Kada sam, krajem februara 1986, sletio na međunarodni aerodrom u Lomeu u Togou prva stvar koju sam uradio, čak i prije nego što sam prošao imigraciono, bilo je da uključim mali “Soni” radio koji sam svuda nosio sa sobom kako bih slušao BBC-jev izvještaj o svjetskim zbivanjima.
Tada sam radio kao frilens reporter iz Afrike, ali vijest koju sam željno iščekivao odnosila se na jedan drugi kontinent, meni tada potpuno nepoznat: Aziju. Tamo, na Filipinima, tog mjeseca se odvijala drama. Narodni pokret nastao na temeljima masovnih uličnih protesta počeo je da ruši do tada neprikosnoveni autoritet dugogodišnjeg diktatora i američkog klijenta Ferdinanda Markosa. Dok sam još bio na pisti čuo sam da je opozicioni pokret, pod sloganom “Narodna moć”, trijumfovao, a da je Markos pobjegao u egzil.
To sjećanje me proganja od izbora prije dvije nedjelje na kojima je Markosov sin, Ferdinand Bongbong Markos Mlađi, izabran za predsjednika Filipina nakon populističke izborne kampanje koja se jedva doticala diktatorske vladavine njegovog oca i masovne korupcije koja ju je pratila. Vraćanje Filipina u sve više autoritarnu vladavinu počelo je za vrijeme odlazećeg lidera, predsjednika Rodriga Dutertea, koji je preuzeo vlast 2016. i čija je kćerka Sara Duterte sada izabrana za potpredsjednicu zemlje. Događaji na Filipinima nude jedinstvenu priliku za razmišljanje o tome koliko je napornog rada potrebno za stvaranje trajne demokratije nakon dugogodišnje autoritarne vladavine.
Zapadne prijestonice na čelu sa Vašingtonom, tokom najakutnije faze Hladnog rata nije zanimalo koliko je vladar u nekoj od država takozvanog Trećeg svijeta “gad” sve dok je on bio “njihov gad”
Nešto jednako nezaboravno dogodilo mi se kada sam bio unutar aerodromskog terminala u Lomeu prije toliko godina. Moje torbe su pretresene, carinski agenti su me odveli iza paravana a naročito ih je zanimalo ono što je njima izgledalo kao pisaća mašina.
To me je označilo kao novinara, što znači kao osobu koja može biti opasna za diktaturu u Togou, i naredili su mi da iskucam svako slovo na tastaturi. Imali su teoriju da ako napišem bilo kakav subverzivni materijal tokom boravka oni će imati otiske moje mašine, odnosno, znaće da sam to bio ja. Nikada ranije nijesu vidjeli uređaj kao moj: tanak, lagan procesor teksta, japanske proizvodnje, koji je štampao tekst na specijalnom termalnom papiru, pri čemu su karakteri svake mašine isti kao i bilo koji drugi.
Bilo je to u svitanje - kako za mene tako i za svijet - era epohalnih promjena, ali čije su konture još bile nejasne. Uskoro, niko sa sobom više neće nositi pisaće mašine, čak ni one na baterije kakvu sam ja imao. Uskoro će stići internet, a sa njim će i staromodna prijetnja samizdata od koje se plašila policija Togola postati zastarjela, a pristup nezamislivim količinama informacijama će izbrisati granice.
Međutim čak i prije toga, kao što je to bio slučaj na Filipinima, neke od najozloglašenijih diktatura kasne hladnoratovske ere počele su da padaju. Tog istog februara, tri nedjelje prije pada Markosa, dinastija Duvalije na Haitiju, koja je bila na vlasti od 1957. godine, takođe je pala u narodnom ustanku, a Žan Klod Bejbi Dok Duvalije je pošao u egzil u Francusku.
Nastavio sam da izvještavam o Haitiju za “Njujork tajms” tokom turbulentnih godina koje su uslijedile. Diktatura na malom Togou pretvorila se u još jednu dinastiju, koja opstaje čak i danas, pod vladavinom Faure Gnasingbea, sina čovjeka čija je vladavina počela 1967. Međutim, nakon izvještavanja sa Haitija i ostatka Kariba i Centralne Amerike za “Tajms”, vratio sam se u Afriku i svjedočio talasu krhke demokratizacije u jednoj zemlji za drugom prkoseći uobičajenim predviđanjima politikologa, koji su tvrdili da se političke tranzicije poput ove mogu dogoditi samo u državama sa velikom srednjom klasom.
Za neke, Haiti, Filipini i Togo možda su izgledali kao da nemaju puno veze jednim sa drugima. Međutim sve tri zemlje, kao i toliko drugih država koje me zanimaju, bile su saveznici ili klijenti Zapada tokom najgoreg diijela Hladnog rata, kada je djelovalo da Vašington (ili Pariz u slučaju Togoa) ne zanima koliki je tamošnji vladar gad sve dok je to “naš gad”.
Uzmimo na primjer Haiti. Budući da su Sjedinjene Države bile opsjednute time da spriječe prenos kubanskog revolucionarnog modela na druge djelove američkog kontinenta, Vašington je, da bi tu zemlju zadržao u američkom taboru, praštao ili u najmanju ruku ignorisao to što Duvalije koristi državni teror i masovno se bogati na račun haićanskog naroda. Ista logika je važila za Filipine (kao i svuda u Aziji) i u Africi, a najozloglašenija je bila praksa u Zairu. U tim slučajevima, američka težnja da spriječi širenje kineskog ili sovjetskog uticaja bila je važnija od svakog obzira prema upravljanju ili demokratiji.
Kada su Markosi pobjegli 1986. godine, najpoznatiji simbol njihove korupcije bilo je 2700 pari cipela koje je prva dama Imelda Markos ostavila u ormanu. One su zapravo bile samo simbol predatorstva koje je bilo upravo okončano: Predsjednička komisija za dobru upravu osnovana na Filipinima nakon ustanka utvrdila je da je zbačeni diktator sakrio između pet i deset milijardi dolara, koje je ukrao od Centralne banke Filipina tokom vladavine.
Nekoliko godina kasnije, u Zairu, ja sam bio jedan od svega nekolicine novinara koji su uspjeli da zaobiđu ulične blokade i umaknu lojalnim vojnicima koji su čuvali pristup aerodromu, i svjedočio bjekstvu predsjednika Mobutua Sese Sekoa iz Kinšase u maju 1997. Sjedinjene Države su pomogle Mobutuu da dođe na vlast nakon kratkog i burnog demokratskog eksperimenta u tadašnjoj Demokratskoj Republici Kongo pod premijerom Patrisom Lumumbom, koji je brutalno ubijen uz podršku zapada.
Ti događaji su takođe inspirisani strahom od komunističke zaraze u Africi. Sasvim je moguće da je tokom 32 godine na vlasti Mubuta u korupciji prevazišao čak i Markose, a procjenjuje se da je u toj mineralima bogatoj zemlji gdje većina ljudi živi u ekstremnom siromaštvu on pronevjerio oko 15 milijardi dolara.
Rijetki u Sjedinjenim Državama ovih dana razmišljaju o ulozi koju je njihova zemlja imala u podršci razornim režimima u državama koje su nekada finansirane kao Treći svijet. A čak i kod onih koji razmišljaju ima dosta pogrešnih sjećanja.
Uzmimo na primjer činjenicu da je, mada sa zakašnjenjem, Vašington na kraju odlučio da se plima istorije odlučno kreće protiv njegovih dugogodišnjih klijenata i iznenada prekinuo veze sa njima. U slučaju despota zbačenih 1986, Markosa i Duvalijea, to se dogodilo za vrijeme američkog predsjednika Ronalda Regana. U slučaju Mobutua, Bil Klinton je bio taj koji je konačno raskrstio sa njim. Kako se to dogodilo - ili konkretnije - kako se Vašington ponašao nakon napuštanja ovih dugogodišnjih klijenata - fascinira me ne samo zbog nostalgije za nekadašnjom karijerom, budući da sam izvještavao iz svih tih država, već i zbog toga što to govori i plitkosti i kratkovidosti upotrebe američke moći.
Na više načina, istorija uloge Sjedinjenih Država u zbacivanju Mobutua i u periodu koji je uslijedio je čak više uznemiravajuća od njihovog saučesništva u zbacivanju Lumumbe 1960 i moguće u njegovom ubistvu naredne godine. Umjesto promovisanja demokratske tranzicije u Zairu, SAD su pružile diplomatsku podršku Ruandi koja je organizovala tajnu invaziju na susjeda 1996. kako bi postavila novog lidera sa očiglednim diktatorskim tendencijama, po imenu Loren Dezire Kabila. To je učinjeno ne u okviru borbe protiv komunizma, koji je do tada već bio zanemarljiva snaga u svijetu, već po svoj prilici iz želje da na jeftin način uspostave mir u regionu do kojeg Vašingtonu nije naročito stalo.
Kada sam pitao tadašnju američku državnu sekretarku Medlin Olbrajt tokom njene posjete Kongu 1997. godine, ona je o Kabili koji je već uveliko prijetio protivnicima i blokirao istrage o zločinima počinjenim tokom invazije koja ga je dovela na vlast, govorila kao o nekome koje je “snažno krenuo” ka ciljevima “poštene vlade i vladavini prava”. Teško da je mogla biti dalje od istine.
Tokom istorije često je djelovalo da Vašington na Afriku gleda kao na nepotrebno skretanje pažnje sa problema koji su više vrijedni truda jedne supersile
Milioni ljudi su ubijeni u tom ratu, a bilo je i djela koje su Ujedinjene nacije kasnije uporedile sa genocidom. Međutim, Vašington nije želio da zadire u to. Djelovalo je kao da na Afriku gleda kao na nepotrebno skretanje pažnje sa problema koji su više vrijedni truda jedne supersile. Uprkos svim američkim ritualnim pozivanjima na demokratiju, šest od sedam afričkih država koje je Olbrajtova posjetila tokom tadašnje turneje upravljali su autoritarni lideri, od kojih je Vašington neke eksplicitno promovisao kao osvježavajuću novu generaciju za taj kontinent.
Detalji tranzicija dugogodišnjih diktatatura koje su podržavale SAD u Centralnoj Africi, na Filipinima i Haitiju, se naravno razlikuju, ali svima je zajednička izgubljena prilika zbog kratkovidosti američke odgovornosti i moći. To ne znači da SAD mogu i da treba da pokušaju da upravljaju unutrašnjim stvarima drugih država, niti da imaju moć ili čak pravo da nameću demokratske izbore drugim zemljama. Međutim, okončanje diktatura koje je Vašington snažno podržavao trebalo je da otvori put za stvaranje novih oblika angažovanja povoljnijih za nastanak stabilne demokratske uprave.
Istina je da ne postoji opšte prihvaćeni niz instrumenata za ostvarivanje takvog ishoda, ali to je samo dijelom zbog naslijeđenih poteškoća i teških izazova koje postavljaju postautoritarne tranzicije. To je jednako dijelom i zbog jadnih i nedosljednih napora zapadnih država u tom smislu, naročito u nekadašnjem Trećem svijetu.
Danas je teško svjedočiti dešavanjima u državi poput Filipina, gdje je Markosov sin upravo ubjedljivo izabran za predsjednika, kao jednoj vrsti istorijske osvete - prirodnog rezultata lošeg rada prošle generacije za institucionalno produbljivanje demokratije i njenog uticaja na živote građana.
Ovakvi udarci nijesu ograničeni samo na takozvanu globalnu periferiju. U mnogim zemljama Zapada, na čelu sa Sjedinjenim Državama, sada je uobičajeno da populistički demagozi omalovažavaju ključne principe demokratije. Vrijeme je da vidimo da se kriza demokratije širi u sve većem broju zapadnih država i da je to povezano sa ishodom u takozvanom svijetu u razvoju, gdje decenije zapadnog ispiranja usta sa demokratskim vrijednostima bez odgovarajućih investicija konačno uzimaju danak.
Tekst je preuzet iz magazina “Forin polisi”
Prevod: N. Bogetić
Bonus video:
