva je računica naših saveznika”.
”Naši prioriteti su negdje drugo”
Klatno američke spoljne i odbrambene politike je u proteklom vijeku bilo izloženo generacijskim smjenama nametljivosti i povučenosti. Rat u Vijetnamu je izazvao posljednju veliku reakciju protiv velikih vojnih misija kao i masovne antiratne protreste širom zemlje. Tadašnji predsjednik Ričard Nikson je 1969. godine, pozvao SAD da ne “preuzmu na sebe svu odbranu slobodnih država na svijeta”.
Međutim, malo više od decenije kasnije, nakon što je Ronald Regan ušao u Ovalni kabinet, američka nevoljnost da upotrijebi veliku vojnu silu je popustila: oba predsjednika Džordž Buš stariji i Bil Klinton su koristili vojne intervencije velikih razmjera u Iraku tokom prvog Zalivskog rata i u konfliktu na Kosovu, kako bi odbranili međunarodno pravo i kaznili kršenja ljudskih prava.
Američke invazije na Avganistan i Irak koje je započeo Džordž V. Buš nakon terorističkih napada 11. septembra bile su daleko smjelije, komplikovanije i krvavije - dovodeći do laganog i konstantnog gubitka podrške domaće javnosti i do zatezanja odnosa sa globalnim saveznicima SAD.
”Vidjeli smo kako je izgledala antiteroristička misija u Avganistanu - trebalo je teroriste primorati da prekinu sa napadima - ugušiti kontrapobunu, izgraditi državu, pokušati stvoriti demokratski, usklađeniji i jedinstveni Avganistan”, kazao je Bajden prošlog utorka. “Udaljavanje od takvog načina razmišljanja i velikih vojnih misija učiniće nas snažnijim, efikasnijim i bezbjednijim kod kuće”.
Spoljnopolitički eksperti u Vašingtonu tvrde da ovakvi komentari Bajdenu i dalje pružaju obilje fleksibilnosti da upotrijebi silu kada je to potrebno. “Odluku o Avganistanu uopšte ne tumačim kao to da će Sjedinjene Države oklijevati da upotrijebe silu ukoliko im je to u interesu. Bajdenova odluka znači da više nije u interesu SAD da nastave višedecenijske napore u Avganistanu koji odnose živote i novac. I da su naši prioriteti negdje drugo”, kazao je Tom Donilon, bivši savjetnik za nacionalnu beezbjednost za vrijeme administracije Baraka Obame.
Džim Dobins, iz Rend korporacije i bivši visoki zvaničnik američkog Stejt departmenta, upozorava da su namjere američkih predsjednika da se klone velikih vojnih operacija u inostranstvu često kratkog daha i da se mijenjaju u ovisnosti od globalnih dešavanja.
”Bilo bi suprotno istoriji a mislim i da je malo vjerovatno razmišljanje na način da ćemo sebe ograničiuti na tako usku definiciju američkih vitalnih interesa”, kazao je Dobins, ili “tako uzak razmjer američkih intervencija”.
Prijetnja od Kine
Džejk Salivan, Bajdenov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, tvrdi da je “suština” predsjednikova spoljnopolitičke “vizije” ista još od vremena dok je bio u Senatu.
Salivan ukazuje na njene glavne sastojke: “Snažna Amerika koja sarađuje sa partnerima i saveznicima kako bi se zauzela za naše zajedničke vrijednosti, promovisala zajedničke interese i demonstrirala – čak i pred novim rastućim globalnim izazovima – da demokratija može donijeti rezultate za američki narod i narode širom svijeta”.
Bivši američki zvaničnici i diplomate tvrde da je povlačenje američkih trupa iz Avganistana prošlo urednije, onda bi Salivanove riječe imale težinu. Međutim, način na koji se to odvijalo, sa američkim saveznicima koje je zatekla brzina talibanske ofanzive i preuzimanja kontrole, i uzaludne molbe da im se pruži više vremena kako bi evakuisali svoje državljane, podrili su povjerenje u SAD.
”Znali smo da će se to dogoditi, znali smo da će se dogoditi uskoro, pripremali smo se za ideju zajedničkog odlaska, ali nijesmo očekivali ovo, donekle vještačko ubrzavanje. Iznenadio nas je način na koji se to dogodilo i očekivali smo više saradnje”, kazao je jedan evropski diplomata.
Američki zvaničnici - uključujući Entonija Blinkena, državnog sekretara, Lilojda Ostina, sekretara odbrane, i Kamalu Haris, potpredsjednicu - prethodnih dana su žurili da se zahvale saveznicima širom svijeta, uključujući i zalivske države na pomoći prilikom evakuacije, kako bi naglasili američku posvećenost njihovoj bezbjednosti i koordinisali napore za poslovanje sa novom talibanskom vladom.
Održavanje i gradnja američkog kredibiliteta kako sa saveznicima tako i sa rivalima biće ključni izazov za ovu administraciju, počev od povlačenja iz Avganistana”, kazala je Mara Radman, potpredsjednica za politiku u Centru za američki napredak.
Međutim, nije ni najmanje jasno kako će sve te pukotine i jazovi biti tako brzo zakrpljeni.
”Za zapadne saveznike ovo će dovesti do ozbiljnih diskusija u NATO-u i na drugim forumima o tome što ubuduće znače velike operacije”, kazao je jedan evropski diplomata. “U suprotnom suočavamo se sa rizikom da ruski narativ o “kraju zapada” dobije kredibilitet izvan tranatlantskog saveza”. Daleko veći strahovi bi se mogli pojaviti na Tajvanu, u Ukrajini ili u drugim zemaljama koje u velikoj mjeri zavise od američkih bezbjednosnih garancija.
Sjedinjene Države i dalje imaju 200 000 vojnika raspoređenih u inostranstvu, svuda počev od Bahreina do Njemačke i Južne Koreje, i odbrambeni budžet od 700 milijardi dolara - što je ogromna vojna sila koju treba imati u vidu.
Majkl Mekinli, bivši američki ambasador u Avganistanu i veteranski diplomata, tvrdi da se Amerika generalno “ne povlači” i da odlazak iz Avganistana ne bi trebalo da ima “posljedice u ostalim djelovima svijeta”. Međutim, zbog neuspjeha u Avganistanu za Bajdenovu situaciju je još važnije da uspije sa ostalim spoljnopolitičkim i domaćim ciljevima, kazao je on.
”Pravo pitanje je, ima li ta šira agenda noge?”, kazao je Mekinli. “Da li je Amerika, konkurentna kada su u pitanju međunarodne teme poput klimatskih promjena, tehnologije, reakcije na pandemiju i razvoja koherentne strategije za bavljenje Kinom i Rusijom?”.
Drugi evropski diplomata ne smatra Sjedinjene Države zemljom “koja bi odustala od određenih stvari”, poput borbe protiv terorizma, zalaganja za ljudska prava, ali ističe: “Vidim zemlju koja je veoma fokusirana na sebe”.
Kod kuće Bajden je veliki naglasak stavio na njegove planove za program infrastrukture vrijedam 1,2 hiljade milijardi, za paket socijalne pomoći vrijedan 3,5 hiljada milijardi i povećanje poreza kompanijama i bogatima što se smatra ključnim za napore Amerike da predstavlja izazov za međunarodne rivale na ekonomskom frontu.
Ipak, percepcija američke snage ili slabosti širom svijeta zavisi od stanja američke demokratije, imajući u vidu uticaj bivšeg predsjednika Donalda Trampa i njegovo prkošenje tradicionalnim institucijama i otvorenim izborima.
Natali Toći, direktorka Instituta za međunarodne poslove u Riimu, i gostujuća profesorica u Harvardovoj Kenedi školi, tvrdi da Bajdenova strategija “ima smisla za jednu supersilu koja je u relativnom padu”.
Međutim, dok su SAD oprezne kada je u pitanju projektovanje vojne snage, Vašington bi se mogao suočiti sa dilemama sličnim onima sa kojima se suočavaju evropske države. “Mi u Evropi ne znamo šta da radimo povodom Turske, povodom Bjelorusije. Ne radi se samo o Avganistanu. Već duže vrijeme ne znamo šta da radimo sa nekim od tih mjesta”, kazala je Toći. “Nemamo odgovor na to pitanje, ali je neophodno da ga nađemo”.
Članak je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevela: N. Bogetić
Bonus video:
