Meksički migranti Pablo Ortega i Hulio Lopez su u početku uživali u krijumčarenju koje je ravno karti prve klase do Sjedinjenih Američkih Država, koja uključuje besplatna piva, sigurne kuće sa video-igricama, čak i nedjelje provedene u lovačkim domovima.
Oboje su pozajmili hiljade dolara i dodatno platili da bi osigurali ono što obećavaju krijumčari - prijatno putovanje lišeno najvećih opasnosti ilegalnih prelazaka granica.
Njihov specijalni tretman završio se 27. juna, dok su se borili za vazduh u pozadini zagušljive traktorske prikolice u Teksasu, sa više od 60 drugih migranata.
Gotovo svi, uključujući Ortegu i Lopeza, umrli su usljed ekstremne vrućine. To je bio najsmrtonosniji krijumčarski incident u skorije vrijeme u SAD.
Njihova putovanja, koje je Rojters rekonstruisao uz pomoć slika, tekstualnih i video poruka sa njihovim porodicama, pružila su rijedak uvid u svijet krijumčarenja ljudima - trgovinu od milijardu dolara koja postaje sve smrtonosnija.
Dok strože kontrole izlažu migrante većim rizicima, eksperti kažu da krijumčari prodaju sve više skupljih ruta, koje reklamiraju kao “bezbjedne”, “specijalne” ili “VIP”. Ove opcije obično obećavaju transport prevoznim sredstvom, umjesto pješačenja kroz pustinju, kao i prijatnije boravke.
Ortega je pristao da plati 13, a Lopez 12 hiljada dolara, kažu njihove porodice. To prevazilazi prosjek od 2-7 hiljada dolara za meksičke migrante, prema podacima meksičke vlade iz 2019.
Krenuvši odvojeno u potrage za boljim životom, rečeno im je da će putovati sami ili u malim grupama, navode njihove porodice. Još najmanje jedna žrtva, Jazmin Bueso (37), iz Hondurasa, takođe je platila skuplje putovanje, rekao je njen brat za Rojters.
Ortega, šaljivi 19-godišnjak, otišao je sredinom maja autobusom iz rodne Tlapakojane - brdovitog grada na jugoistoku Verakruza, okruženog plantažama banana.
Njegova djevojka je trudna, a on je bio odlučan u namjeri da stigne do Floride, gdje je živjela njegova majka. Tamo je mogao zaraditi novac koji bi slao kući za brigu o svom prvom djetetu i uštedjeti za izgradnju kuće.
”Garantovano, 100 odsto bezbjedno”
Lopez je krenuo iz Benito Huareza, na jugu meksičke države Čijapas. Lopez, 32-godišnji radnik na vjetrenjači, mršav, sa iskrenim tamnim očima, nadao se da će slati novac kući za brigu o najmlađem od svoje troje djece, koje ima autizam. Ime toga sina - Tadeo - bilo je istetovirano na njegovoj lijevoj ruci.
”Nećete prolaziti kroz pustinju... neće biti nikakve opasnosti”, prisjetila se Adriana Gonzales riječi krijumčara upućenih svom suprugu, preko telefona, prije nego što je otišao. “Putovanje koje imate je zagarantovano, 100 odsto bezbjedno.”
Nasilje, siromaštvo i kovid-19 su ubrzali migracije iz Južne Amerike u SAD. Prelasci iz Meksika dostigli su rekordnih 1,7 miliona ove fiskalne godine do juna, dok je prošle godine zabilježen najveći broj smrtnih slučajeva - 728, i taj tempo će biti nastavljen, ako ne i nadmašen 2022.
U pokušajima da izbjegnu rastuću infrastrukturu granične kontrole SAD-a, krijumčari se okreću rizičnijim metodama, što je dovelo do skoka u upotrebi 18-točkaških kamiona sa prikolicom.
Smrti na granicama izazvane vozilima i transportom, rastu brže od bilo kog drugog uzroka, između 2020. i 2021, prema podacima UN-a.
Kako bi platila krijumčarsku taksu, Ortegina majka, Rafaela Alvares (37), prodala je montažnu kuću. Ipak, kada je on stigao do granice, čuvari su tražili još dvije hiljade dolara za njegov prevoz bezbjednijom rutom, koja zaobilazi pustinju, a prelazi rijekom Rio Grande i obuhvata vožnju u kamionu i spavanje sa još troje ljudi do Hjustona.
Alvares je založila zlatni nakit kako bi nabavila dodatni novac. Ona se dobro sjeća kako je upozoravala sina da ne ulazi u prepunu prikolicu.
”Nestaće vazduha”, rekla mu je u video pozivu sa gradilišta na kome je radila, a na kome se nadala da će raditi i on.
Tokom naredne dvije nedelje, Ortega je slao slike i video snimke iz prostrane, dobro uređene kuće, u kojoj je igrao video igrice, a krijumčari su ga čašćavali picom i pivom, dok su čekali da se smanji broj graničnih patrola.
Ortega je konačno prešao Rio Grande 29. maja, ali ga je američki agent uhvatio na obali rijeke i poslao nazad u Meksiko.
Ni Lopez nije uspio da pređe prvi put.
Nakon što su sletjeli u sjeverni meksički grad Monterej, krijumčari su ga dovezli do graničnog grada Matamorosa.
Lopez je četiri dana boravio u maloj, vreloj betonskoj kući sa još dvojicom migranata. Krijumčari su ih potom poveli preko rijeke Rio Grande u čamcu, a zatim ih smjestili u kola, kao što mu je obećano. Ipak, sljedećeg dana, granični policajci su zaustavili vozilo i vratili Lopeza u Meksiko.
Oko ili na dan 14. juna - njegova porodica nije sasvim sigurna - Lopez je prešao još jednom, ovoga puta uspješno. U Teksasu je pješačio tri sata kroz pustinju, kako bi stigao do privatnog lovačkog doma Laredo, gdje je ostao oko nedjelju dana. Na video-snimku, koji je Lopez poslao svojoj ženi, vidi se velika drvena kuća, dekorisana američkom zastavom i lobanjom divljeg jelena. “Veoma je kul”, kaže Lopez u videu.
U međuvremenu, Ortega je pokušavao da pređe granicu, što mu je visoki vodostaj rijeke otežavao. U jednom trenutku je vidio migranta kako se davi u jakoj struji.
On je 17. juna obukao crveni prsluk za spasavanje, pokazao palac gore u znak odobravanja na selfiju, i popeo se na mali čamac na naduvavanje, za ono što će, na kraju, biti uspješno putovanje.
Dan kasnije je proslavio svoj 20. rođendan uz sendvič sa majonezom u sigurnoj kući u Teksasu. Mada je bio na američkoj teritoriji, Ortegino putovanje nije bilo završeno - granična patrola održava kontrolne punktove do najviše 160 kilometara u unutrašnjosti.
”Ostalo je još samo malo”, napisao je svojoj sestri. Dva dana kasnije, ona mu je poslala slike njegove bebe sa ultrazvuka.
Lopez je 21. juna obavio zadnji poziv, u kojem je obavijestio porodicu da će mu krijumčari ubrzo oduzeti telefon. Trebalo je da ga odvedu na drugi ranč, gdje bi sačekao par dana prije nego što će ga prokrijumčariti preko unutrašnjeg punkta na putu do San Antonija, kako je Lopez rekao svojoj ženi.
”Reci mojoj djeci da ih volim i da će, ako uspijem da prođem, sve biti drugačije”, prisjetila se Gonzales njegovih riječi.
Sljedećeg dana je Ortega, još uvijek u sigurnoj kući u Teksasu, rekao majci da počinje da brine o broju migranata koji pristižu. “Već nas je mnogo ovdje”, napisao je.
Nakon toga, komunikacija je prestala.
Napuštena prikolica
U 14:50 časova, 27. juna, 18-točkaški teretni kamion “volvo” iz 1995, prošao je kroz punkt američke vlade blizu Encinala u Teksasu, 40 milja sjeverno od Lareda.
Fotografija sigurnosnih kamera, preuzeta od strane meksičkih službi i objavljena u kratkom izvještaju, prikazuje vozača, obučenog u crnu prugastu košulju, naslonjenog kroz prozor, sa širokim osmijehom.
Malo prije 18 časova, radnik u industrijskoj zoni u okolini San Antonija, više od 160 kilometara sjeverno, čuo je poziv za pomoć, koji ga je odveo do napuštene prikolice pored puta, prema navodima lokalnih službenika.
Prvi odgovori pristigli su par minuta kasnije. Dijelom otvorena vrata prikolice otkrivala su gomile tijela, vrelih na dodir, navode službenici. Ostala tijela nađena su razbacana po zemlji i u obližnjem žbunju, prema dokumentima.
Temperature u San Antoniju su porasle do 39,4 stepena Celzijusa toga podneva, a u prikolici nije nađena voda, niti klima.
Broj žrtava je dostigao 53, uključujući 25 Meksikanaca, 21 Gvatemalca i šest Honduranaca. Policija je našla osumnjičenog vozača, kako se krije blizu žrtava, navodno pod uticajem metamfetamina.
Američka porota je proglasila krivim četiri čovjeka pod optužbama vezanim za incident, koje sežu od posjedovanja ilegalnog vatrenog oružja do optužbi za krijumčarenje, koje mogu dovesti do doživotne ili smrtne kazne.
Do večeri, tragične vijesti su se proširile Meksikom i Centralnom Amerikom.
Lopezovi krijumčari su više od nedjelje ulivali nadu njegovoj porodici da je on i dalje živ, sve dok Gonzales nije identifikovala tijelo svog muža putem fotografija, 5. jula.
Od njegove smrti, Gonzales kaže, nije u mogućnosti da priušti brigu o svom sinu koji ima autizam.
Alvares je, plašeći se najgoreg, zvala Ortegine krijumčare više od 30 puta u pokušaju da potvrdi da joj je sin živ. Oni su blokirali njen broj.
Kada je Alvares doputovala u San Antonio da identifikuje Ortegino tijelo, to je bio prvi put da je vidjela svog sina od 2014.
Na sahrani u njegovom rodnom gradu, puštana je balada u sjećanje na migrante koji su se ugušili u teretnom vagonu prije 35 godina. Ortegina porodica je bacila crvene ruže na grob, dok su odjekivali stihovi: “Vazduh je počeo da nestaje, i oni nisu mogli ništa da urade. Niko nije čuo te vapaje za pomoć.”
Njegova djevojka bi trebalo da se porodi 31. decembra.
Prevod: M. Ćorović
Bonus video:
