Tišinu hladnog martovskog jutra u Briskoj Gori kod Ulcinja, narušio je pucanj iz lovačke puške.
U gustom šumarku, pored šipražja, revnosni lovočuvar spazio je čovjeka u lovačkoj uniformi i puškom u ruci.
“Ko je pucao?”, upitao je lovočuvar.
Lovac, zatečen pojavom lovočuvara ali i pitanjem, smišljao je odgovor.
Bio je lovni zabran.
“Ja”, odgovori napokon, zbunjen.
“Znaš li da je lovni zabran”, povikao je lovočuvar.
“Znam. Šetao sam ovuda, kad vidjeh vranu. Ne volim ih, pa potegoh okidač ali je promaših”, reče lovac i krenu da ide.
U istom trenutku, iz šipražja izađe seter, noseći u ustima ubijenu šljuku.
“Ovi lovci današnji stvarno ne umiju da lažu”, kao za sebe reče lovočuvar i izvadi notes i olovku...
Anegdota iz veličanstvenog lovišta u Briskoj Gori kod Ulcinja potvrđuje staru maksimu da se najviše laže prije izbora, tokom rata i poslije lova.
Ulcinjski lovci Pero Nikprelević i Tihi Rakočević, ne kriju da je to tako.
“Pa ima toga ali te laži su bezazlene. Više su razlog da se nakon cjelodnevnog lova slatko ismijemo, posebno onima koji nas uvjeravaju da govore istinu”, kaže Pero.
Tihi se sjeća priče jednog njihovog drugara o tome kako je u jednom lovištu na sjeveru ustrijelio jelena sa rogovima.
“Prvo ga je upucao čak sa kilometra a onda se jelen stropoštao sa neke stijene. Potrčao je po lovinu i kada je došao na lice mjesta, nije mogao čudu da se načudi. Jelen je prilikom pada rogovima usmrtio divlju svinju koja se tu zatekla a ona je u ustima imala zeca. Bili smo ozbiljni i zamolili ga da nam još jednom ispriča od početka. Onda smo svi kao jedan prasnuli u smijeh”, priča Tihi.
Ulcinjski lovci ponosni su na svoje lovište, koje je jedno od najatraktivnijih u regionu.
Lov na pernatu divljač u zaleđu Velike plaže, močvarama Štoja, Zoganja, solane dok je bio dozvoljen, Briske Gore i dalje prema anamalskom kraju, nezaboravan je. Isto kao i lov na divlju svinju i zeca u Valdanosu, na području Možure, Mavrijana, Briske Gore...
Znaju to lovci pa ulcinjske grupe lovaca često dočekuju kolege iz cijele Crne Gore, ali i inostranstva.
“Grad je s juga opkoljen Jadranskim morem, istočno ga okružuju jezero i prelijepa rijeka Bojana a gotovo sa svih strana bajkovita lovišta poput Briske Gore, Klezne, Možure, Vladimira i štojske ravnice”, kažu oni.
Osim njih dvojice, u grupi Lovci Ulcinja još su Krco, Anto i Buco Đeljošević, Vaso, Tomo, Marko, Pero i Luka Nuculović, Zefa i Kolja Nikprelević, Miloš i Pero Đurišić, Batko Jančić, Cile Stojanović i Radoslav Nišavić. Pero je vođa grupe.
“Uživamo u lovu i druženju nakon njega. Živimo za te nedjelje kada se okupljamo rano ujutro, idemo u lov a onda se družimo do kasno uveče”, kaže Pero.
Za briskogorske lovce, nedjeljno jutro je posebno.
Oko pola šest je okupljanje kod Perove kuće u Briskoj Gori, gdje se uz kafu i rakiju, kuju planovi za lov. Odatle svi zauzimaju čeke koje su raspoređene u obliku polukruga.
Svako ima motorolu i često komuniciraju. Najiskusniji kerovi imaju GPS tako da lovac zna gdje se oni nalaze u bilo kojem trenutku. Ulov zavisi od vještine, ali i sreće, a onaj ko je tog dana nema obično je predmet šale do narednog susreta. Lov se završava u popodnevnim satima kada počinje druženje uz pečenu jagnjetinu ili prasetinu, bez obzira da li je bilo ulova.
Uz to, na trpezi su isključivo domaći proizvodi poput pršute, sira i čuvenog briskogorskog vina.
Pero kaže da sve što grupa ulovi, tu ostaje.
“Ne prodajemo ništa. Imamo čovjeka koji zna da sprema divljač. Tako da što ulovimo jedne, ostaje za narednu nedjelju. Takav je dogovor”, priča Pero.
“Lovimo samo ono što je i kada dozvoljeno. Poznati smo po tome”, kaže Tihi.
Gotovo svake nedjelje, grupi se pridruže prijatelji iz susjednih lovačkih udruženja. Iz Paštrovića u goste im dolaze Vojo Jovanović, Mladen Medigović, Vojo Srzentić i Branko Rafailović a iz Bara, Dragoslav i Duško Ivanović, Bogdan Jelić, Mladen Leković, Matija Ćetković, Marko Glavanović, Marko Milanović i Garo i Dušan Božović.
Sela nadomak Ulcinja prošle godine imale su veliku štetu od pojave vukova kojih nije bilo zadnjih godina. Familije Nikprelevića, Kraja, Nuculovića, Perića i Škrelja, imale su veliku stetu od njih - na stotine preklanih ovaca i tridesetak koza i teladi epilog su vučjeg pira.
“Pored velike lovine, do sada smo najviše ustrijelili zečeva, zatim divljih svinja, šakala i lisica. Moramo se pohvaliti da je na samom zatvaranju lovne sezone naš iskusni lovac Miloš Đurišić ustrijelio i vuka, teškog 40 kila”, rekao je Pero.
Ističe da svi ustrijeljeni kapitalci završavaju kod majstora za prepariranje.
Peru je kao i drugim Ulcinjanima, lov tradicija.
Po ugledu na pretke, obožava kerove. Kako kaže, ima ih preko 30, različitih rasa a Tihi dodaje da je danas teško naći naučenog kera.
“Pero ih ima za svu divljač. Mada mu je lako jer živi usred lovišta”, kaže Tihi i naglašava da ti kerovi nemaju vrijednost.
“Miloš Đurišić ne bi dao svoje posavce ni za pet hiljada eura. To je bogatstvo jer bez dobrih kerova nema uspješnog lova”, tvrdi Tihi.
Šakal “oživio”, a magarac stradao umjesto divlje svinje
Tihi je ispričao i zgodu sa šakalom, za koga je mislio da ga je ustrijelio.
“Povukao sam okidač i šakal je pao. Potrčao sam, uhvatio ga za vrat i donio do vozila. U tom momentu naišla je druga grupa lovaca, njih više od deset”, sjeća se Tihi.
Po dobrom lovačkom običaju, grupa je dočekala neočekivane goste rakijom i zalogajem hljeba. Počela je i priča o proteklom danu u lovu.
“Jedan od njih, onako šeretski, udario je lagano nogom šakala koji je cijelo vrijeme bio na putu, tu pored nas. Na iznenađenje svih, šakal je ustao i počeo da bježi. Ipak. Kerovi su ga stigli”, priča Tihi. Kaže da je metak vjerovatno samo okrznuo šakala i privremeno ga umrtvio.
Pero se sjeća kako je lovac iz njihove grupe mislio da je ulovio vepra kapitalca.
“Pozvao je motorolom drugog lovca, rekavši da mu je hitno potreban da vepra odvuče do vozila budući da je bio mrak. Kada su lovinu donijeli do farova, vidjeli su da je vepar u stvari magarac koji se u lovištu našao u pogrešno vrijeme”, priča Pero.
Kroz smijeh kaže da ni za živu glavu ne smije da otkrije identitet lovca.
Perje leti na sve strane
Pojedini lovci dovijaju se na razne načine kako bi kolege uvjerili da su imali uspješan lov.
“Tako je jedan naš drugar, istu patku stalno nosio u jakni pokazajući je drugarima kao ulov tog dana. Sve dok perje nije počelo da pada. Od tada ga jedno vrijeme nijesmo gledali”, kroz osmijeh priča Tihi.
“Samo da muž ne naiđe”...
Tihi priča kako je jednog svog prijatelja uhvatio u laži, nakon što mu je ovaj kazao da je ubio divlju svinju tešku 80 kila.
“Rekao mi je da je to bilo na obronku Briske Gore ka Šaskom jezeru. Ispričao je da se spustio do nje i nekako je stavio na leđa držeći joj noge oko vrata. Znajući ga dobro, pitao sam ga kako je to moguće s obzirom da je sam sebe jedva nosio uz stranu”, priča Tihi kako je dijalog otišao u drugom smjeru.
“No dobro, pusti sad to. Đe ja stadoh sa pričom”, pitao ga je prijatelj nakon 10-ak minuta.
“Stavio si joj noge oko vrata. Tu si stao”, odgovorio je Tihi.
“Aha. I tako, no sam se bojao muž da ne naiđe”...
Galerija
Bonus video:
