Odavno ekipa “Vijesti” nije vidjela selo sa manje stanovnika, a da je ljepše uređeno nego što je selo Kljakovica, udaljeno 50 kilometara od Nikšića.
Samo po vatri koja se dimi iz tri dimnjaka shvatate da u ostalim kućama nema žitelja. U te tri kuće živi pet žena, svih pet Aleksić.
Ostalih šest kuća, koliko ih u selu ima, potomci obilaze vikendom i ljeti.
„Sjećam se da je u ovih devet kuća nekada bilo više od 50 djece. Samo moj otac je podigao 11, a od nas niko nema više od troje djece.
Izgleda da niko od nas nije povukao na oca“, priča Vidosav Aleksić iz Herceg Novog koji, od kada je postao penzioner, češće obilazi selo.
Čak je i slavu, Svetog Ignjatija, slavio na selu sa, kako ponosno reče, 25 zvanica. Njegova rođaka Zorka Petrović, koja je rodom Aleksić, kaže da zahvaljujući Vidosavu i ostalima koji često dolaze, selo ne izgleda napušteno.
Ipak se ne može bez muških glava: Vidosav i Zorka (FOTO: Ivan Petrušić)
Bez muških se glava, sa osmijehom kaže šezdesetčetvorogodišnja Zor-ka, ipak ne može.
„Ovdje sam rođena ali sam se udala u Srbiju. Kada sam ostala bez muža vratila sam se u rodni kraj koji je pao na nas pet žena. Snalazimo se lijepo, fino se pazimo, nema dana da se ne vidimo, ako treba kakva pomoć tu smo, a tu su i naši koji nas redovno obilaze.
Dođu ovi muški da nam uberu drva i pomognu oko težih poslova, jer bez muških se ipak ne može”, sa osmijehom priča Zorka. Kaže da im u selu fali jedino razgovora i da se 1965. godine posljednji put čuo plač djeteta rođenog u selu. Tada se rodila jedna Slavica koja je sada babica u Trebinju.
“Čuje se ovdje vriska djece ali samo ljeti, kada dođu potomci da obiđu starevinu. Ko zna koliko će još to biti tako, jer kada ode njih pet i mi stariji koji smo ovdje rođeni, bojim se da će i selo zamrijeti. Sada djeca dolaze zbog roditelja, a ko zna hoće li mladi, kada roditelji odu, dolaziti u selo.
Vidosava Aleksić (FOTO: Ivan Petrušić)
Čak i u prolazu. Ostaće samo tabla koja će podsjećati na Kljakovicu”, kaže Vidosav. Pored Zorke stalni stanovnici sela su i sestre, šezdesetšestogodišnja Stana i tri godine mlađa Dobrana Aleksić. Tu su još i Vidosava, najstariji stanovnik sela, koja je prešla osmu deceniju i njena kćerka Milka.
„Lijepo je u našem selu živjeti. Zimi nema mnogo snijega, kola mogu do kuće, a ljeti je raj na zemlji. Naši nas redovno obilaze tako da se dobro snalazimo. Kćerka i ja, koja je radila u Bileći i čeka da reguliše penziju, držimo dvije krave. Za nas dovoljno. Bojim se kad nas pet nestane da će i selo zamrijeti, ali tako je nažalost po svim selima Crne Gore“, kaže osamdesettrogodišnja Vidosava.
Galerija
Bonus video:
