Dragan Nikolić jedini je Nikšićanin, koji je više od stotinu puta dao krv.
Kada je njegovoj supruzi prilikom prvog i drugog porođaja hitno trebala krv, a u Beogradu je trenutno nijesu imali, to ga nije pokolebalo da prestane da dobrovoljno daje krv.
“Imala je A negativnu krvnu grupu. Iako sam tada bio aktivan davalac i krv dao četrdesetak puta, kako joj moja krvna grupa nije odgovarala, a u tom trenutku u bolnici nije bilo potrebne krvne grupe, nije je ni primila. Isto je bilo i prilikom drugog porođaja. Ali, uspjela je da se oporavi i bez te primljene krvi. Osjećao sam se nelagodno, možda malo tužno i krivo mi je što svojoj ženi u tom trenutku nijesam mogao da obezbijedim krv”, priča za “Vijesti” 62-godišnji Nikolić, kome je supruga nedavno preminula.
“Četvrtog novembra 102. put sam dao krv. Toga dana je bila naša godišnjica vjenčanja, prva koju sam dočekao bez nje, pa sam želio da je na taj način obilježim”, sa sjetom u glasu kaže ovaj humanista. Ne smatra da je njegova misija neko veliko djelo.
“Nikada to nijesam doživljavao kao nešto veliko, kao gest kojim neko zadužuje nekoga. To je za mene kao bilo koja druga vrsta pomoći. Jednostavno, krv nekome treba a ja mogu da je dam i to je to”, rekao je Nikolić.
U listu dobrovoljnih davalaca krvi upisao se kao srednjoškolac. Kao student andragogije u Beogradu krv je dao jednom ili dva puta, kao vojnik nekoliko puta, a onda dolazi “željezarski” period i broj davanja krvi se povećava iz godine u godinu.
“Vratio sam se iz vojske i kao Željezarin stipendista u fabrici koja je bila svjetska i po organizaciji rada, i po kadrovima i po obrazovanju, počeo sam redovnije da dajem krv. Nas desetak entuzijasta obnovilo je rad kluba dobrovoljnih davalaca koji je osnovao davne 1960. dr Svetozar Čiko Bulatović, narodni ljekar, kako su ga zvali”, priča dugogodišnji predsjednik najstarijeg kluba dobrovoljnih davalaca krvi u Crnoj Gori.
Umjesto o sebi, Nikolić radije priča o humanosti željezaraca i o tome da je Nikšić uvijek prednjačio u dobrovoljnom davalaštvu.
“U Željezari smo imali razglas dostupan u svakom kutku fabrike, tako da su ljudi često dolazili da traže krv, a radnici se preko razglasala obavještavali koja je krvna grupa potrebna. Ponukani time obnovili smo rad kluba. Prvo smo išli na pozive, a kasnije smo počeli i sa organizovanjem akcija. Često smo organizovali edukativna predavanja srednjoškolcima o tome šta znači dati krv, šta je dobrovoljno davalaštvo, da li je opasno dati krv i kako je nadoknaditi”, kaže “freški” penzioner od prije nekoliko mjeseci.
Na željezarce su se ugledali i ostali i danas u Nikšiću postoji 13 klubova, među kojima je i klub Roma, vjerovatno jedinstven na Balkanu.
“Kada sam počeo da dajem krv nijesam ni slutio da ću doći do brojke od stotinu. Poslednjih godina krv sam davao i pet-šest puta godišnje, iako je preporučljivo samo četiri puta. Ali ‘varao’ sam pod stare dane, pa sam ljekarima govorio da je prošlo tri mjeseca od posljednjeg davanja, iako ponekad nije bilo tako”, sa osmijehom kaže Nikolić.
Mjesec nakon što je obilježio 60. rođendan davanjem krvi, otišao je u Šabac, rodno mjesto njegove supruge i tamo dao krv. “Slagao sam i tamo da je prošlo tri mjeseca, a tačno je bilo mjesec nakon mog rođendana”, kaže Nikolić.
U aprilu, tokom akcije koju su organizovali pivarci, po stoti put je dao krv.
“Oni su me maksimalno ispoštovali i toga dana ganuli do suza. To im nikada ne mogu zaboraviti. Dobio sam i poklon - Bibliju u kožnom povezu, sa posvetom”, kaže Nikolić. “Namjeravam da budem davalac dok god budem mogao”.
Najponosniji na davanje krvi tek rođenoj djevojčici
“Najponosniji sam bio kada sam krv dao jednoj tek rođenoj djevojčici. Otac i majka su valjda bili nepodudaran faktor i njoj je odmah na rođenju trebalo dati krv. Poslije 17, 18 godina kada sam vidio tu djevojčicu bio sam srećan u kako je lijepu djevojku izrasla”, kaže Nikolić i dodaje da više voli da daje krv u toku akcija, nego po pozivu.
Drugi razlog zbog koga rjeđe daje krv po pozivu su pokloni.
“Ljudi pretjeruju, veličaju tvoje djelo, donose poklone. Sjećam se kada je tako porodica one djevojčice došla kod mene sa poklonima bilo me sramota. Samo što nijesam u zemlju propao. Jednom je jedna žena iz Švajcarske tražila krv za operaciju majke. Mi iz Željezare smo joj dali krvi koliko joj je trebalo. Ona je poslije pet dana došla i donijela tadašnjih 50 maraka. Rekao sam joj da bih više volio da me je ošamarila nego što je to uradila, da je bilo dovoljno da je donijela flašu pića i odnijela u klub. Uzela je pare, otišla i odnijela im tri flaše pića”.
Bonus video:
